Na HTV-u počela se nedjeljom prikazivati humoristična serija “Minus i plus”, sitcom posvećen hrvatskim mentalitetima koji prati brak na brzaka Dalmatinke Lucije (Iva Jerković) i Zagrepčanina Krune (Igor Kovač). U serijalu u režiji Alda Tardozzija, a prema scenariju Ognjena Sviličića, zagrebačke roditelje para tumače Damir Lončar i Ksenija Pajić, a dalmatinske Filip Radoš i Arijana Čulina, što je rijetki slučaj da u TV seriji gledamo popularnu glumicu splitskog HNK.
Neumornoj i svestranoj Arijani Čulini, glumici, komičarki, slikarici i spisateljici, “Minus i plus” je jedan od brojnih poslova aktualnih u posljednje vrijeme. Ljetos je na Splitskom ljetu igrala kabare “Varaš ga, ne ostavljaš ga” gdje je govorila o ljubavi šansonijera i izvodila pjesme Edith Piaf, Charlesa Aznavoura, Jacquesa Brela, Dalide. U Muzeju Grada Splita imala je nedavno izložbu gdje je izložila portrete Charlieja Chaplina, Marlona Branda, Borisa Dvornika. Redovno je u tjednoj rubrici InMagazina Nove TV “Neću van sve reći” koja je nastavak dobro poznate Goge Biondine iz Glamour caffea, a ovaj tjedan počinju joj probe za novu predstavu u splitskom kazalištu “U malu je uša đava” prema debitantskoj knjizi slikarice Tisje Kljaković i u režiji Marija Kovača. Glumica je svakako radoholičarka, par excellence.
- K’o da sam neurotična luda… Očito nešto sa mnom nije u redu kad toliko radim. Znate kako čovjek liječi histeriju? Kažu mu tapši pet puta, pa 20, 100 i kad kažu 1000, više ne može pa padne u depresiju. Šalim se, i mater i otac su mi takvi. Iako im je 80 godina, imaju neki apartman, putuju, mater vježba pilates i jedna je od tri najstarije pilates vježbačice u Hrvatskoj. Ženi skoči tlak, ali pilates neće da propusti - govori duhovito na početku razgovora Arijana Čulina.
Osam knjiga Zapravo je splitska glumačka svakodnevica pridonijela tomu da se u životu ne zadrži samo na kazališnoj pozornici.
- U Splitu je glumac osuđen na jedno dramsko kazalište u gradu. Umjesto da čekam hoće li me neki redatelj uzeti u novu podjelu, odlučila sam sudbinu uzeti u svoje ruke. Početak mojeg rada izvan kazališnih dasaka bila je knjiga ‘Šta svaka žena triba znat o onim stvarima’ i sve dosad napisala sam osam knjiga. Nije to ništa strašno, nije to sad neki ‘Rat i mir’, već male knjižice da se narod veseli - opisuje svoje naslove glumica koja u njima, kao i u svojim TV rubrikama, pa i u nekim predstavama na humorističan način govori o muško-ženskim odnosima i položaju žene. Iako dva desetljeća i zabavlja i savjetuje ljepši spol, reći će kako sama nije imala mnogo sreće u ljubavi.
- Puno sam se mučila oko privatnog života, čekala da se pojavi princ na bilom konju, da udovoljim možda nekom k’o umisto konja ima tovara, ali nije išlo. Odavno sam rastavljena i u poslu se nisam ni približno namučila kao u emotivnom životu. U karijeri jedan bi posao vukao drugi. Kada smo igrali ‘Buzdu’ redatelja Paola Magellija, moje dopisivanje monologa u toj predstavi primijetio je tadašnji urednik u Mozaik knjizi Zoran Maljković, pa sam nakon prve knjige dobila angažman u Glamour caffeu. Narednih godina redale su se promocije, predstave; od neljudskog tempa rada stradao mi je imunitet. Takva napaćena, jednog sam dana, šetajući gradom, zapazila žene koje su slikale na jednoj radionici. U tom času kist i platno učinili su mi se kao Božji mir, bijeg od putovanja, predstava, promocija knjiga. Stoljeće u kojem živimo za mene je kaotično. Ne volim poludjele bicikliste na trotoarima, nepažljive prolaznike, agresivne vozače. Grad se pretvorio u fast food i zimmer frei i upravo mi je slikarstvo omogućilo povratak u stoljeće koje mi odgovara, 18. ili 19. - govori umjetnica koja je ljetos u Splitu izložila i portrete glumaca. Portretirala je Marlona Branda, Charlieja Chaplina, Borisa Dvornika.
