"Zar je Haile Gebrselassie još živ?", pita dok slijećemo u Adis Abebu njemački turist, slučajan mi suputnik na letu.
Noć je, mrak je sakrio Entoto, planinu od 3200 m, na čijie se obronke širi grad. Adis, kako ovdje skraćeno zovu glavni grad Etiopije, je na 2355 metara nadmorske visine. Više prijestolnice od njega jedino su latinoamerički La Paz, Quito i Bogota.
"Živ je Gebrselassie, ne može biti življi. Trči svako jutro tamo, Entotom", odvraćam, pokazujući glavom prema prozoru, u mrak. Pomiješao je Haila Selassija (posljednjeg etiopskog cara koji je zemljom vladao do 1974., borio se za ujedinjenje afričkih zemalja i inspirirao jamajkanske rastafarijance) i Haila Gebrselassija, jednog od najvećih atletičara u povijesti. 27 je puta rušio svjetske rekorde, osvojio dva olimpijska zlata na 10.000 m, četiri puta bio svjetski prvak u toj disciplini, četiri puta pobijedio na berlinskom i tri puta na maratonu u Dubaiju. Bio je svjetski prvak i na 1500 m, 3000 m, 21 km, u nekim disciplinama i više puta za redom.
Spominjem Nijemcu onu antologijsku utrku na 10.000 m sa sydneyske Olimpijade 2000-te, završnicu u kojoj, nakon što su se više puta u vodstvu izmjenjivali Gebrselassie i Kenijac Paul Tergat, na koncu Gebrselassie ulijeće u cilj jedva oku dokučivih 0.09 sekundi ranije. Lupi dlanovima o koljeno: "Znam! Pamtim čak i gdje sam to gledao!", zadovoljno će.
Sutradan ujutro o tim desetinkama i stotinkama sekundi priča opušten i dobre volje i sam Gebrselassie. Ljubazno je, ad hoc pristao na intervju. Nakon što su mi etiopske vlasti dale vizu na svega par dana, pa su, što zbog ozljede, što zbog prekratke vize propali planovi da trčim polumaraton u Hawassi i dogovor da se tamo nađemo i razgovaramo, Gebrselassijeva sam asistenta kontaktirala iz aviona. Objašnjavajući da u Etiopiji imam svega par dana i krcat raspored, molila sam da me primi već sutra ujutro, znajući da je i Gebrselassie u Adisu. Ne znam jesam li u mailu u kojem pišem da možemo jedino i samo u četvrtak u 9 zvučala bahato ili očajno. Gebrselassie nije samo umirovljeni sportaš, ravna poslovima u kojima je više tisuća zaposlenih.
Vjerojatno je najpoznatiji suvremeni Etiopljanin. I jedan od najbogatijih. Ono što je zaradio trčeći još je za sportske karijere investirao u razne poslove. Proizvodi kavu, bavi se građevinom, uvozi automobile, otvorio je i dvije škole, kino… U Adisu su po njemu imenovali ulicu, a lokalni glazbenik napravio je i nekad popularnu pjesmu "Haile, Haile". Doduše, ima i onih koji mu zamjeraju preblize odnose s nekim političarima. Kakogod,kao što u latinoameričkim favelama dječaci inspirirani nogometašima jure za loptom, tako u selima Etiopije mnogi sanjaju postati Gebrselassie ili Kenenisa Bekele.
Rođen je 1970-ih u selu na Etiopskoj visoravni, u obitelji u kojoj su u kolibi od ilovače podigli desetoro djece. Kaže da gladni nisu bili, ali svega drugog je manjkalo. Svaki dan je u školu trčao desetak kilometara. U ruci je nosio knjige, ta poza zauvijek će ostati prepoznatljiva, čitljiva u njegovoj trkačkoj posturi. I natjecanja je trčao s ramenom i rukom u ponešto specifičnom položaju. Prvi maraton istrčao je kao šesnaestogodišnjak. Rezultat je bio 2:45:00, a on još posve mlad, neiskusan i nepripremljen!
Točno u devet, nakon tek dva sata sna, utrčavam u predvorje zgrade Alem, središte njegove kompanije. Zgradu je nazvao po imenu supruge. Lift, krivo zaključim, ne radi. Nije drama, mogao je imati ured na osamnaestom, a ne na osmom katu, pomislim. Za nekoliko minuta na sebi osjetim ljubazan, premda ponešto sumnjičav pogled tajnice. "Da, da. Imam dogovoreno", promrmljam umorno.
