Sad bez naglih pokreta: Willi Klöckner ima britvu na svom grlu. Ali to je već rutina. Prošlo je tek dva tjedna kad je također sjedio u stolici svog brijača, a sad je opet došlo vrijeme. On već redovito u tom ritmu posjećuje svog brijača, frizerski salon za muškarce Der Barber u Siegburgu, mjestašcu s četrdesetak tisuća stanovnika nedaleko od Kölna, piše Deustche Welle.
„Želim imati svoju bradu uvijek na određenoj razini. Nakon nekog vremena jednostavno izgleda neuredno", objašnjava Klöckner dok brijač Dominic Geurts uređuje njegov „ukras na licu". To ima i svoju cijenu: svaki posjet ga košta oko 50 eura, dakle 100 eura mjesečno. Uređenje kose i brade traje dobar sat vremena, ali kaže da onda ima dva tjedna mira. „Između toga ne činim ništa", kaže mušterija.
„Niču kao gljive poslije kiše"
Der Barber je samo jedan od mnoštva brijačnica u Njemačkoj. Koliko ih točno ima je teško reći: ukupno je oko 85.000 frizerskih salona, ali se u statistici ne navodi jesu li samo za žene - ili samo za muškarce. Micha Birkhöfer trguje potrepštinama za brijačnice, ali je i organizator natjecanja „German" i „European Barber Awards". On procjenjuje kako je tu oko 1200 brijačnica. To se ne čini mnogo, ali prije samo pet godina ih je bilo jedva oko 250.
Nove brijačnice „niču kao gljive poslije kiše", kaže nam i Tarik Ari, vlasnik brijačnice „Der Barber". „Poneki brzo zatvaraju, ali dobri ostaju". On i njegov salon izgleda da pripada među dobre: postoji već četiri godine, ali u tom zanatu je već 13 godina. Prvo je izučio zanat frizera, položio majstorski ispit, četiri godine je radio u jednom salonu i konačno je otvorio vlastitu brijačnicu, piše Deustche Welle.
Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? „Mislim da svatko tko može držati škare u rukama sad misli da može otvoriti svoju brijačnicu", kaže Ari. Michael Weckel iz pravne službe Udruge njemačkih frizera nam objašnjava kako je tu više razloga. Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.
„Puno lipih stvari, al' ih ne smim kazat"
No dodaje i još jedan razlog: „Tu se vidi i fenomen migracije", konstatira djelatnik frizerske udruge. Jer tu se jednostavno nastavlja tradicionalna dioba po spolu kakva je vladala u njihovim zemljama porijekla. „To je i tako jer su migranti sad donijeli svoj udio na tržištu, ali naravno i njihovu kulturu komunikacije u takvim brijačnicama. To su mjesta susreta gdje se ljudi sastaju, zajedno čekaju na red i razmjenjuju informacije." Brijačnice tradicionalno nikad nisu tek mjesta gdje se brije brada i šiša kosa, nego su to mjesta komunikacije - bez digitalnog svijeta, nego tradicionalno u analognom prostoru.
No dok brijači u posljednje doba često dolaze iz određenog kulturnog područja, to nipošto ne vrijedi za njihove mušterije. „Brijačnice uglavnom imaju turske ili arapske korijene, ali nisu ograničeni samo na mušterije koji bi bili njihovi zemljaci", kaže Weckel. To vidimo i u Arijevoj brijačnici: on sam potječe iz Turske ali tvrdi kako su većina njegovih mušterija Nijemci.
A oni su gotovo u pravilu redovite mušterije, tako nam kaže kako svake srijede točno u 10 sati dolaze dva odvjetnika na brijanje. „Dolaze kako bi se jednostavno ugodno osjećali kod nas", kaže Ari. Dok su na brijačkim stolicama razgovaraju o svemu čime se trenutno bave, sve do tečajeva dionica. Svoj kontakt s mušterijama ovaj 29-godišnji brico ne prekida kad zatvori svoj salon, često se sastaje s mušterijama i uvečer. Povrh toga je osnovao i WhatsApp grupu kako bi se i nakon posla s mušterijama igrao na Playstationu. To doista nije tipično za muške frizere u Njemačkoj.
Jeftino - pa onda i bez majstora
Novac je također jedan od razloga za tako velik broj novih brijačnica. Mnogi pokušavaju privući mušterije veoma niskim cijenama usluga, a to je jedino moguće da se i zaposlenike u brijačnicama plaća veoma malo. Teoretski, osoba koja vodi frizerski salon u Njemačkoj mora imati položen majstorski ispit. No takva osoba, shodno kolektivnom ugovoru, zarađuje razmjerno mnogo tako da vlasnici frizerskih salona često pokušavaju nastaviti posao i bez majstora u salonu. To nije dozvoljeno, ali je teško to kontrolirati.
Tarik Ari zna sve te trikove: „Svi muški frizeri koji su prije šišali kosu za desetak eura, dakle turski frizeri su se sad odjednom proglasili 'brijačima'. Tamo ima ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje. Ima ljudi koji uz sebe nemaju niti majstora." Kod njega nije jeftino: 28 eura šišanje, 24 eura brijanje, ali on još ima dva radnika koji su također frizerski majstori - točnije, jednog majstora i jednu majstoricu. Jer i žene smiju biti brijači, ali nikad ne smiju i same sjesti u stolicu brijača kao mušterije - to nije dopušteno.
Ali dok još razgovaramo o tome i Willi Klöcker je još na brijačkoj stolici, u salon ulazi jedna gospođica. Ima li ipak iznimaka? Ne. „Mom dečku i meni je godišnjica i želim mu pokloniti bon za tretman kod brijača", objašnjava Debbie. A njezin dečko je - kako može biti drugačije - također redovit mušterija. Tako polako postaje jasno, zašto ima sve više brijača.