- Glumački portreti su pohranjena iskustva, akumulacija 40 kazališnih godina u kojima sam bila okružena licima, od kojih sam neke zapamtila, druge potisnula. Kad se bavite glumom, pišete satiru, vi neprestano promatrate ljude, mnogo gore nego što to čini policija. Vi nevine motrite psihološki, sociološki, zamjećujete najbezazlenije situacije ili pokrete, analizirate, zaključujete. Recimo, nije isti događaj kad neki čovjek kojeg vuku dva psa prođe pored glumca ili čovjeka drugog zanimanja. Glumca taj bezazleni događaj navodi na mnoga pitanja.
Što žena treba znati
Kad slikate, promatrate sve oko sebe u drugim bojama i oblicima. Cesta nije siva, već plavkasta, ljubičasta. Kad sam počela slikati, nekoliko godina zaredom išla sam u Pariz i satima bih u Muzeju d’Orsay promatrala radove impresionista, proučavajući njihove tehnike - tumači glumica koja je pjevala francuske šansone, u sklopu predstave na Splitskom ljetu. Glumu je diplomirala na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a u Splitu je pohađala Muzičku školu “Josip Hatze” na odsjeku solo pjevanja.
- Najbitnije je, kojim god poslom da se čovjek bavio, da nema straha i da smanji ego. Ne patim od straha kao ni od kompleksa pokuda ili loših kritika. Moja karijera u početku je trebala biti pjevačka, ali je druženje s Tijardovićem u ‘Maloj Floramye’ i ‘Spli’skom akvarelu’ zaustavio glas Božena Svaline; kada je primadona pored mene zapjevala, shvatila sam da od mene nema Traviate. Upoznala sam u životu mnoge Salierije, pa sam glazbu napustila da ne budem jedan od njih. Ipak, pjevam cijeli život kroz svoje predstave šansone i kabare, u čemu sam O.K. Unatoč takvoj mojoj odluci, vjerujem da moramo respektirati amatere u njihovoj potrebi da se izraze. Nisam Bogom dan talent za slikarstvo, niti sam genijalni pisac. Vjerujem da se čovjek može mnogočemu naučiti, ali svakako ne može naučiti biti duhovit ako to po prirodi nije - samokritično će.
Postavljamo pitanje iz naslova prve knjige, šta svaka žena treba znati o onim stvarima, danas, kada su rendez-vousi na Messengeru.
- Iako od Aristotelova vremena znamo za eros i thanatos, nitko još nije uspio dokučiti razlog ratova i rastava, pa tako ni ja nisam neki stručnjak za muško-ženske odnose. Ono što sigurno znam jest da su ljudi danas osamljeni u naporu da imaju svoju privatnost. Čovjeku svakako nije svojstveno da bude sam. Ljudi su, kao i životinje, nekoć živjeli u čoporima, pa je i za ljude prirodno da traže kontakte. Osobno se smatram starom da ulazim u online sheme ‘ovo je sve o meni, ajde ti sad reci o sebi’. Ne želim soliti pamet, jer normalno mi je da ljudi traže srodnu dušu, ali treba u današnjem vremenu biti i oprezan. A, opet, nema tu pameti, nego sreće. Di počinje pamet, prestaje emocija. Osobno, na tom terenu nisam najjača - govori o emotivnoj sferi.
