VINARIJA ŠOŠKIĆ

‘Radili smo ga 15 godina. Posluživao sam ga iz Henessyjeve boce‘

Od kuće koja je pripadala "ocu Domovine" ostao je samo derutni podrum. Ladanjsku kuću zapalili su još Nijemci u Drugom svjetskom ratu

U tradicionalnim vinskim zemljama razvitak neke vinarije traje barem tri generacije. Prva sadi vinograd, druga gradi podrum, a treća stvara ime. U vinariji Šoškić, smještenoj na obroncima Plešivice, taj su proces malo požurili. Siniša Šoškić sam je posadio vinograd i sagradio podrum, a danas sa svojom djecom, sinovima Leonardom (24) i Vjekoslavom (25), gradi ime.

Siniša Šoškić u Jasku se preselio iz Zagreba kao dječak, kada mu se majka drugi put udala. Kako bi zaradio za fakultet (po struci je strojar), pomagao je najboljim vinarima toga kraja, primjerice Tomcu i Ivančiću. Svidjelo mu se, u glavi mu je bila ona drvena kineska izreka koja kaže da ako radiš ono što voliš, nećeš raditi ni dana u životu. I on je odlučio postati vinogradar i vinar. Kupio je brijeg koji su nekada posjedovali Ante i David Starčević. Tu su imali ladanjsku kuću i vinograd. S godinama se izmijenila hrpa vlasnika, a u Drugom svjetskom ratu Nijemci su zapalili kuću jer su se u njoj skupljali partizani. Kada je Šoškić došao tamo, bio je ostao samo derutni podrum koji je trebalo srušiti.

image
Vinogradi vinarije Šoškić
Tomislav Kristo/Cropix


Oko kuće je posadio deset hektara vinograda, a sve je ponovno sagradio iz temelja.

- Govorili su mu: "Siniša, ti ćeš to napraviti ljepše nego što je Starčević!" - smije se, pričajući dok nas vodi u obilazak svojega podruma, koji je spoj tradicije i modernog pristupa vinarstvu. S posebnim ponosom Šoškić nam pokazuje bačve u kojima leži njihov vinjak Dvor.

Iza Dvora stoji 15 godina rada.

- Ponekad razmišljam o tome koliko se čovjek promijeni u 15 godina. To je dobar komad ljudskoga vijeka - kazuje Siniša. Proizvodnja vinjaka vrlo je delikatna i riskantna stvar. Za litru vinjaka potrebno je osam do deset litara vina. Već to samo po sebi zahtijeva ogroman kapital. Tu i drugi troškovi. Recimo, bačva za prvi destilat vinjaka mora biti nova kako bi dala piću adekvatnu boju i aromu (a jedna dođe oko tisuću eura).

Nije rizik, naravno, samo financijski. Vrlo lako možete napraviti pogrešku zbog koje će sve što ste radili biti uzalud. Vinjak leži dugih deset godina. Uz to, nije ga dovoljno samo staviti u podrum i pustiti na miru. Ne postoji univerzalan "recept", metodom pokušaja i pogreški morate shvatiti koliko od tog perioda vinjak mora provesti na kiši, koliko na suncu, koliko u podrumu...

image
Podrum vinarije Šoškić
Tomislav Kristo/Cropix

- Dio vinjaka nam je na tavanu, dio u podrumu, nema gdje ga nema - smije se Siniša, pa nastavlja:

- Drvo pod različitim temperaturnim uvjetima otpušta različite arome. Omjeri, jasno, nisu unificirani, u suprotnom bi svi imali isti proizvod. Upravo mi je to bio najteži dio posla u ovih 15 godina: dobiti dobar proizvod za koji točno znam kako nastaje. Treba misliti o drvetu, o jačini destilata, vremenskim uvjetima... Puno faktora mora sjesti na mjesto. Imam sreću da radimo i rakije pa bih, kada bi nešto pošlo naopako, iskoristio destilat za nešto drugo – objašnjava.

