GRADSKI DEČKI

SA SPORTSKIH TERENA U LIČKE VRLETI Cijenjeni trener i zlatni rukometaš zajedno osnovali ekofarmu u Lici

 Robert Fajt / CROPIX
 

Emil Baltić (53) u mladosti je bio odličan košarkaški hakler, posljednjih je 20 godina vrlo cijenjeni kondicijski trener, a danas je angažiran u hrvatskoj odbojkaškoj reprezentaciji. Njegovi sportski uspjesi uglavnom su vezani uz rodnu Rijeku, Košarkaški klub Kvarner, za koji je igrao, Rukometni klub Zamet te ženski Odbojkaški klub Rijeku, čije je igrače i igračice kondicijski pripremao. Sa zametovcima je bio u finalima državnog rukometnog kupa, s odbojkašicama je osmerostruki prvak države, prvak Interlige i deveti u Europi. S reprezentativkama je bio peti u Europi i prvak Mediteranskih igara. Sveukupno, u raznim kategorijama bio je 15 puta na najvišim sportskim postoljima. Tu ne ubraja uspjehe sportaša koje je trenirao individualno, pa makar to, recimo, bilo 13. mjesto u jedrenju na Olimpijskim igrama. Ili, primjerice, kada privatno trenira najbolju hrvatsku odbojkašicu Samantu Fabris koja sa svojim klubom postane prvakinja Italije i treća u Europi, ne pada mu na pamet te zasluge pripisivati sebi. Evo kako izgleda jedan radni dan u životu jednoga vrhunskog sportskog radnika.

- Dižem se u 5 sati, a do 7, kada sviće u ovim zimskim mjesecima, sredim se, naložim vatru, spremim neki doručak i onda krećem. Prve su na redu kokice, njima dajem žita i malo kruha. Onda slijede Garo i Gari, braća, dva nestašna šarplaninaca. Oni jedu sve osim pseće hrane, a glavna im je namirnica kruh. Jednom sam ih testirao s listovima kupusa, ali ni tome nisu odoljeli. Jedno od dražih jela su im kompoti. Za zanimaciju se posluže orasima. Ovce puštam oko deset zbog mraza, pa do tada uspijem napiliti malo drva, iskidati đubriva, prebaciti bale sijena, pokriti strojeve za zimu... uvijek se nađe posla. Natrpam ruksak vodom i hranom i s ovcama na brdo, tamo smo otprilike tri sata, a onda se spuštamo do farme. Tu opet uspijem nešto napraviti, jer ih imam na oku. Oko 17 sati opet palim vatru koja je u međuvremenu ugasla. Malo se ugrijem, nešto pojedem, pogledam vijesti i spavanje u 20, jer se sutradan opet dižem u pet - pripovijeda nam Emil, priznajući da mu je najdraži posao kidanje gnoja iz staje vilama, katkada i krampom, čime održava kondiciju.

Gospic, 301118.
Emil Baltic je profesionalni kondicijski trener zenske odbojkaske reprezentacije Hrvatske koji s prijateljem Alvarom Nancinovicem, bivsim rukometnim reprezentativcem u Lickom Mogoricu gradi eko imanje i uzgaja ovce.
Na fotografiji: Emil Baltic hrani kokoske.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Ratna ljubav

Da, to je isti onaj trener o kojem smo govorili na početku ove priče, samo što je u međuvremenu rodnu Rijeku zamijenio ličkim Mogorićem, selom između Zira, Svetog Roka i Udbine. Nije se odrekao trenerske karijere, ali hoće uskoro, čim s curama odradi Europsko prvenstvo u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Turskoj, na koje su se već plasirale. Nakon toga više se neće micati sa svoje ekofarme u srcu Like, čije je temelje udario s prijateljem, također bivšim vrsnim sportašem, rukometnim olimpijskim pobjednikom iz Atlante 1996. godine, Alvarom Načinovićem. Zajedno su uložili oko 100.000 eura, a još im nedostaje oko pola milijuna da bi to bilo ono o čemu su sanjali, a, kako stvari stoje, to bi moglo biti vrlo brzo.

