Muškarac koji je kao tinejdžer počinio brutalno razbojstvo i pucao u dvoje ljudi, bit će u zatvoru do smrti. Je li to fer?
Bobby Bostic budi se svako jutru u 4:45, umiva se, pere zube, odlazi na doručak. Kad se vrati gleda televiziju (najčešće CNN), moli i onda počinje čitati, piše BBC.
Zatvor je jako nasilan. Bilo je gore prije 20 godina, no nevolje se i dalje događaju. Zato Bostic puno čita. New York Times, St Louis Post, Entrepreneur magazin. Obožava autobiografije. Ako neku knjigu ne nađe u zatvorskoj biblioteci, onda mu njegova obitelj pošalje taj naslov. Posljednja knjiga koju je pročitao je The Innovators od Waltera Isaacsona.
Nakon ručka, vrijeme je za šetnju po zatvorskom dvorištu. U krevet odlazi u 10 navečer. Sljedeće jutro opet ustaje u 4:45, umiva se, pere zube, odlazi na doručak.
Imao je 16 godina kad je počinio ukupno 17 krivičnih djela za koje je dobio nekoliko uzastopnih kazni. Ako sud ne promijeni mišljenje, bit će u zatvoru do 2091. godine. Sad mu je 39, a do tad će imati 112 godina.
Bobby Bostic je iz St Louisa u Missouriju. Bio je jedan od četvoro djece koja su sva imala različite očeve. Ni jedan od tih muškaraca nije živio s njima i Bostic zapravo nije imao muškog uzora u životu.
Njegova je obitelj bila siromašna. Bobby se nije bavio nikakvim sportom jer mu njegova majka nije mogla priuštiti opremu.
S deset godina počeo je pušiti i piti, s 12 je pušio marihuanu, s 13 PCP (ilegalna droga). Krao je aute i vozao se njima uokolo.
'To je bio naš statusni simbol. Naša ideja bogatstva. Suludo, jer to uopće nisu bili naši auti', kaže Bostic.
Jedan utorak u prosincu 1995. promijenio mu je život. Imao je 16 godina kad je bio u kući prijatelja nekog prijatelja. Pili su gin, pušiti travu i PCP. Jedna prijateljica izašla je iz kuće i posvađala se s dečkom koji ju je udario. Ona je zaprijetila da će pozvati svoje prijatelje što je i učinila. Bostic i ostali izašli su iz kuće. Bostic je imao pištolj. No tad nije pucao.
Ubrzo su vratili u kuću i popušili još malo trave. Kroz prozor su vidjeli nekoliko automobila prepunih raznih stvari. To je bilo organizirano darivanje siromašnih obitelji. U jednom je autu čak bilo i božićno drvce.
Čim su ih vidjeli, skovali su plan. Bostic i njegovi prijatelji izletjeli su iz kuće i zaprijetili pištoljima. Žena koja je vozila jedan od automobila je pobjegla. Bostic je pucao u pod, ali nju nije pogodio.
Zatim su napali vozača drugog auta i od njega tražili novac koji im ovaj nije želio predati pa je Bostic pucao u njega, no nije ga ubio.
'Zašto sam ga upucao? Ne znam. Uopće nisam znao što ti ljudi rade i kome su donijeli sve te stvari. Nisam ga želio ubiti. Nemam izgovor. Nisam to trebao napraviti. Žao mi je zbog toga', kaže Bostic.
Nakon što ga je metak okrznuo, muškarac je ipak predao novac. Bilo je tu oko 500 dolara. No Bostic i njegovi prijatelji još nisu završili. Zgrabili su jednu ženu i oteli joj kožnu jaknu te i od nje tražili novac.
Nakon toga željeli su se vratiti u prijateljevu kuću, no rečeno im je da ne mogu ostati. Otišli su ponovno na ulicu i napali treću ženu koja je upravo iz svog auta vadila neke pakete. Uperili su joj pištolj u glavu, oteli joj jaknu, naušnice i ključeve od auta i odvezli se s njim. Usput su je malo prepipali po stražnjici i grudima.
Uhićeni su otprilike sat vremena kasnije.
'Nisam shvaćao ozbiljnost situacije dok me nisu uhitili. Tad je nastupilo žaljenje', kaže Bostic.
U isto vrijeme, njihova prva žrtva odnijela je ostatak poklona potrebitoj obitelji samohranog oca s troje djece.
Četiri mjeseca nakon uhićenja, Boscu su predložili da prizna krivnju u zamjenu za 30-godišnju kaznu, no on je to odbio.
Osam mjeseci kasnije ponovno su mu ponudili da prizna krivnju za nešto manju kaznu, no nisu mu rekli koliku. Nazvao je svog oca i očuha koji su također bili u zatvoru, a oni su mu savjetovali da nipošto ne prihvati takvu 'bianco' ponudu jer nikad ne može biti siguran što će zapravo dobiti.
'Znao sam da sam kriv, no mislio sam da ću imati bolje šanse pred porotom. Imao sam 17 godina i nisam razmišljao zdravo.'
Bostic je završio na suđenju gdje je osuđen za 17 kaznenih djela. Prije izricanja presude, po nagovoru svog odvjetnika, napisao je četiri pisma sutkinji.
No svako pismo je situaciju dodatno pogoršalo.
'Kad se sad toga sjetim, nisam pokazao dovoljno žaljenja. Kad sad pročitam ta pisma, u njima vidim dječaka koji uopće nije svjestan situacije. Žalio sam se na suđenje, umjesto da prihvatim odgovornost.'
I Bosticova majka je pisala sutkinji.