Baš zbog kompleksnosti proizvodnje Šoškiću je već nakon prve dvije godine proizvodnje vinjaka bilo jasno: ili će se maksimalno dati u to ili to uopće neće raditi. Odlučio je ići težim putem. Nakon 15 godina, vidi se da je dobro napravio. Dvor je predstavio javnosti prije godinu dana, a u tom je periodu piće već nagrađeno kao najbolje domaće alkoholno piće na splitskom gastro festivalu Dionizijana.

image
Siniša Šoškić sa sinom
Tomislav Kristo/Cropix


Dvor, koji se radi kao blenda šest starih plešivičkih sorti vina, pridružio se popisu posebnosti s Plešivice: tu se razvio prvi naš pjenušac, nastali su vrhunski crni pinoti i rajski rizling, vino se počelo čuvati u amforama...

- A sada imamo i konjak s Plešivice. Doduše, ne možemo ga zvati konjakom; Cognac je pokrajina u Francuskoj i taj je naziv rezerviran samo za vinjak koji je nastao tamo. To vam je kao sa šampanjcem, Champagne je također pokrajina, a pravilno bi bilo da koristimo naziv pjenušac - tumači Šoškić.

image
Siniša Šoškić sa sinom
Tomislav Kristo/Cropix


Već su prodali prvu seriju Dvora, oko dvije tisuće boca. Prodaju ga po za ovakvo piće iznimno dostupnoj cijeni od 200 kuna po boci. Cijena se doista čini povoljna, to više kada znate da su drugi vinari pola litre svojeg vinjaka prodavali u rasponu cijene od 450 do 900 kuna. Među njima su bili, primjerice, Krauthaker i Rossi, no Šoškić je jedini vinar koji proizvodi dovoljno vinjaka za komercijalnu prodaju. Jedini barata količinom. Čak ni oni s puno jačim i većim infrastrukturama nisu imali hrabrosti toliko riskirati; ako i rade vinjak, čine to u vrlo malim količinama.

- To je i razumljivo, vinjak nije trendi piće. To je za ljude koji se razumiju, vole i cijene takve stvari. Dok su neki krenuli u pjenušce, mi smo se okrenuli destilatima. Nisam htio ići putem kojim idu svi. Ako ideš tamo, uvijek si na tome putu prašnjav - priča, dodajući da se, primjerice, džin proizvede za samo dva mjeseca, a pjenušac može biti gotov i za samo pola godine. - Vinjak je, pak, ogroman izazov - kaže.

U Jugoslaviji je to nekad bilo često, možda čak i nacionalno piće, no radilo se, priča Šoškić, o prozaičnim vinjacima. - A ovaj je na nivou, primjerice, Hennessyja ili Martella. Dok još nisam bio sasvim siguran u kvalitetu Dvora, znao bih ga poslužiti iz Hennesseyjeve boce. Reakcije su bile sjajne, a ja oduševljen. To mi je najdraži dio posla. Nije mi važno ni koliko ću prodati ni koliko ću zaraditi. Ali me ispunjava kada vidim da se ljudima piće svidjelo i da se, jednom kad ga probaju, po njega redovito i vraćaju - kaže, Šoškić, dodajući da vjeruje da bi, da nije bilo koronavirusa, ovo itekako prepoznali i ugostitelji.

- To je sjajan domaći digestiv za ponuditi u restoranima. U Hrvatskoj jednostavno nema ovakvih lokalnih pića. Ljepota je u tome kada si poseban. A i njima je u interesu ponuditi gostu nešto domaće, a kvalitetom u rangu svjetski poznatih pića - priča.

Razgovaramo i sa Sinišinim sinom Vjekoslavom. On nam priča kako su u inozemstvu vinjaci nerijetko sastojak najpopularnijih koktela.

- I mi smo krenuli graditi tu priču s barovima u Zagrebu, no isto nas je značajno usporila korona. Kada dođe kriza, prvi "padnu" upravo kokteli, a kasnije su se i zatvorili ugostiteljski objekti - govori mlađi Šoškić.

On i godinu dana mlađi brat Leonardo žele se baviti vinom. Na njihovu inicijativu Šoškići su nedavno počeli puniti svoja vina u butelje, nazivaju ih Old Selection linijom. Sveukupno imaju desetak sorti vina, a one najbolje - rizling, sauvignon, pinot gris i pinot noir - i buteljiraju. U godini proizvedu oko 120 tisuća litara vina, a ove su godine buteljirali njih 15. Iduće će brojka već narasti na 20. Želja im je da se tom linijom proizvoda konkretnije predstave HoReCa sektoru. Jasno je da 2020. nije bila idealna godina za to, no Šoškići ne očajavaju jer njihov poslovni model ne ovisi o prodaji butelja.

