- Da mi se još jednom dogodi da to opet moram proći, sigurno ne bih preživjela. Prvi mjesec nisam mogla sama disati, imala sam aparat koji je “disao” umjesto mene i koji me je konstantno gušio, nisam se smjela ni zagrcnuti. Nisam mogla ni smjela plakati jer onda nastupa gušenje, plakanje je bilo zabranjeno, nisam smjela okretati glavu. Nisam ni za milimetar mogla pomaknuti noge, samo za milimetar mogla sam pomaknuti prste na ruci... Ne možeš govoriti, ne možeš piti, ne možeš jesti. Tako je to bilo iz dana u dan, čovjek može izdržati najveće muke možda 24 ili 48 sati, ali ovo je trajalo i trajalo. Ne znam kako sam to uspjela preživjeti, netko bi vrlo brzo doživio živčani slom. Bio je to pravi pakao.
Tim se riječima naša olimpijka i paraolimpijka Sandra Paović prisjetila najgorih trenutaka u životu, vratila se u one silne mučne dane i mjesece operacija i rehabilitacije koji su slijedili nakon strašne prometne nesreće u Francuskoj prije gotovo devet godina. Tada je Sandra sa svojim klubom putujući kombijem izletjela s ceste i doživjela lom vrata i zamalo smrtonosne ozljede. Milimetri su je dijelili od trenutačne smrti.
Mučni zadatak
Bio mi je to najmučniji novinarski zadatak u karijeri - posjetiti nepomičnu Sandru u bolnici u Rouenu. Zahvaljujući Švicarcu Marcu Altermattu, tada dugogodišnjem Sandrinu dečku, koji joj je bio najveća uzdanica u tim trenucima, bio je to prvi novinarski posjet unesrećenoj i tada nepomičnoj Sandri koja je mogla samo govoriti i micati mali prst lijeve ruke. Sjedni, piši i plači, za razliku od Sandre, plakati sam smio.
- Postojala je tada varijanta da me operiraju - nastavila je Sandra - da se napravi traheotomija, da mi se otvori rupica u vratu, međutim, imala sam stalne upale i temperature više od 40 stupnjeva, tijelo mi je bilo izmoždeno i to nije dolazilo u obzir. Liječnici se to nisu usudili napraviti. Kad sam pokazala prve znakove i pomake nabolje, napravili su traheotomiju i onda je postalo koliko-toliko izdržljivo. Prvi put nakon otprilike dva mjeseca prodisala sam sama, počela sam se ponovno osjećati kao čovjek.
Poseban mi je doživljaj bio kad sam prvi put uz veliku muku primila knjigu u ruku i malo čitala. Kad su mi donijeli komad pizze, bio je to pravi praznik, kad su me malo uspravili u krevetu i kad su došli prijatelji, Andrea Bakula, Tamara Boroš, Cornelia Vaida, cijela moja reprezentacija - naravno, i trener Neven Cegnar, moj drugi otac - tada sam prvi put osjetila nadu. Kad sam nakon sedam tjedana malo pomaknula nogu, znala sam da imam šansu ponovno biti ono što sam bila...
I zaista, zahvaljujući Sandrinu duhu, snovi su se ostvarili, život je pobijedio. Život piše romane. U Sandrinu slučaju zamalo doslovno. Ona, naime, danas predstavlja knjigu, životnu priču “Rođena da pobjeđuje”, knjigu Željka Žutelije.
- Bila sam na jednoj promociji i tamo upoznala Željka, jednostavno smo se našli, kao da se znamo 20 godina. Nakon nekog vremena pitao me je jesam li za to da napišemo knjigu, a to je bilo prije POI-ja u Rio de Janeiru. Nakon što sam u Riju uzela zlato, pala je odluka. Radili smo strpljivo i uporno, oboje smo “picajzle”, bio je to težak posao od godinu dana. Sve sam mu otkrila, ne da ispadnem “narodni heroj”, nego da pokažem da sam normalan čovjek koji pati, plače, bori se. Sve je unutra, sport, rat, nesreća, mislim da knjigu vrijedi pročitati. Oboje smo pri pisanju plakali i umirali od smijeha istodobno, dok sam se prisjećala trenutaka koje sam bila potisnula i zaboravila. U jednom dijelu knjige sam tužna, u drugom je sve smiješno, sve bude u komi pa sam borbena, postajem opet mala curica. Knjiga je “mrak”. Jedina mi je želja da tu knjigu pročitaju mladi, da je pročitaju njihovi roditelji i da moj život nekome bude pozitivan primjer.
Život s bolovima
Nakon svih životnih “scili i haribdi”, Sandra je danas unatoč svim nedaćama sretna i smirena:
- Sada živim gotovo normalnim životom, kako psihički, tako i fizički, malo je sve sporije i napornije, bolovi su mi i sada stalna pratnja, no baš sam sretna i zadovoljna. Ima i sada razdoblja kad bih lupala glavom o zid, istina. Nisam tada ni sanjala da ću u stolnom tenisu napraviti ono što sam napravila. Moji su roditelji ponosni, ponosni su na mene i neki drugi dragi ljudi, ali meni je posebno to što sam opet s reketom u ruci stala za stolnoteniski stol. Usudila sam se stajati, nisam igrala u sjedećem položaju. Nakon brojnih operacija u Švicarskoj, fizioterapeuti su mi zabranili da igram stojećki, ali ja sam se drznula pa sam i to napravila.
