Australski Hrvat Charles Billich (84), rođen kao Karlo Bilić 1934. u Lovranu, koji je početkom 50-ih emigrirao u Australiju gdje je postao najskuplji slikar, ovih se dana beskompromisno stavio na stranu najžešće hrvatske političke desnice. Dosad je takav politički stav izrazio tek 2004. slikom Josipa Broza Tita s vampirskim očnjacima, zvijezdom petokrakom na čelu i ogrlicom od lubanja. Sada je prvo 27. travnja u Kostreni na “zabranjenom” koncertu Marka Perkovića Thompsona bio specijalni gost na pozornici, zatim je 30. travnja gostovao u TV emisiji “Bujica” Velimira Bujanca, a najavljuje kako 12. svibnja s Bujancem ide na komemoraciju u Bleiburg koja je proteklih godina u velikom dijelu bila obilježena ustaškim obilježjima.
- Thompson je moj prijatelj, već dugo ga poznajem, prije desetak godina bio sam kod njega u Čavoglavama. On je konzistentno veliki patriot i veliki glas za hrvatsku nacionalnost. On je, u stvari, simbol. Oko njega je zaslužena histerija, a on je baš onaj pravi, koji odlučno upravlja hrvatskim sentimentima, strastima i vjerom. A, ja sam, zapravo, veza između Hrvatske i dijaspore, jer donekle simboliziram tu bliskost. Trudim se da taj odnos bude sve bolji, da se uklope naše razne vrijednosti, radim za slogu i hrvatsku budućnost - kontroverzni slikar počinje otkrivati razloge zbog kojih se javno odlučio prikloniti političkoj desnici.
Plemenita politika
- Hrvatska mora više raditi na svojoj populaciji i na krizi depopulacije. Imam nekoliko ideja o toj temi, ali ispao bih klaun kada bih počeo o tome teoretizirati. Tu postoje neke pragmatične vrijednosti koje bismo trebali razmotriti. Bez toga neće biti budućnosti, jer ako nema populacije, nema ni Hrvatske. Smatram i da napokon treba reći cijelu istinu o našoj tužnoj prošlosti pod bivšim režimom. Volio bih da se neki ispričaju zbog svih loših stvari koje su napravili u ime komunizma i titoizma, no izgleda da za to nema puno šanse. Imali smo jako loše iskustvo s komunizmom, bila je to velika tragedija koja traje i danas jer se još osjećaju njegove posljedice. Proživjeli smo dva čina, prvi je bio komunizam i to je bila tragedija, drugi je nova hrvatska država i to je tragikomedija, a zadnji čin još treba ispisati. Bilo bi dobro da to bude sretna komedija - govori Charles Billich i objašnjava kako oni rade na tome da se situacija normalizira i da svatko može živjeti u harmoniji s drugima.
- Vjerujem u plemenitost hrvatske političke strukture u prošlosti pa mi je bila jako velika čast upoznati i početi suradnju s obitelji Frankopan u Londonu, koji su vezani za britansku kraljevsku obitelj Windsor. Sada radim na portretu doktorice Ingrid Frankopan i njezina muža Louisa Frankopana, bio sam zapanjen kad su mi rekli da nemaju obiteljske portrete - prilično iznenađujuće objašnjava svoje političke kontakte Billich koji je upoznao sve hrvatske predsjednike, a najupečatljiviji je bio njegov odnos s Ivom Sanaderom. Kada je u listopadu 2006. Sanader išao u službeni posjet američkom predsjedniku Georgeu Bushu, na dar mu je uručio sliku Monumentalno savezništvo Charlesa Billicha, koji je tada bio s njima.
- Uoči tog lijepog događaja neko vrijeme živio sam u Washingtonu i radio na tom velikom ulju na platnu na kojem sam slikao kolekciju washingtonskih spomenika, a bio je zastupljen i Grgur Ninski našeg Ivana Meštrovića. Washington nisam gledao kroz zgrade i arhitekturu, nego sam obratio pozornost i grad prikazao kroz njegove skulpture i umjetnost - objašnjava Billich koji je upoznao i Zorana Milanovića.