Robert Fajt / CROPIX
Emil Baltic, profesionalni kondicijski trener zenske odbojkaske reprezentacije Hrvatske, s prijateljem Alvarom Nancinovicem, bivsim rukometnim

Trenutačno imaju 85 ličkih pramenki, ovaca koje odnedavno ponosno nose zaštićenu oznaku zemljopisnog porijekla, čak i po EU standardima, 20 kokoši i povrtnjak prepun domaćih proizvoda. Sve što proizvede Emil ne uspijeva plasirati na tržište, jer na putu do toga sve razgrabe njegovi i Alvarovi sportski prijatelji. Glavne su mušterije odbojkašice i rukometaši, a jedan je od njih i bivši rukometni vratar Valter Matošević, koji je najveći ljubitelj ličke pramenke, pritom mislimo na onu s ražnja. Tako ima 60 stalnih kupaca za janjetinu, da ima pet puta više kokoši, ne bi mogao podmiriti potražnju za domaćim jajima, krumpira po četiri kune ne može nasaditi, a blitve je prodao za dvije tisuće kuna, što je i njega iznenadilo. U ponudi ima i kozji i kravlji sir, jer je u dogovoru s lokalcima koji ih proizvode, u što je također investirao novac. Priču o uspjehu njegova OPG-a možda je najbolje ilustrirati - balegom, jer čak i to uspije prodati. Riječani čak i gnoj njegovih ovaca za svoje vrtove plaćaju kunu za kilogram, a mogu birati žele li star četiri ili tri godine ili svježi. Osigurana im je dostava svih proizvoda, ali svatko od mušterija bit će dragi gost na Emilovoj i Alvarovoj farmi.

Emil i Lika upoznali su se u ratu, ali ljubav je procvala godinama poslije. U međuvremenu se dogodila ljubav s jednom Ličankom, koja je s vremenom prerasla u prijateljstvo, ali je bila most koji je spojio Emila i krš uz koji se nevjerojatno vezao.

- U Domovinskom ratu u Lici sam bio zapovjednik izvidničkog voda, a iz rata sam, kao mnogi, izišao s nekim problemima, PTSP-om. Jednom sam išao na neku grupnu terapiju na Zametu. Nas je desetero ondje sjelo i razgovaralo o ratu; ovaj je ovo sa zoljom, onaj ono s tenkom. Rekla nam je doktorica da je tako dobro, da se klin klinom izbija. Ja sam sve to želio zaboraviti, a ne se nanovo prisjećati. Tako da sam svoj problem odlučio riješiti na svoj način - trčanjem. I počeo sam trčati jednim trsatskim parkom, upisao sam poslije izvanredno školu u Zagrebu i postao trener. Više nisam imao nikakvih problema - otkriva nam Emil. Dapače, imao je silno iskustvo i dobro znanje koje je uspješno počeo primjenjivati na druge.

S Alvarom se zna, kako bi se ono reklo, sto godina. Uostalom, on ga je kao sportski direktor u RK Zametu tamo angažirao kao kondicijskog trenera. Rijeku je morao zamijeniti Zagrebom jer svaki mjesec ima okupljanja s odbojkaškom reprezentacijom. Isprva je u Lici planirao osmisliti neku vrstu sportskog centra; blizina Gospića od pola sata, mora od 35 minuta i Plitvica od 45 minuta vožnje bili su dobri preduvjeti za takvo što, no dečki su sjeli za stol i zaključili da je za Liku, ali i za njih, bolje da u Mogoriću nikne ekoselo i da sportske rekvizite zamijene poljoprivrednim.

Drastičan rez

- Kupio sam jedno imanje te u najam uzeo više od 30 hektara zemlje sa stajom i sjenikom. Na svojoj zemlji sagradio sam drvenu kuću, gdje planiram sagraditi još jednu takvu, a svemu tome spojio bih i imanje bivše supruge, pa bi to bile tri kuće za najam. Uz ekofarmu i vlastite poljoprivredne proizvode priču bih zaokružio planinarskim turama, jer u blizini ima jedan prekrasan planinski vrh na 900 metara nadmorske visine udaljen sat hoda - govori nam o svojim planovima Emil Baltić.

Stado ovaca ne misli širiti, ali će broj kokoši umnogostručiti, i to vlastitim kvočkama. Potražnja za jajima golema je na riječkom području, a Emil tvrdi da su vrhunska jer njegove se koke isključivo hrane vani. Dalmatinci, pak, traže pijevce koje spravljaju ispod peke, pa ni njih nikad dosta. Uzgoj domaćih kokoši u ličkoj divljini nimalo nije jednostavan, jer moraš računati da dobar dio njih pograbe divlje životinje, lisice i jastrebovi, ali to je cijena izvornog domaćeg proizvoda. Želja mu je estetski srediti imanje, ali i nabaviti još nekoliko konja, za koje je siguran da će se dobro uklopiti u njegovu veliku životinjsku obitelj. Imao je tu i magarca, ali on je jedini živi stvor kojega nije uspio ukrotiti, unatoč silnom životnom iskustvu. Maltretirao je sve oko sebe. Po dvorištu je naganjao kokoši, grizao psića, a ovcama nikako nije dao mira. Il Mago, koji je ime dobio po rukometnom treneru Lini Červaru (Mago di Umago, op. a.) ubrzo je udomljen na jednoj farmi u Otočcu, gdje i danas skladno živi sa 10 konja i 20 krava. Smirio se jer više nije bio najjači.