Vodi me u Gebrselassijev ured. Dok se rukujemo pada mi na pamet da puno njih ne pamti kako je Haile trčao, ali mnogi pamte kako se smijao dok je trčao. Taj autentičan, neposredan osmijeh učinio ga je miljenikom navijača. Na grlenom amharskom, njemu materinjem, razgovara mobitelom. Široko se osmjehujući daje znak da sjednem. Potrajat će razgovor još minutu-dvije. Netom što je završio, telefon ponovo zvoni. Prekida poziv.
Kako je u mirovni?
- (Smijeh) Naporno. Pazio sam da ne postanem jedan od onih koji su u sportu zaradili novac, a kasnije ga olako potrošili. Sport zanese, treba planirati što ćeš kasnije. Karijera u sportu ima kratak rok, kad odeš sa scene to može biti jako usamljeno i frustrirajuće doba. Sad mi je cilj napredovati u poslu. Razgranao sam ga na razne sektore, farma kave ima 2500 hektara, posao s nekretninama, imam šest hotela, a gradim još četiri nova.
Stignete li, dok tako jurcate i - trčati?
- Ustajem rano, između četiri i pet. Zatim odem trčati, odradim trening i kući sam do sedam. Nakon toga vozim djecu u školu. Imam tri kćeri i sina. Dvoje mlađih su kući, dvije starije u inozemstvu, na studiju. Najstarija studira ekonomiju u američkoj Atlanti, na Emory Sveučilištu. Diplomirat će iduće godine. Druga kći je na studiju informatike na londonskom Goldsmithsu, ima još dvije godine do diplome. Nadam se da će se vratiti u Etiopiju kad završe. Barem su tako obećale. Većina afričkih ljudi umjesto da se s diplomama vrate kući, ostaju u Europi ili u Americi. Ne mislim da će moja djeca napraviti istu stvar. Treća kći je u srednjoj školi, najmlađi je sin, ima 13, u osmom razredu. Kad odvezem djecu u školu, odlazim u ured, bavim se dokumentima, pozivima, imam građevinsku firmu, trebam nazvati svako gradilište, potom farmu kave, hotele. Uglavnom stvari obavljam telefonom. Jer, moj posao nije samo u Adis Abebi, već po cijeloj Etiopiji.
Koliko trčite? Nosite li sat ili ste posve neopterećeni?
- Trčim sa satom, premda ne znam koliko pretrčim. Jednom kad se domognem šume nemam pojma koliko kilometara istrčim. Ne treba mi GPS. Otkad se ne natječem dobio sam pet-šest kilograma.
Hvata se za trbuh, prstima preko košulje formira "salo" i smije se. Smijem se i ja. Komična je ta gesta kojom se Gebrselassie poput nekadašnje manekenke koja je dobila nešto šire konture žali na kilograme. "Nećete vjerovati - 62 kile! Dok sam se natjecao imao sam 56. Sad šest više na mojih 165 cm." S kilograma prelazi na godine. Zaključujemo da smo iste dobi. "Znači i vama je 46?" "A, ne, ja imam još par mjeseci do 46", odvraća.
Što je najbitnije što ste naučili trčeći?
- Broj jedan je budi strpljiv. Imaj disciplinu, posvećenost. Radi puno. Disciplina je sve.
O tome su pisali znanstvene radove, ali i dalje nema posve pouzdana objašnjenja koji je to faktor X na ovoj visoravni s koje dolaze najbolji svjetski atletičari. Etiopljani i Kenijci. Zašto Etiopljani trče tako brzo?
- Zašto su hrvatski nogometaši tako dobri? Pratio sam ih lani, na svjetskom prvenstvu. Jako ste dobri.Nisam veliki obožavatelj nogometa. Nisam navijao ni za koga, ali Hrvatska je igrala stvarno dobro. Volim kako igra Luka Modrić. On je baš borac. Odličan borac. Dok sam gledao te utakmice činilo mi se da je sva odgovornost nekako stavljena na njegova leđa. Bio je fantastičan. Čestitam vam na Luki Modriću. I ne samo na njemu. Svi su bili odlični.
Hvala. Vratimo se na Etiopljane i trčanje.
- Zašto su Etiopljani tako dobri u trčanju? Puno je razloga, splet je raznih okolnosti zašto smo mi tako dobri na dugim prugama, u maratonima. Mi i Kenijci. Građa naših tijela, stil života, to da bosonogi radimo po polju od ranog djetinjstva, idemo u školu, najčešće prilično udaljenu, trčeći, hrana koju jedemo, mjesto na kojem živimo, ova nadmorska visina… Iako, nema to toliko veze s genima, koliko s načinom života. Kad kreneš trčati svaki dan u školu udaljenu 10 km od malih nogu skupljaš kilometre u nogama. Moja djeca se svugdje voze. Kako od njih, recimo, možeš imati trkača?