- Zoran Milanović prilikom posjeta Australiji 2014. došao je u moju galeriju i pokazao je ideološku elastičnost, što mi se svidjelo. Mnogo godina prije, početkom 90-ih, na mojoj prvoj izložbi u Zagrebu predsjednik Tuđman naredio mi je da se vratim u Hrvatsku. Naravno da sam ga poslušao, no rezultat je bio katastrofalan. Ipak, u Hrvatsku sam dolazio nekoliko puta godišnje, a zadnjih godina sve rjeđe jer mi dinamika života to sve više otežava. Svijet je moja bina i moram svugdje biti prisutan. Zato imam sve manje vremena posvetiti se rodnom kraju, ali i meni najomiljenijem i objektivno najljepšem gradu na svijetu - mom Sydneyju. Sydney je najljepši grad i topografski i geografski i fizički, ima 220 kilometara obale, a nema što u njemu nema na kulturnom, gastronomskom, enološkom, civilizacijskom planu… - ponovno iznenađujuće i pomalo nepovezano govori Billich o odnosu s hrvatskim političarima, svome domoljublju i ljubavi ne prema rodnom kraju nego prema Sydneyju.
Karlo Bilić nakon Drugoga svjetskog rata u Rijeci je završio gimnaziju, upisao je studij ekonomije, počeo je ilustrirati knjige i časopise te je postao plesač u riječkoj Operi.
- Moj razlaz s baletom slomio mi je srce, ali da sam ostao baletan, karijera bi mi bila kratkotrajna - kaže Billich, prisjećajući se kako je 1952. za lokalne talijanske novine počeo pisati o staljinističkom režimu u Jugoslaviji, zbog čega je pokušao pobjeći u Italiju. Izdala ga je djevojka s kojom je krenuo u bijeg, a slovenski sud osudio ga je na deset godina zatvora. Iz mariborskog zatvora pušten je nakon dvije godine, 1954., kada je emigrirao u Austriju. Dobio je politički azil i u Salzburgu je studirao umjetnost, ali je u Austriji proveo samo dvije godine.
- U Australiju sam došao 1956., u Melbourneu sam krenuo u umjetničku školu, a da bih zaradio za školarinu, radio sam na psihijatrijskom odjelu, u mrtvačnici, kao taksist, a po narudžbi slikao sam portrete, aktove, akvarele i ulja - priča australsko-hrvatski slikar koji pamti da je prvu izložbu imao 1983. u Italiji, u Spoletu, a zatim u Milanu, Rimu, Tokiju, Osaki, Los Angelesu, New Yorku, Monte Carlu…
Čaša vina i tartufi
- Kažu da sam svjetski slikar, a to je titula koju vjerojatno nisam zaslužio, no činjenica jest da ja svake godine zemaljsku kuglu obiđem dva puta. Sada sam na relaciji Zagreb - Cannes - Monte Carlo - Rim - Sydney - Peking - Los Angeles. U Galeriji 222 u Monte Carlu upravo je postavljena zajednička izložba mojih slika i skulptura Salvadora Dalija koja će biti otvorena do rujna. Već na početku projekta pojavila su se mišljenja da sam ja nasljednik dalijevskog nadrealizma. Ja na to ne gledam tako, ali paše mi. Osjećam se jako privilegiran da izlažem s tako velikim imenom - govori slikar kojeg mnogi kritičari nazivaju i ekstravagantnim majstorom samopromocije.