Gospic, 301118.
Emil Baltic je profesionalni kondicijski trener zenske odbojkaske reprezentacije Hrvatske koji s prijateljem Alvarom Nancinovicem, bivsim rukometnim reprezentativcem u Lickom Mogoricu gradi eko imanje i uzgaja ovce.
Na fotografiji: Emil Baltic sa svojim psima.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Do prošle godine Emil je bio rastrgan između treniranja u Rijeci i Zagrebu, pa mu je Mogorić bio u trećem planu. Ove godine to se promijenilo, a od sljedeće Mogorić će biti njegova stalna adresa. Njegov prijatelj Alvaro navrati kada ga nanese put. On, pak, obožava domaću hranu, ne samo ličku. Obojica su gradski dečki; takvog života Alvaro se ipak nije odrekao, no Emil želi napraviti drastični rez.

- Nikada nisam imao ikakav kontakt sa selom i ništa me to nije zanimalo. Tijekom rata u Lici mislio sam na druge stvari, gledao sam prvenstveno da izvučem živu glavu. Susretao sam se s načinom života na selu, ali to me uopće nije interesirao. Tek poslije, kada sam prvi put došao tu, zaljubio sam se u sve to - kaže nam Emil naglašavajući da je sve što je ikada zaradio u životu stekao sam, a sve do jedne kune uložio je u Liku.

Imanje je podizao s radnicima koje je zapošljavao, ali to je ponekad također bilo mučno. U četiri godine promijenio ih je 14. Uglavnom bi se brzo zasitili, ne bi im se dalo raditi, a neki bi ga usput i pokrali. Od domaćih ljudi nije bio nijedan, jer su oko njega sama staračka domaćinstva. Nema radnika do Bosanca, ističe, a taman kad je pronašao odličnog pastira i dobrog majstora za sve poslove te mu sredio papire, ovaj je slomio nogu i završio u bolnici. Sada traga za njegovom zamjenom, ali 4000 kuna plaće, plus 10 posto od godišnje zarade OPG-a, s prenoćištem i plaćenom hranom nije mamac ni za koga. Nitko mu se nije javio na oglas u mjesec dana.

Medvjedi i vukovi

- Ovdje ne možeš naći nikoga. Starci ne mogu, a ovo nešto mlađih koji jesu, uglavnom su na rakiji po cijele dane. Hoću li uopće uzeti nekoga ili ću čekati da se oporavi ovaj stradali, vidjet ću, ali trebat ću nekoga jer me čekaju još dvije kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo, koje treba odraditi iako smo se plasirali na natjecanje - razmišlja Emil.

Do tada mu uskače brat. Već ima dovoljno iskustva da sam odradi janjenje, ali i sve druge poslove koji su mu donedavno bili nezamislivi. Nije uvijek sve išlo jednostavno.

- Najgore što mi se dogodilo bilo je kada je mojom greškom uginula ovca koja se tek ojanjila. U tom trenutku moraš joj dati malo kukuruza da dobije na snazi, a ja sam je našopao. Iz neke zahvalnosti što mi je dala janje, ja sam je htio nagraditi da se što prije oporavi. Međutim, dao sam joj previše i uginula je. Baš sam se loše osjećao - govori.

Robert Fajt / CROPIX
Emil Baltic

Imao je susrete s divljim životinjama, medvjedima i divljim svinjama, a s vukom se gledao oči u oči na desetak metara.

- Stali smo ukopani on i ja i tako čekali što će biti. On je došao po ovce, ali znao sam da nije bio sam, jer uvijek su u čoporu, pa sam bio siguran da ih je još nekoliko čekalo u žbunju. Povikao sam, pa je on bio taj koji je pobjegao prvi - prisjeća se Emil.

Ima nešto na što se Emil ipak nikada nije i neće priviknuti, a to je klanje janjaca. Jednostavno, ne može.

- Ja ih doživljavam kao svoje ljubimce, vežem se uz njih. Dovoljno je što ih prodajem, ne bih mogao podnijeti da ih još i ubijem. Taj je dio u opisu posla mojega radnika i to je nešto što moram istrpjeti - iskren je Emil.

Nema problema s posluživanjem svojih delicija, pa ni onda kada pokojeg treba zavrtjeti za društva koja su već počela otkrivati njegovo ličko imanje. Zasad se to svodi na izlete na planinu, o kojoj nam je govorio, a potom na ručak ličke janjetine. Emil se nada da će već nagodinu u ponudi imati i smještaj i noćenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. listopad 2024 15:35