Imaju, naime, šest svojih vinoteka. Pet ih je u Zagrebu, na tržnicama - na Dolcu, Kvatriću, Jarunu, Utrini, Trešnjevci - a jedna u Rijeci. To su vinoteke s tradicijom duljom od 20 godina, u njima se prodaje 30-ak Šoškićevih proizvoda, ne samo vina, nego i rakije, octevi, sok od bazge...

- Prije 20 godina vinoteke su bile sinonim za ne baš kvalitetna vina, no mi smo to značajno promijenili. Pokazali smo da čovjek može i za normalnu cijenu kupiti doista kvalitetna vina. Recimo, naš muškat žuti možete u rinfuzi nabaviti za 25 kuna, a to vino može u svaku butelju koju biste platili 70 ili 80 kuna - priča Siniša, dodajući da ga veseli pomisao da će za blagdane njihovo vino biti na nekoliko desetaka tisuća stolova u Zagrebu.

Kako su krenuli u priču s buteljiranim vinom tako će se, uvjereni su Šoškići, mijenjati i navike njihovih kupaca. - Sada guramo premium priču, priču o vinu od posebno biranoga grožđa, s posebnog položaja, s pomnom preradom... Kako bude rasla naša promocija na restoranskoj sceni, tako će se i ljudi prilagoditi. A ta se promjena već i dogodila. Danas je veća kultura vina, ljudi radije kupuju sortna nego stolna vina. Tome u prilog ide i činjenica da je u posljednjih 20 godina narasla i kupovna moć - tumače.

- U svijetu su vinogradi stariji od 20 godina posebno rangirani. Naš ima 25 godina. To vam je kao i s ljudima. Mlađi čovjek može više trčati, a mlađi vinograd više roditi. No s godinama dobivate određenu mudrost i kvalitetu – slikovito priča, dodajući da je cijeli svoj život posvetio tome da od šume koja ga je zatekla na nekadašnjem posjedu oca domovine napravi ovo gdje je danas.

- Vino nam je jako prirodno, interveniramo samo za nužne korekture, ali ga puštamo da se razvije samo. Stari mi je jednom davno rekao da, kada nisam zadovoljan s vinom, samo moram bačve ostaviti na miru i vjerovati vinu. Toga se držim. Vina su nam vrlo zdrava i živahna - kaže nam Siniša.

Razgovaramo i o posebnostima uzgoja vinove loze baš na Plešivici. Jedan od problema koji se javlja i prije sadnje vinograda je cijena terena.

image
Pinot noir
Tomislav Kristo/Cropix

- Vinski je teren ovdje iznimno skup. Ne možete vinograd posaditi bilo gdje, točno se zna koje su pozicije za to. Hektar zemlje platit ćete i do 50 tisuća eura. A onda zemlju trebaš i raskrčiti, pa zasaditi lozu... Troškovi su u tome smislu ovdje vrlo veliki - priča Siniša, pa nastavlja:

- Također, mi imamo, primjerice, traktor. Ali strojno radimo tek dva do tri procesa u proizvodnji. Teren je vrlo strm, zbog čega je strojno branje grožđa nemoguće. A tome pridonosi i činjenica da se loza ovdje sadi vrlo gusto. Što zbog toga da se maksimalno iskoristi teren, tako i zbog toga da se trsovi manje opterećuju.

No to ga ne mori previše. Trudi se, kaže, naći vremena uživati u svemu što su obitelj i on stvorili. U konačnici, bavi se vinom, koje je, po njemu, hrana za dušu, piće koje je stvoreno da u čovjeku izazove posebne osjećaje, da ga ushiti. - Najljepše mi je navečer, kada se sve smiri, sjesti na terasu. Onda pričam s vinom. Razgovori su većinom ugodni, no bude nekad i teških riječi. Ali to mi je uvijek najdraži dio dana - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 10:19