'To je bilo jedno od najljepših pisama koje sam ikad primila', rekla je sutkinja Evelyn Baker. 'No u pismima koje mi je slao Bobby, on je opisivao sebe kao najboljeg, najljepšeg, najgenijalnijeg i sve ostalo, a u stvarnosti je bio najveća budala koja nije u stanju pokazati žaljenje.'
Sutkinja je Bobbyja osudila na nekoliko uzastopnih kazni – ukupno 241 godina zatvora.
'Odabrao si i umrijet ćeš sa svojim izborom. Zbog Bobbyja Bostica – umrijet ćeš u zatvoru', rekla mu je na kraju suđenja.
'Tek tad sam shvatio u kojoj sam situaciji', poslije je ispričao Bostic. 'Oduzeli su mi život. Tek tad sam se probudio i to shvatio.'
Prva dva mjeseca bio je u zatvoru za maloljetnike, a onda su ga prebacili u zatvor za odrasle.
'Tamo je bio potpuni kaos. Bilo je jako nasilno i morao si se boriti za sebe. Redovito bi mi otimali hranu jer sam bio novi. Bio sam još dijete, no morao sam brzo odrasti.'
Bostic je završio osnovnu školu, no ne i srednju. No nakon dvije ili tri godine u zatvoru, počeo je čitati.
'Prva knjiga koja me se jako dojmila je biografija Malcolma X. On je bio netko tko je u životu prošao isto što i ja. Nakon toga knjige su se samo redale. Knjiga za knjigom, knjiga za knjigom.
U zatvoru je dobio srednjoškolsku diplomu, a počeo je i sam pisati: četiri prozne knjige i osam knjiga poezije.
U zatvoru je završio i mnoge tečajeve jedan od kojih je bio i odnos prema žrtvama.
'Nauče te kroz što žrtve prolaze od početka do kraja zločina. Kad sam ja počinio svoje zločine, nisam o tome imao pojma. Nauče vas kako svojim žrtvama dodati lice, osobnost. Nauče vas suosjećanju. Nakon svega toga, postao sam svjestan što sam zapravo učinio.'
Među tečajevima koje je završio bili su matematika, biologija, ekologija, engleski i ostali. Kaže da bi bilo dobro kad bi i ostali zatvorenici učinili isto.
'Danas mladi uopće ne čitaju, nego po cijeli dan gledaju TV ili igraju igrice', kaže Bobby.
Za razliku od nekada, sada vjeruje u obrazovanje. Sanja o tome da će jednom pomagati tinejdžerima poput sebe. No prvo mora izaći iz zatvora. Osmi amandman američkog ustava, dodan 1971. godine, zabranjuje naročito okrutne i neobične kazne. Od presedana iz 2010. tinejdžerima koji nisu počinili ubojstvo, ne izriče se doživotni zatvor, a od 2016. donesena je odluka da će se taj zakon primjenjivati i retroaktivno.
U to vrijeme u američkim je zatvorima bilo oko 2.600 tinejdžera osuđenih na doživotni zatvor, no sada je ta brojka prepolovljena. 250 ih je pušteno, a ostalima je smanjena kazna. No ne i Bosticu. Zašto?
Jer on zapravo nije osuđen na doživotnu kaznu već na nekoliko uzastopnih koje ukupno iznose 241 godinu.
Njegov slučaj privukao je pažnju mnogih pravnih stručnjaka, uključujući i bivšeg državnog odvjetnika Kena Starra. U međuvremenu je mišljenje promijenila čak i sutkinja Baker koja je Bostica osudila.
'Pročitala sam mnoge knjige o razlikama u mozgu odraslog čovjeka i tinejdžera, a Bobbyja sam osudila kao odraslog. Sad znam da to nije u redu. No u pismima koja mi je pisao, krivicu je svaljivao na cijeli svijet – samo ne na sebe. No ipak, njegova kazna je suluda i to je nešto što se može ispraviti. Bobby Bostic više nije onaj maloljetni huligan kakav je bio kad sam ga upoznala', kaže sutkinja Baker koja je u međuvremenu otišla u mirovinu. Kazna Bosticu je najduža kazna koju je ikad izrekla u svojoj karijeri.
Bobby je pokušao stupiti u kontakt i sa svojim žrtvama, no nije bilo odgovora. Trebalo mu je više od deset godina da kaže da mu je žao, no nisu željeli razgovarati s njim.
A što sada misli o onima koji i dalje smatraju da zbog oružane pljačke treba umrijeti u zatvoru?
'Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ako misle da trebam umrijeti ovdje, to je njihovo mišljenje i imaju se pravo tako osjećati.'
O Bosticovom slučaju sud će odlučivati u travnju. Do tad se Bobby i dalje nada.
'Kao i svakom ljudskom biću, ideja o slobodi te nikad ne napušta. Na TV-u vidiš što sve postoji, a ništa od toga ne možeš imati. Čak i kad izađem u dvorište, podsjetim se što sve nemam.'
Bobby Bostic i dalje ponavlja istu rutinu. Ustaje u 4:45, umiva se, pere zube, odlazi na doručak.
'Imam mnogo toga za ponuditi. Nisam onaj isti dječak od 16 godina. Mislim da bi dijete koje je počinilo zločin uvijek trebalo dobiti drugu šansu. Ne opravdavam to što sam učinio, ali mislim da zaslužujem drugu šansu', kaže Bostic.
'Društvu općenito, ali i nekom tinejdžeru koji možda ovo čita, želim poručiti da uzme moj život kao primjer. Iskoristite ovu lekciju i nemojte raditi iste greške koje sam ja radio. Sad uviđam kako su strašni bili moji zločini. Živim s tom krivnjom svaki dan. Samo se nadam da će ostatak mog života biti potrošen na nešto bolje.'