SPLIĆANKA DARIA ISPISALA OLIMPIJSKU POVIJEST 'Imala sam sedam godina kada sam rekla: Ići ću na Olimpijske igre! Konačno sam ostvarila svoj san'

Daria Obratov prva je Hrvatica koja se plasirala na Zimske olimpijske igre u disciplini sanjkanja.

No prije 23 godine, kada se ne bi vani igrala loptom i vozila bicikl, petogodišnja Splićanka Daria gledala bi televiziju. Međutim, nije gledala crtiće kao druga djeca njezine dobi. Ona je potpuno koncentrirana gledala sportski program. Roditelji su u nevjerici odlučili da bi bilo mudro snimiti sportska natjecanja i puštati ih inače živahnoj Dariji kada bi poželjeli mir.

Za daljnji razvoj događaja u Darijinu životu, koji na trenutke nalikuje na film “Ledena staza”, u kojem Jamajčani odluče voziti bob, ključna je 1996. godina, kada su se na televiziji prikazivale OI u Atlanti. Naime, tada je malena Daria odlučila da će jednog dana biti sportašica koja će ići na Olimpijske igre.

- Dječji snovi - odmahnuli su njezini roditelji, Sanda i Damir, tada rukom, no ipak su odlučili da bi bilo dobro da višak energije usmjeri na atletiku. Daria je s atletike brzo prešla na rukomet.

- Igrala sam u mladoj rukometnoj reprezentaciji i sa 14 godina doživjela tešku ozljedu koljena, zbog koje sam bila na osam operacija. Rekli su mi da mogu zaboraviti na rukomet - započinje priču 28-godišnja Daria.

- Na sreću, dr. Vlasta Brozičević uočila je moju ljubav prema sportu, no kako to više nije smio biti nikakav kontaktni sport, kao što je rukomet, nazvala je Ivana Šolu, našeg vozača boba i pitala ga bi li meni mogao pomoći. On se tada bavio bobom, a imali su i dečka koji je trenirao skeleton, no nikada nijedna žena sama nije išla na bob stazu i nitko iz Hrvatske nije probao sanjkanje po stazi - nastavlja sportašica, koja je zatim bez problema prošla Sanjkašku školu međunarodne federacije.

Tomislav Krišto / CROPIX

Izniman talent i ustrajnost

Uz Šolu, i drugi treneri su tada zaključili da ima talenta. Svi su mislili da se već barem pet godina bavi tim sportom, a ona je tada bila prvi put na ledu.

- Nakon prvog treninga jedva sam dočekala doći do mobitela i javiti svojima da sam pronašla svoj sport, da je to to čime se želim baviti - ističe Daria, posebno ističući zahvalnost prema dr. Brozičević koja je punih devet godina pratila njezin put i pomagala na sve načine njoj i obitelji. Čak i financijski, jer Sanjkaški savez ima mali budžet.

U Savezu je i Darijina mlađa sestra, 20-godišnja Danija, koja također sanjka.

- Imam još i stariju sestru Damiru. Ona je pametnica, a mi mlađe smo šašave. Obitelj me dolazila gledati i bodriti na svjetske kupove kada bi bili u blizini i tako se i Danija zaljubila u sanjkanje. Ona je plesala balet i vrlo je nježna pa su roditelji sumnjali da je sanjkanje za nju, a ja sam je upozorila da me ne smije osramotiti, i nije. Hrvatska ima dobru budućnost u tom sportu - napominje Daria, pohvalivši sestru koja se ove godine umalo plasirala na OI. Bila je šest ili sedam mjesta ispod crte za prolaz.

Hrvatska je umalo imala dvije sanjkašice na skorašnjim Olimpijskim igrama, a većini Hrvata su prve asocijacije na sanjkanje zimske radosti. Zanimljivo je da Daria nikada nije sanjkala iz zabave, ni kao dijete, ali zato je probila led na posebnim olimpijskim kvalifikacijama.

- Hrvatski predstavnici moraju ići na posebne kvalifikacije jer nismo u top 10. Svaki tjedan je novo natjecanje Svjetskog kupa i svaki tjedan su nove kvalifikacije iz kojih samo top 12 ide u svjetskih kup, a na startu bude i do 80 žena - objasnila nam je naša najbolja sanjkašica, koja je procvat doživjela prije četiri godine kada je počela osvajati najbolje rezultate.

Sada je u ukupnom poretku 25. a da uopće nije ni vozila sve utrke Svjetskog kupa jer si financijski nije mogla priuštiti putovanja, primjerice u Norvešku, pa vozi i trenira samo u bližim zemljama, poput Njemačke, iako na taj način, preskakanjem nastupa, gubi bodove i spušta se na ljestvici.

Laički rečeno - treba sponzore.

A zašto je baš od svih sportova koji se voze na bob stazi - sanjkanja, boba i skeletona - odabrala sanjkanje?

- Skeleton i bob se zatrčavaju u startu, a u sanjkanju se odguravamo rukama. Kako bih što više sačuvala koljeno, probala sam najprije sanjkanje - ističe ova apsolventica Kineziološkog fakulteta u Splitu. Daria se specijalizirala za kondicijsku pripremu sportaša, ali voli raditi s djecom i sa sportašima.