Bila je to moja odluka, nisam požalila čak sada kad nekad od bolova ne mogu spavati. Nekad mi dođe da sama sebe zbog te odluke ošamarim, ali opet, kažem, nisam požalila. Nekom sam, nadam se, bila dobar primjer i to je jedino važno. Iz svega sam izašla kao pobjednik i drago mi je da sam sve vratila ljudima koji su vjerovali u mene i onima koji su pomogli kad je bilo najteže. To nije priča za novine, to je stvarno tako, bila sam toliko uporna u želji da se vratim da sam čak radila toliko da je to bilo kontraproduktivno za moje zdravlje. Osjećala sam se dužnom ljudima koji su pomogli.
Ništa bez ljubavi
Kao nekad Marc, sada je Sandri najveća podrška suprug Daniel Lazov s kojim je već pet godina.
- Oboje smo osobe s invaliditetom, on je nastradao pri skoku u rijeku Sutlu. Pet godina smo skupa, tri u braku i stalno možemo biti zajedno. Baš kako se kaže - “u dobru i zlu”. Takav sam prijateljski odnos imala i s Marcom. Daniel jako dobro utječe na mene, uvijek me “diže”. Idemo na trening, idemo na Jarun, uvijek je za akciju kad mi to najviše treba. Starija sam od njega 10 godina, u odnosu na njega sam “izraubana”. Zato je on tu da me digne.
Godine nisu važne, baš kao u slučaju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, čija je supruga Brigitte 25 godina starija:
- Dobro, nisam toliko starija - govori Sandra uz smijeh, no - godine nisu važne. Daniel me sluša, slušam i ja njega. On je čudo, ima toliko volje za životom. Prije svoje nesreće igrao je nogomet, mozak mu radi 24 sata. Nakon 18 sati ja sam isključena, samo sam za TV ili knjigu, a on u kolicima u ponoć “ruši zidove”, prepravlja kuhinju, gleda stolnoteniske mečeve. Odlično se slažemo, nisam znala da se čovjek može tako s nekim slagati. Poseban je to osjećaj, mi smo kao blizanci.
Idealan spoj, slažu se i Sandra i Daniel, i zato planiraju proširenje obitelji.
- Treba biti na zemlji i realan, ako se odlučimo na dijete, a jako puno o tome razmišljamo, sve moramo uzeti u obzir. Roditeljstvo je najodgovorniji posao na svijetu i kad je o tome riječ, nimalo nisam naivna. Želja nam je obostrana, sve nam mora biti sređeno, idemo u montažnu kućicu na Jarunu, gdje je sve ravno i nama prilagođeno. Ako se mi pritom rasteretimo psihički, ići ćemo korak dalje u planiranju.
Završila karijeru
Sada nakon završetka karijere, Sandra ima puno više vremena, ali ne namjerava mirovati:
- Ne govorim o depresiji, nisam ja taj tip, ali čovjek se nakon puno borbe psihički umori. Dosegnula sam granicu kad sam na trenutke psihički umorna. Završila sam karijeru, sada ponekad želim igrati. Kraj mora doći, ali voljela bih, primjerice, raditi s klincima, kao što radi moja prijateljica Tamara Boroš. Ne bih radila nešto bez veze tek toliko da radim, želim da me to ispunjava, a to danas nije lagano. Možda se i to dogodi u budućnosti jer smo Daniel i ja zajedno obranili završni rad na sportskom menadžmentu. Isto tako, završavam tečaj kod HSTS-a iako mi to i nije previše potrebno, ali papir je papir. Ne “pere” me stalno nostalgija za time, ali vrlo često da, znam da bih bila dobra u radu s djecom.
U to ne treba sumnjati, no sada slijedi mala pauza u planiranju preseljenja.
- Ponosna sam na sebe, na karijeru, sada i na ovu knjigu, ali trebam se malo psihički zaštititi. I dalje sam za akciju, za kretanje, ali malo ću “stati na loptu”. Obožavam čitati, čitam sve i ne biram, skupljam knjige i u Vukovaru kod roditelja imam malu pravu knjižnicu. Obožavam ići u kino, ali nisam večernji tip, biti s prijateljicama na kavi - to je vrh. Kad Tamara dođe iz Njemačke, onda se “iskokodačemo”, u tome najviše uživam. Daniel i ja idemo uskoro u Singapur, to je njegova želja jer nije nikad bio u Aziji. Financijski sam stabilna jer sam doživjela ozljedu na radu u Francuskoj, tu nemam nikakvih problema. Nema u Francuskoj, kao kod nas, nikakvih drama. I u tom sam dijelu imala sreću, nastradala sam na radu, nisam kriva i dobila sam zasluženu kompenzaciju od koje se u Hrvatskoj dobro može živjeti. To je najvažnije za osobe s invaliditetom...