Jedan ste od onih koji su učinili da Etiopljani atletiku doživljavaju ozbiljno. Otac nije podržavao da se bavite trčanjem?
- U njegovim je očima sport bio gubitak vremena. Govorio je: "Radi na polju, potom se bavi školom i tek kad si to sve završio možeš trčati". Za njega je trčanje bilo tek budalasta zabava za djecu. Naravno, ne krivim ga, nije ništa znao o atletici. Imao sam 18 kad sam na natjecanju u Japanu zaradio 900 dolara. U mojoj su zemlji ljudi tada živjeli s manje od dolara dnevno. Bio sam frapiran kad sam dobio te novce. Kad sam došao kući i to kazao ocu, on nije mogao vjerovati da sam to zaradio trčeći. A kad sam u selo dovezao Mercedes, naravno da je pitao od kud mi. Rekao sam mu da sam ga dobio, od trčanja, nakon natjecanja u Stuttgartu. "Za trčanje su ti dali auto?", bilo je to 1993. Od tada me je podržavao. Pamtim kako me je prije Olimpijade u Atlanti savjetovao, kazao bi: "Molim te trči na isti način, bla, bla, bla…". Gledao bi na televiziji moje utrke. Bilo mu je stalo. Ima dvije godine da je umro.
Bili ste jako mladi, početkom 1990-ih kad ste prvi put napustili Etiopiju i otišli na utrku u Belgiju. Kako vas se doimao svijet?
- Zapravo, najveće iznenađenje mi je bio sam put, let. Bio sam začuđen gledajući kako avion prolazi iznad oblaka, pitao sam se kako je to moguće. Jer oblak je na nebu i nisam mogao pojmiti da je između oblaka i neba još neki prostor. Došavši u Bruxelles, vidjevši njihove ceste, zgrade, bio sam začuđen, uzbuđen. Poželio sam da je Etiopija poput Belgije. Da je tako uređena. Zato danas i investiram u ovu zemlju.
Na čelu ste nacionalne etiopske atletske udruge. Vidite li nekog novog Gebrselassija ili Kenenisu Bekelea da se rađa među tim mladim ljudima koji danas treniraju?
- Ne, nisam više predsjednik atletskog saveza. A mladi… oni danas treniraju bitno drugačije negoli u moje vrijeme. Ne bih rekao da su lijeni, ali nisu ni spremni raditi koliko smo mi radili. Naravno da je ovdje puno talentiranih, ali i ti koji imaju veliki talent moraju pokazati da su spremni baš puno raditi. Samo tako mogu pobjeđivati i rušiti rekorde. Nije lako ovdje stvoriti trkače poput onih u moje vrijeme. Treba ih hrabriti, gurati da rade na način na koji smo i mi radili. Ne budu li spremni puno, puno trenirati bit će teško zadržati to etiopsko atletsko nasljeđe. No, da me pitate tko je najbolji dugoprugaš svih vremena, rekao bih - Nelson Mandela. Jer za trčati duge utrke potrebno je strpljenje. Upornost, to je on imao. Moj uzor je Nelson Mandela, nekadašnji predsjednik Južne Afrike. Naučio nas je praštati, biti snažnima, puno raditi i poštovati druge ljude. Nije on samo otac Južne Afrike već Afrike i cijeloj svijeta. Zamislite čovjeka koji je nakon 27 godina zatvora postao predsjednik.
Gebreselassie nema veliko formalno obrazovanje, ali ima naglašenu emocionalnu inteligenciju. U njegovom društvu ljudi se dobro osjećaju. S tim radnim navikama iz sporta i posvećenosti nije čudo da je uspio u biznisu. Tvrdoglavo je investirao isključivo u Etiopiju. O biznisu priča rado. Pogotovo o plantažama kave. Nije to samo pitanje novca, već i nekog nacionalnog ponosa. Rođen je u pokrajini gdje je kava možda i najbolja na svijetu. Visina je od 1500 do 2000 m, kiše ima dovoljno, temperatura je optimalna, tlo plodno. Kave je i otkrivena u Etiopiji. Danas je više od petine Etiopljana uključeno u proizvodnju kave.
Koliko godišnje proizvedete kave?
- S kavom treba imati strpljenja. Čak bih rekao da za uzgoj kave treba više strpljenja negoli za treniranje maratona. Moja kava je mlada, trebale su godine da stasa. Prošle godine nismo imali puno, a ove su godine u regiji u kojoj imam plantaže kave bili nemiri između dva plemena. Nismo mogli pobrati svu kavu. Računali smo da ćemo imati 15 kontejnera, oko 300 tona. Pobrali smo tek polovicu. Jako sam razočaran. Jer, to oko kave je prilično težak posao. Od mojih 2600 zaposlenika čak 1500 ih je na farmi kave. Farma je ogromna. Posljednjih sedam godina radimo dan i noć. Sad je kava zrela pa daje dobre prinose. Svake godine prinosi se bitno povećavaju i uskoro očekujem da ću imati minimalno oko 800 ili 1000 tona godišnje. Kao što sam nekoć htio biti najbrži maratonac, danas želim biti proizvođač najbolje kave na svijetu.
