- Gdje god mogu uživati u svirci sa sjajnim glazbenicima, tamo bih ostao. Možda bih mogao pronaći raj na nekom mjestu, ali ako tamo ne bih mogao uživati u glazbi, tada na toj lokaciji ne bih živio, jedino bih otišao na odmor, govori nam Jacques Ihaddadene (30), francuski ulični svirač gypsy jazza, koji je ovih dana u Zagrebu.
Jacques se rodio u Parizu, a na putovanja je krenuo kada mu je bilo 20 godina. U Zagreb je došao prije dva mjeseca, i nije siguran koliko će se još ovdje zadržati, jer namjerava svirati i po hrvatskoj obali, a zatim otići, vjerojatno u Grčku. Gitaru je naučio svirati kao petnaestogodišnjak, a kao muzičkog uzora izdvaja Birélia Lagrènea, francuskog izvođača gypsy jazza.
Do Jacquesa smo došli posve slučajno.
Prije otprilike dva tjedna zalijepio je, kaže, nekoliko oglasa po gradu. Na njima je prolaznike obavijestio o izgubljenoj gitari i pojačalu zvuka. Nazvali smo broj s oglasa, a javio nam se on.
- Bili smo na zabavi, svirali na otvorenom i puno pili, mislim, baš puno. Kad sam odlazio, zaboravio sam uzeti gitaru. Ujutro sam nazvao prijatelja i upitao ga je li možda kod njega, ali ju nije imao. Osjećao sam se loše, i ujutro sam počeo lijepiti oglase, jer su me uvjerili da će, uz malo sreće, naići netko na gitaru i kontaktirati me. Naposljetku, nije bila izgubljena, samo je završila kod drugog prijatelja, a on mi to nije rekao.
Te večeri, tijekom koje je izgubio gitaru, svirao je na Marulićevom trgu.
Čim ju je pronašao, potrudio se ukloniti sve oglase. Zbog njih je dobio samo jedan poziv, naš.
Da je bez gitare nepovratno ostao, našao bi se u neprilici, zato što osim sentimentalne, ima i drugu vrijednost za njega: osnovno mu je oruđe za zarađivanje kao uličnom sviraču. Za gitaru će kazati da nije pretjerane kvalitete, kineska je, ali mu je svejedno draga. U Zagrebu uglavnom svira, skoro svaki dan, ispred Hotela Dubrovnik.
S njim smo se sastali ispod nemilosrdnog sunca kod HNK. Otkrio je kako je već jednom, prije nešto više od godinu dana, bio u Zagrebu.
- Pridružio sam se prijatelju koji također nije iz Hrvatske, nego iz Čilea. Svirao sam s njim u Maroku, tamo smo zajedno proveli šest mjeseci svirajući turistima. Bili smo u jednom bendu i svirali prolaznicima, a onda se nakon završetka puta bend razdvojio. Zatim smo on i ja otišli u Portugal, Španjolsku i Francusku, gdje sam posjetio svoju obitelj, a Diego je odlučio nastaviti putovati i završio u Zadru, a potom u Zagrebu.
On se prošle zime pridružio Diegu u glavnom gradu Hrvatske, a prije dva mjeseca ponovno je došao kako bi svirao s uličnim sviračima gypsy jazza iz Zagreba. Njih je upoznao prilikom svog prvog posjeta.
Kaže da mu koronavirus nije predstavljao problem prilikom dolaska u Hrvatsku, jer se testirao prije polaska iz Francuske. Međutim, ispričao nam je neugodnu anegdotu iz ere pandemije covida-19. Još na samim počecima koronakrize Jacques je bio na Kanarskom otočju, gdje je upoznao francuske ulične svirače te se s njima zaputio brodom do otoka Madeirae.
Na dan njihova dolaska u luku otoka u Portugalu, započeo je lockdown. Njih šestero nije smjelo napustiti brod, nego su morali biti u samoizolaciji. Ipak, drugi su dan sišli s broda i proveli večer u gradu, no otkrila ih je policija. Na brodu su proveli tri tjedna, ispunjena svirkom i igranjem šaha, a Jacques nam je otkrio kako su se opskrbljivali hranom i ostalim potrepštinama.
- Prvo nam je policija dopustila da jedan od nas ode do trgovine po hranu, naravno, s maskom i u njihovoj pratnji, a kasnije su nam ju oni počeli donositi.
Povjerio nam je i način financiranja svojih pothvata.
- Imam ušteđevine, a i obitelj će mi pomoći ako mi to zatreba. Ne oslanjam se posve na zaradu od sviranja na ulici, jer je ona dosta nepredvidiva. Može se dogoditi da nema publike ili pada kiša, pa taj dan ne sviraš.
Iako će mu obitelj financijski pomoći u slučaju nužde, nisu baš u potpunosti sretni nomadskim načinom njegova života. Oni bi željeli, kako nam otkriva, da on vodi normalan život, koji uključuje stalan posao i obitelj.
Hrvatsku publiku Jacques opisuje kao sjajnu, ali nepredvidivu: nikada ne zna koliko će se ljudi oko njega okupiti. Otkrio je i da nije imao nemilih scena s publikom u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim gradovima i zemljama gdje je svirao, ali da se s vremena na vrijeme pojavi neka neugodna alkoholizirana osoba.
Usporedio je i hrvatske glazbenike gypsy jazza s francuskima.
- Nema mnogo ljudi u Hrvatskoj koji sviraju gypsy jazz, ali su bolji nego, recimo, u Francuskoj.
Zaključio je da se razlog krije u brojnosti konkurencije u njegovoj domovini, naime da onda, zbog ostvarivanja što bolje glazbene vještine, tamošnji glazbenici posve zaborave na značenje glazbe.
Iako je posjetio brojne gradove, jedan je ipak posebno izdvojio. Riječ je o New Orleansu - meki jazz glazbe.
- Definitivno se namjeravam tamo vratiti. Moram još vježbati, a onda ću ponovno otići u New Orleans, kroz smiješak je kazao.