- Sada ću u Rimu boraviti nekoliko tjedana i raditi na jako ambicioznom pothvatu - gradoskopiji Rima, a tu se radi o milijunskoj slici. Nekoliko godina intenzivno sam se spremao na ovaj pothvat i svake godine išao sam u Rim da promatram, upijam, apsorbiram… Sada ću sve to staviti na ulje na platnu baš u Rimu jer da slikam u Sydneyju, možda bih izgubio taj emocionalni kontakt. U Los Angelesu upravo se priprema snimanje reality showa u kojem će važnu ulogu imati moja nova vila i galerija u L.A.-u, o čemu upravo pregovaram s producentima - otkriva poduzetni Billich koji od 1988. u Sydneyju ima veliku galeriju na tri kata, u povijesnoj zgradi iz 1856., a od prošle godine još dvije galerije u Pekingu, veliku od tri tisuće kvadrata u velikom šoping-centru i manju u malom butik-hotelu Peking.
- Kupci mojih slika su svi ljudi više platežne moći. Ima ih i u Hrvatskoj. Moja malenkost zapravo zahtijeva jako malo para u odnosu na neke koji po slici zarade 100 milijuna. Ja još nisam u toj kategoriji, ali nikad se ne zna. Neki slikaju i za pet tisuća eura. Ja sam negdje između ta dva ekstrema. Cijena ovisi o mnogo faktora, o tipu motiva, o prirodi promocije… Prosječna je cijena moga ulja na platnu, dimenzija metar puta metar, oko 50 tisuća eura, a grafike su jeftinije. U galerijama imam i digitalne reprodukcije na platnu na kojima naknadno ručno radim pa je svaka unikat, a vrijede oko 10 tisuća eura. Glavno je imati za dobru čašu vina i za neki tartuf - kaže Billich, za kojeg hrvatski likovni kritičari već više od 20 godina tvrde da je on tek kič majstor sladunjavih aktova i veduta.
Racionalan slikar
- U svijetu me više-manje ne napadaju, u skladu sam s trendovima, a s medijima imam dobar odnos. Ne znam zašto me većina hrvatskih likovnih kritičara ne cijeni. To je stvar ukusa, možda im ne šmekam. Ali to me ne brine. A možda su u mojim slikama neke dubine u koje oni ne mogu penetrirati pa im se čini da su te dubine pogrešne. Vjerujem da će se vremenom takav odnos prema meni promijeniti. Sve ovisi o meni, ne o njima. S druge strane, da nema te kritike, da svaki dan nisam opkoljen kritičarima, ne bih usavršio svoju tehniku i svoju likovnu naraciju, nego bih ostao u svojim slavama. Ja ne slavim, nego se razvijam na nivo koji će zadovoljiti onog pravog meštra, kritičara i povjesničara, onog na nebu. On je moj server. Jer, što bih bio da nema tih stimulansa i poruka iz etera, bio bih obični pitur portreta i aktova. Ja radim portrete i aktove, ali oni su uvijek nadareni nečime, nekim duhom - govori.
- U slikarstvu dajem poticaj mišljenju i zato moje slike imaju puno sadržaja. U modernom slikarstvu ne obraća se puno pozornosti na sadržaj. Neki me zbog toga nazivaju tradicionalistom. No, ja ne nogu raditi sliku koja je površna, a u moderni se puno radi o površnosti. Zato sam se udaljio od moderne iako je moj moto - nazad u budućnost. To znači da uzimam u obzir naše iskustvo iz prošlosti, dakle uzimam kapital iz prošlosti, da bih ga spojio s čežnjama iz sadašnjosti i da se tako reflektira neki novi jezik iz budućnosti - riječi su Charlesa Billicha.
- Dok slikaš, uvijek moraš biti u kontroli, ne smiješ biti histeričan, nego miran. Ja nisam strastven niti je strastvenost u slikarstvu poželjna, barem ja tako mislim. No, moram prepoznati emocije i znati ih prikazati na logičan način kako bi bile prepoznatljive gledatelju i kolekcionaru. Ipak, u svakoj slici mora ostati misterija, tajanstvenost, sloboda interpretacije - govori slikar, za kojeg kažu da slika izuzetno brzo, portret završava za 20-ak minuta.
