Bolnički krevet smješten je uz automobile na parkiralištu zgrade. Očito ne pripada ovome mjestu. Uz njega sjedi muškarac i prisno, ali s distance razgovara sa starijom ženom. Niski oblaci prijete kišom: ovo neće biti dug susret. Vrijeme je jutarnjih posjeta u čakovečkom Domu za starije i nemoćne osobe Novinšćak.
Najrizičnijoj skupini korisnika doma i dalje se ne može doći u posjet sobama pa zaposlenici doma iznose krevete na dvorište zgrade, kako bi se korisnici kratko sastali s članovima svojih obitelji. Iza, u dvorištu doma, nešto veselija scena. Skupina korisnica plete vunu. Štrikerska čarolija je upravo u tijeku: klupka je mnogo i sve je šareno. Rade se “kvadratići”, koji će uskoro postati dijelovi većih vunenih deka.
- Originalna ideja je od Andreje Jagačić, rođene Varaždinke i svjetske poslovne žene, koja je uključila Hrvatsku u globalnu akciju Kint-a-square, unutar koje se štrikaju kvadratići veličine 20x20, koji se zatim šalju u Južnoafričku Republiku. Tako im šaljemo vunene kvadratiće odavde već dvije godine, a tamo ih dalje spajaju u deke, torbe i sve drugo, po potrebi, što kasnije završava kod najsiromašnijih i dobro im služi - govori nam Veronika Drk, radna terapeutkinja Doma Novinšćak dok iza nje korisnice pletu vunu u kvadratiće, da bi tu i tamo ponešto dobacile. Gotovo šest mjeseci svaki posjet u Dom bio je zabranjen pa im je ovaj novinarski, razumije se, događaj “sezone”.
Torbice i dekice
- Osim deka za Afriku, radimo torbice, etuije za mobitele i dekice za obližnji azil - obraćaju nam se korisnice doma. - U pandemiji smo štrikale dvaput više nego inače! Nismo smjele izlaziti pa smo tako kratile vrijeme - nastavljaju korisnice gotovo uglas. Duha je ovdje mnogo pa je i šala najnormalnija pojava među korisnicama doma, pogotovo među njih 15 koje aktivno štrikaju već mjesecima.
- Napiši da nam ovce tu dopelju pa bumo štrikali još više! - viču korisnice. Ovaca, dakako, ovdje nema. Štrika se od donirane vune, koju dostavljaju svi pomalo. Od vlasnika i prijatelja Doma, preko Socijalne zadruge Humana Nova Zagreb. Ovdje Dom uzima staru vunenu robu, koja se u Domu rasplete, da bi se vuna složila u klupka od kojih kasnije nastaju raznobojne dekice i ostale stvari. Većina je stvari, dakle, ispletena od recikliranih materijala.
- U dvije godine do danas smo mi napravile oko sedam i pol tisuća ovih kvadratića. Nas petnaest. Od toga smo šest tisuća poslali u Afriku, a ostalo je išlo za dječje torbice koje smo izradili za lokalne vrtiće. Pravimo i deke za pseći azil ovdje u Međimurju, a na tu ideju je došla jedna naša prijateljica koja voli pse pa smo počele i za njih štrikati - govori nam ponosno jedna od korisnica “štrikara” pa zatim nastavlja: - Nemamo određeno kad štrikamo. Uglavnom u pauzama od drugih redovnih aktivnosti ovdje, kao što je fizioterapija. Nekad štrikamo svi skupa, ali nekad netko sam u sobi uzme vunu pa radi. Štrikanje je divota, smiruje nam živce, to vam dođe kao terapija. Umjesto tabletica štrikamo dva-tri sata dnevno - objašnjava gospođa dok neumorno plete tijekom razgovora.
Neka živi rad
- Nije proizvodnja mrtva u Hrvatskoj, tko to kaže? - šali se njezina prijateljica iz “štrikerske” ekipe Doma. I doista, osim izvoza u Afriku, ovdje se štrika mnogo i za vrtiće, škole, azile... a štrikerice Doma pune su svježih ideja. Objašnjavaju kako žele početi raditi maske za lice, toliko potrebne svima u doba pandemije.
- Izvest ćemo naša imena na te maske, jer smo već dosta senilne i lude pa da se znamo raspoznati - objašnjava jedna od korisnica, a ostale prasnu u smijeh.
- Puno je ideja, kao što vidite. U Afriku šaljemo te vunene kvadratiće, a gospođe ih tamo spajaju u deke. Trideset i pet kvadratića je potrebno za jednu. Dječica tamo te deke koriste i kao jaknu i kao pokrivač za krevet. Ovisi kome što treba. U vrtiće šaljemo gotove proizvode kao što su torbice. Općenito smo uključeni u humanitarne akcije svih vrsta i to nam je bitno. Kad nije pandemija, korisnicima se lakše uključiti u takve akcije. Sada ne mogu niti do banke po novac, pa sve što mogu, zapravo, raditi jest plesti stvari pa ih slati iz Doma kome već treba -objašnjava Veronika Drk.
- E, tako smo skupili sad nedavno i za onog malog, kako li se zvao? Petar? - uključuje se jedna od korisnica. - Ne, ne, to je bilo prošle godine. Ove godine smo skupljali za onog drugog malog, što je bolestan jadan - odgovara joj prijateljica “štrikerica”.
Vrijeme teče sporo
Skupilo se, uglavnom, za mnoge. A i isplelo se za mnoge, kako ljude, tako i za životinje. Vrijeme u domu tijekom pandemije teče sporije nego inače, a znamo kako mu se na sličnim mjestima i u redovno doba baš ne žuri. U pauzama između videopoziva sa svojim najbližnjima, korisnice doma proizvode punom parom.
Osim što ih dijele, stvari koje izrade ponekad i prodaju pa novac doniraju raznim udrugama ili potrebitim građanima. Rukama, znanjem i voljom ove su se gospođe oduprle strašnim pandemijskim okvirima, u kojima ne možeš niti izaći kako bi pomogao bližnjima, što su u doba prije pandemije radile bez problema. Čak su nosile i hranu u bolnice, posjećivale udruge te razne obitelji. Danas, samo štrikanje i vuna. A put ove međimurske vune prilično je “globetrotterski”. Da, korisnice Doma Novinšćak možda ovih dana ne mogu izaći ni do obližnjeg dućana. No, njihova vuna može. I to sve do Afrike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....