Izvozite u Dubai?
- Da. Sva moja kava je organski ugojena. Imam šest vrlo iskusnih stranaca, ljudi koji imaju znanje. Oni upravljaju, rade na farmi, znaju kako dobiti najkvalitetniju kavu. Imamo sve certifikate. Sad se planiramo plasirati i na američko tržište.
Imali ste i neke ambicije u politici…
- Razmišljao sam o tome prije, htio sam se uključiti. Ali, sad su se moji poslovi razvili, pa ne bih htio da to krene padati, jer jednom kad ste u poslu morate biti fokusirani na to.
Možete li Etiopiji više pomoći biznisom negoli s politikom?
- Tako nekako razmišljam. Pokušavam dati svoj udio i u politici, bavim se mirovnim posredovanjem, član sam skupine starijih koja radi mirenja. Pokušavamo riješiti probleme koji se događaju u raznim regijama, posredujemo među plemenima, ali i među raznim političkim stranama. Mislim da stvarajući radna mjesta najbolje pomažem ljudima u ovoj zemlji. Haile Gebrselassie imao je priliku investirati i bilo gdje drugdje izvan Etiopije. Ali, ovo je moja domovina. Vjerujem da Etiopiju mogu mijenjati na bolje. Zato su i svi moji poslovi u Etiopiji. Uskoro ću proširiti farme, počinjem uzgajati i žitarice. Etiopija uvozi pšenicu. Nije li to čudno? Čemu? Zašto? Pa žitarice mogu rasti po cijeloj Etiopiji.
Gebrselassie je, ima tome već dugo, otvorio i dvije škole. Jednu u rodnom selu, a drugu na zapadu zemlje. Ukupno ih pohađa 3700 učenika. "Ova starija utemeljena je prije 18 godina. Prošle godine imali smo prvu generaciju maturanata. Upisali su se na studije. Neki od njih sad studiraju za inženjere, liječnike", govori osjetno ponosan. "Vjerujem da Etiopiju možemo mijenjati jedino znanjem, školstvom. U mojim školama dio plaćaju roditelji, a dio ja. Škole nisu zarađivale profit prvih 15 godina. No, nije me to smetalo. Financijski to je promašeno, ali ljudski to je zapravo najbolja investicija koju sam ikada napravio. Među učenicima je i manji dio onih vrlo talentiranih, koji dolaze iz siromašnih obitelji koje ne mogu platiti školarinu. Takvi se školuju besplatno."
S vašim životnim iskustvom, što vam se čini najbitnijim u životu?
- Najbitnije u životu je imati nadu. Jer, ako izgubiš nadu, gubiš sve. Svako jutro kad se probudim nečemu se nadam. To podrazumijeva, jasno, da imam i neke želje. Da nečemu stremim. Ako čovjek izgubi nadu, onda mu se ne ide u novi dan.
Poznajete li osjećaj beznađa?
- Osjetio sam ga jednom. Kad sam izgubio majku, kad je ona umrla. Bio sam mlad, imao sam samo sedam godina. Sjećam se da sam mislio da ne mogu nastaviti živjeti bez nje. Kasnije sam u životu imao puno izazova, znao sam biti razočaran, ali nikad nisam gubio nadu.
Imate li kakve veze s Hailom Selassijem?
- Nikakve. Mnogi me to pitaju. Sasvim je slučajno da imamo isto ime i slično prezime (smijeh).
Vani već čeka više ljudi kojima kasni na sastanak. Ipak, nudi me kavom, makar i brzinskom, ovdje je to nacionalni običaj. Sam, u žurbi, svoju dijelom prolijeva po tanjuriću. Srknem gutlja, dva. "Kakva je?", pita proizvođač kave s kojom priželjkuje poharatati svjetsko tržište. "Nisam kavopija. Ali, vjerujm da je ovo najbolja koju sam probala.", smijem se. "Pa, što niste naručili - čaj?", smije se i Gebrselassie. "Zar da odbijem usred Adisa s Gebrselassiem popiti kavu za koju tvrdite da je najbolja na svijetu?", kažem pružajući ruku na odlasku. "Dobro ste odlučiili.", kaže, mahnuvši s vrata Haile Gebrselassie.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....