- Slikam jako spretno i racionalno - kratko objašnjava Billich, koji je bio službeni slikar kineske i australske kandidature na Olimpijadi, a jedini je dva puta dobio nagradu United States Sport Academy za najboljeg sportskog slikara.
- To je hrana za ego - komentira Charles Billich, koji je između ostaloga u karijeri napravio seriju portreta hrvatskih velikana: Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Alojzija Stepinca… Slikao je i portrete papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Često slika portrete i aktove bogatih i slavnih, a tako se sprijateljio i s pokojnim osnivačem Playboya Hughom Hefnerom.
- Hughova zadnja supruga Crystal Harris ušla je u moj atelier u Sydneyju, bila je jako hot, pomislio sam da je savršen model, a ona mi se skinula, kao da mi je čitala misli. Poslije sam bio na njezinoj i Hughovoj svadbi, a za poklon sam im donio tu sliku njezina akta. Engleska kraljica Elizabeta rekla mi je da obožava moju gotičnost, princ Albert otvorio mi je jednu izložbu u Monte Carlu, papa Wojtyla moju sliku Svetica Mary MacKillop iz 1994. držao je u svojoj privatnoj knjižnici, Juan Antonio Samaranch stalno je posjećivao moju galeriju i kupovao slike, pozirali su mi princeza Stephanie od Monaca, Nelson Mandela, Muhamed Ali, surađivao sam s modnim dizajnerima Paco Rabanneom i Kenzom koji su mi postali prijatelji… - nabraja samo dio celebrityja s kojima se tijekom karijere upoznao.
No, o svom rodnom Lovranu u kojem je također imao galeriju ne želi govoriti jer mu je to, kaže, bolna točka. Naime, u tijeku je sudski postupak između Billicha i voditeljice njegove galerije koju je bio ovlastio za sve financijske poslove, a kasnije je ustvrdio da je prevaren.
- Lanjskog ljeta načelnik Lastova Leo Katić proglasio me lastovskim knezom i ponudio mi da u jednoj palači u gradu otvorim galeriju - kako se ne bismo zadržavali na temi Lovrana, odmah prelazi na pozitivan primjer iz Hrvatske.
Charles Billich imao je pet brakova i svim svojim ženama slikao je aktove. U prvom braku bio je 18 mjeseci s australskom varijetskom plesačicom Lynn Hollins, kćeri metodističkog svećenika. U drugom braku bio je pet godina s irskom tajnicom i s njom ima troje djece, sina Jonathana (56) i kćeri Jane (54) i Elizu (53), koji žive u Australiji. Nakon 12 godina samoće i ludovanja u treći brak ušao je s novinarkom iz Melbournea Suzanom, ali taj brak trajao je doslovno samo nekoliko sati. Četvrta žena, australska manekenka Helena, došla je nakon četiri godine, a brak je zbog njezine devetogodišnje kćeri iz prvog braka koja ga je, kako kaže, patološki mrzila, trajao samo nekoliko mjeseci. U Australiji danas živi njegova peta žena, njemačka galeristica Christa, s kojom se oženio 1986. u Lovranu. Ona je bila vlasnica zlatarnice u Melbourneu.
- Kupila je pet mojih slika za velik novac pa sam joj ponudio besplatno slikanje portreta, a ona me sljedeći dan pozvala kod sebe doma. Kako sam poznat i po slikanju aktova, dočekala me gola. I tako je počelo, Christa je bila seksualno provokativna i to me uzbuđivalo - otkriva Charles o svojoj dugogodišnjoj ženi za koju oni koji ih poznaju tvrde da je tajna njegova svjetskog uspjeha. Ona uglavnom nije izložena javnosti, no u reality showu koji se uskoro počinje snimati u Los Angelesu s Charlesom će nastupati i Christa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....