Istodobno i ona sama piše sportsku povijest.

Hrvatska prvi put u sanjkanju ima predstavnika i to je žena, u sportu koji je na glasu kao muški zbog velikih brzina i opasnosti koje vrebaju na ledenoj bob stazi.

- To je moj svijet, tu je moje mjesto, na stazi. Dokaz sam da nije svako zlo za neko zlo, uzevši u obzir ozljede i operacije koje su mi prekinule rukometnu karijeru, jednostavno to je bio put do ovog uspjeha - objasnila je Splićanka čiju kondiciju trenira Marino Bašić, a usred kvalifikacija je ostala bez trenera sanjkanja, Duncana Kennedyja, koji se morao vratiti kući jer je imao zdravstvenih problema. No snaći će se i sama, kao i uvijek dosad.

Sve koordinira sama

Daria je i sportaš i koordinator, radi planove puta i organizira prenoćišta, prijevoz, kostime i tehniku, a sama se vozi kamo god treba. U mjesec dana prođe 9500 km jer je svaki tjedan na drugoj stazi.

Drugi sanjkaši imaju vozače, trenere, servisere, fizioterapeute i liječnike, a za nju u Hrvatskoj nema ni sanjkališta, odnosno bob staze. Najbliža staza je u Njemačkoj na granici s Austrijom, Koenigsee, udaljena je 1000 km od Splita.

- Voljela bih imati tim, da se netko pobrine za mene kad padnem, jer naši su padovi grozni, crni tvrdi hematomi, a led te sprži. Lijepo je imati bilo koga, makar da sjedi u autu i priča sa mnom. Najgore je biti sam, mnogo mi je značilo što sam na kvalifikacijama imala sestru i prvi put sam imala s kim pričati na svojem jeziku. Psihički sam bila jača, što je dobra stvar jer je to bila moja zadnja šansa za ostvarenje sna - rekla je Daria, koja je olimpijski nastup izborila iz trećeg puta. Naime, na kvalifikacijama za OI u Vancouveru 2010., ali i za one 2014. u Sočiju bila je prva ispod crte.

- Sanjkanje je specifično jer ima osam velikih nacija, od kojih svaka ima barem po tri vrhunske sanjkašice. To su Rusija, Kanada, SAD, Latvija, Njemačka, Austrija, Italija i Južna Koreja. Na OI ide top 30 djevojaka, stoga za nas iz manjih zemalja ostane još šest mjesta za koje se borimo - ističe sportašica koja u sezoni, a ona traje od 1. listopada do početka ožujka, od 400 spuštanja ima prosječno jedno prevrtanje. Daria je u sport ušla kao laik, bez znanja, no imala je osjećaj i talent.

- Svakom sportašu cilj su OI, a ja sam već ovime ostvarila dio svojeg sna. Sada u Pjongčangu želim pokazati što znam. Natječem se dva dana u ukupno četiri vožnje koje želim odvesti čisto i moj realan cilj je ući u top 20. Staza je iznimno teška, ima jedan teški zavoj, dva puta sam vozila na toj stazi i legla mi je, ali ne mogu znati kakva će biti jer se uvijek mijenja profil staze u Južnoj Koreji, koja je duga 1580 metara - kaže Daria, objasnivši nam da sanjkaši voze brzinom od 130 do 160 km/h, a kako bi što prije stigli do cilja, pomaže im aerodinamika.

Lako je sanjkašicama postizati rekorde kada imaju nenadmašive sanjke, a Darijin uspjeh je još veći kada se uzme u obzir da je jedva nabavila sanjke.

Najljepše priče sa staze

Kod nas nema inženjera i servisera koji se time bave, a teško bi došli i do materijala. U drugim zemljama, pak, nije mogla kupiti sanjke jer njihovi stručnjaci rade sanjke isključivo za svoju reprezentaciju.

Tako je Daria dosad imala posuđene sanjke stare 18 godina, s kojima nije mogla na OI, a trener Kennedy joj je napravio nove od fiberglasa, drva i klizaljki koje su srednja klasa, a vrijede oko 10 do 12 tisuća eura. Daria je presretna njima jer je, kaže, iz Fiće skočila na Volkswagena, dok drugi na OI voze Ferrarije, slikovito rečeno.

Među nacijama postoji golemo natjecanje. SAD surađuje sa stručnjacima iz NASA-e na aerodinamičkom programu kojim se može unaprijediti sanjke izvan propisanih gabarita. Rusi također surađuju sa svojom svemirskom agencijom, a Nijemci s BMW-om i njihovim inženjerima.

Kada je u utorak doznala vijest o olimpijskoj normi za ZOI u Pjongčangu, sama je trenirala na stazi u njemačkom Oberhofu, koja joj je daleko najdraža, a i čini se da joj donosi sreću.

- Na toj stazi uživam i za nju me vežu samo lijepe priče, posebno ona vezana uz poljskog trenera koji mi je dopustio da treniram s njima kada je vidio da sam sama. Osim toga, na toj sam stazi izborila ulazak u svjetski kup i ostvarila svoj najbolji rezultat u svjetskom kupu, 12. mjesto - otkrila nam je naša najbolja sanjkašica.