Majmun ili sestra
Do sada se snimilo 12 epizoda epizoda serije “Minus i plus”, a Arijana glumi u nekoliko - dalmatinsku majku koja svoju udanu kći posjećuje u Zagrebu, pritom je prepuna dobronamjernih savjeta. Arijana Čulina prethodno je igrala jedan maligniji tip dalmatinske majke, opore, zajedljive, nepopravljive verbalne zlostavljačice, i to u nagrađivanom filmu Hane Jusić “Ne gledaj mi u pijat”.
- Nisam u karijeri imala puno šansi na filmu. ‘Ne gledaj mi u pijat’ iz 2016. je bio moj prvi dugometražni igrani film. Vi sad kažete da sam Veru u ‘Pijatu’ odigrala uvjerljivo kao da sam ja ta, kao da sam izabrani naturščik, a slično su mi rekli i kad sam imala 19 godina i igrala u seriji ‘Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo’. Međutim, od ‘Đekne’ do ‘Hane’ nitko me se nije sjetio, izuzevši nekih uloga u popularnim serijama. ‘Đekna’ i ‘Hana’ su bile moje jedine šanse i zato hvala Hani Jusić što je imala petlju da me pozove da igram dramsku ulogu u filmu. Majka u Haninu filmu je, barem se meni čini, malo mračnija od suvremenih majki. Današnje mediteranske majke brinu se za djecu koja su prešla 40, pa i 50 godina, pogotovo za sinove koji nikako da odrastu i odu od kuće. Po meni, majka koju igram u ‘Pijatu’ je prototip jednog malo starijeg vremena i načina koje, ako danas i postoji, onda je to na nekoj margini - govori glumica koja počinje raditi predstavu “U malu je uša đava” s redateljem Marijom Kovačem, a posebno se veseli što će nakon toga surađivati s redateljem Ivanom Plazibatom, čiji je rukopis podsjeća na zlatne dane teatra 80-ih i 90-ih. Od predstava izvan matične kuće, nakon “Menopauze”, u produkciji RTL musica koja je igrala od Zagreba preko Opatije do Splita, ove godine scenski je život započela izvedbu monokabarea “Disco baba” koji je sama napisala.
- Teško je igrati u koroni. Dođeš na pozornicu, a s druge strane neki ljudi prekriveni maskama i stolice oblijepljene selotejpom. Iza maski ljudi umorni, isfrustrirani, neslobodni u slobodnom društvu, u društvu kartica, zabrana, prijetnji, kontrola. Kako bismo uostalom bili slobodni kada su današnji porezi i nameti veći nego u doba Seljačke bune. Životinja danas živi bolje od čovjeka, ako nije majmun kojem je čovjek posjekao džunglu ili ako nije kokoš koju je čovjek stavio pod lampu ili već neki drugi životinjski stvor kojeg je čovjek unesrećio - komentira kako je čovjek svijet učinio neprijateljskim mjestom. Arijana Čulina podrijetlom je iz Zagore i Zagorja. Otac Marko, umirovljeni vozač i mehaničar je Drnišanin, a majka Katarina je iz Zagorja došla u Split 60-ih kao fizioterapeutkinja, što je u to doba bilo deficitarno zanimanje.
- Zagorje mi je dalo gen šume, jer mi je vruće i ljeti i zimi. Imam sestru koja je 10 godina mlađa, rodila se nakon mojih molbi da dođe sestra ili da mi kupe majmuna. Imam kćer koja i dalje živi sa svojom materom i policajka je. Učim je da se uzda u sebe i da joj ono što je sama naučila nitko ne može oduzeti. Učim je da stane na svoje noge, da se naoruža svojim izborima te da postoje dvije vrste ljudi. Oni koji rade kao mali crvi, polako, i oni koji idu na preskakanje, ‘ja tebi ti meni, ovaj onom, onaj onom’. Taj svijet ‘ovaj onom’ istisnuo je liječnike, profesore, pisce i glumce, i u prvi plan ugurao biznismene i krčmare. Danas svijet s ponosom na ulici pruža prst prema vlasniku kafića i biznismenu. Veli, to je vlasnik, gazda, ‘to je ON’ - zaključuje Arijana Čulina.