PUNO DOBRIH I MALO LOŠIH LJUDI Priče dviju Osječanki zaraženih koronavirusom otkrivaju kakve krajnosti pandemija izaziva u nama

"Puno dobrih ljudi". Tako bi se možda jednom mogao zvati neki film, dokumentarni ili igrani, koji će obuhvatiti barem dio od silnog mnoštva dobrih ljudi koji su isplivali na površinu u ovom ludilu koje nas je sve zahvatilo uslijed pandemije koronavirusa i o kojima svakodnevno izvještavamo.

Njegova suprotnost mogla bi se zvati "Malo loših ljudi". No, o njima ne treba snimati filmove. Takvi nisu zaslužili čak niti loš film. Nažalost, ima i takvih, ali su srećom u manjini. No, to u ovom trenutku malo znači jednoj Osječanki, a vjerojatno takvih pojedinačnih slučajeva ima i drugdje po Hrvatskoj, koja je u svom bliskom okruženju zbog bolesti naišla na stigmatizaciju, unatoč apelima nadležnih da se to ne čini i da se prema tim ljudima prije svega odnosimo kao ljudi. Kakav paradoks! U zemlji u kojoj su, da parafraziramo fantastičnog Vojka V, "za sve krivi Vlada, Srbi i masoni", sada imamo ljude kojima su krivi i nesretnici koji su oboljeli od Covida-19.

Nekima u Osijeku, pa i drugdje u Hrvatskoj, "Vlada, Srbi i masoni" sada su nebitni. Treba se nekako riješiti ovih s Covidom-19. Pa se tako, kako prenosi Glas Slavonije, u jednoj osječkoj zgradi dio stanara okupio u Viber grupi "stožer za obranu zgrade" od žene kojoj je utvrđena zaraza i koja je zbog lakših simptoma poslana na liječenje u svoj stan. Kao i brojni oboljeli s blagim simptomima ili bez njih. No, u njezinu slučaju to je bio poziv za uzbunu za dio susjeda koji su, kako je rekla, razmišljali da se ispred njezina stana postavi oznaka "koronavirus"...

Ima, naravno, i onih normalnih, razumnih koji su ove druge pozvali da se smire, ali nije pomoglo. Na površinu je isplivalo ono drugo u njima, naravno uvjetovano i strahom, ali opet riječ je o nehumanom ponašanju. S gospođom smo i mi htjeli razgovarati, ali nas je uljudno odbila, poručivši da ne želi dodatnu medijsku pozornost. No, s druge strane - jedna pozitivna priča, ona "njezine prijateljice u bolesti". Mlade Osječanke kojoj je virus potvrđen 22. ožujka 2020. i koja se nalazi na kućnom liječenju.

"Sama u stanu"

- Sama sam u stanu, jer imamo tu sreću da smo se tako mogli rasporediti pa je suprug, koji nije bolestan, ali mora biti 14 dana u samoizolaciji zbog moje bolesti, otišao u drugi stan. Imam telefon odjelnog liječnika, policija kontrolira jesam li u stanu i pridržavam li se svih uputa. No, imam uistinu predivnu susjedu koja mi svako malo ostavi pred vratima neko skuhano jelo, evo danas mi je baš ostavila posudu kuhanoga graha, obavi kupovinu za mene u trgovini i ostavi mi namirnice pred vratima. Puno mi to znači jer time oslobađa obveze moje roditelje koji bi morali s drugog kraja grada dolaziti k meni, pa se usput i sami izlagati bolesti. Zato je jako važno imati blizu sebe osobe od povjerenja i osobe koje žele pomoći. Neizmjerno sam joj zahvalna na tome - rekla je naša sugovornica koja je, ipak, upozorila i na jedan drugi problem.

- Pratim svakodnevno sve što se događa, pa i pozive ljudi iz Nacionalnog i Županijskog stožera civilne zaštite da se pomogne onima koji nemaju nikoga, pri čemu se prije svega misli na starije, nemoćne i nepokretne osobe. Da se pomogne prvom susjedu. Moj kolega se našao baš u tom problemu. On je pozitivan, a ima nepokretnu majku u samoizolaciji i nije joj mogao pomoći, a sustav privatne patronaže ne funkcionira kao prije. Mislim da u takvim slučajevima ima mnogo sive zone i da se tu propustilo nešto organizirano učiniti. Ne znam kako takvi ljudi dobivaju pomoć. Majka mog kolege u međuvremenu je iz drugih razloga završila u bolnici, pa je sada pod liječničkom skrbi, ali što je s drugima - zapitala se ova Osječanka, koja zna i za druge probleme koje imaju oboljele osobe.

- Nekima restorani i fast foodovi, ako doznaju da je riječ o bolesnoj osobi, ne žele čak ni hranu dostaviti. Znam za slučajeve da su se u nekim zgradama gdje žive oboljele osobe stanari prvo raspitivali o mogućnostima dezinfekcije zgrade i vlastite zaštite, što mogu razumjeti, ali do današnjeg dana nisu došli do toga da se zapitaju mogu li kako pomoći oboljeloj osobi. Neki se i boje reakcije drugih, da bi mogli biti stigmatizirani ako se pojave pred vratima zaraženoga... - rekla je naša sugovornica, koja nam je iznijela i svoja iskustva o bolesti, a njezina priča samo je još jedna potvrda koliko je to još uvijek nepoznata zona.

Počelo s groznicom

- Prvi put epidemiolozima sam se javila u petak 20. 3. 2020. Imala sam temperaturu nešto malo iznad 37 i groznicu na usnama, no rečeno mi je da to nisu simptomi Covida s obzirom na to da i dalje vladaju gripa i obične prehlade. No, u nedjelju me nazvao kolega kojemu su tog dana utvrdili bolest, pa sam se opet javila epidemiolozima koji su me odlučili testirati zbog one temperature od petka. Supruga, pak, nisu, jer nije imao nikakve simptome. Meni je nalaz bio pozitivan, no moj se slučaj vodi kao asimptomatski iako su mi se u međuvremenu razvili brojni simptomi - rekla je i pojasnila:

- Prvih sedam dana bilo je onako. Virus se premještao po tijelu, sjedne između dvije lopatice, osjetite ga u plućima, baš vas bole pluća, onda u grlo, pa u nos. Osmi dan je krenula bol sinusa, glave i mišića. Kao recimo bubrežna bol ili kao da su natučeni, ne kao upala mišića, nema poze na koju se možete namjestiti. Zatim, posve mi je otišao njuh. I sve to bez temperature i kašlja. U kontaktu sam i s drugim oboljelima, svatko ima neku svoju priču. Neki su potpuno izgubili apetit, pa im je i teže. Ja sam nastojala što je moguće urednije živjeti, jesti, piti, spavati..., iako nije lako. Čak i hrana izgubi okus, no tjerala sam se da jedem i mislim da mi je to pomoglo da ne bude gore. No, osjećam da je još unutra, da radi i žari, ali evo od nedjelje navečer počeo mi se vraćati njuh. Očito je to vrlo neistraženo područje i samo se trebamo nadati da će cijela priča brzo završiti, da ćemo mi svi oboljeli ozdraviti i da nikome tko je pozitivan neće ostati trajne posljedice - poručila je za kraj Osječanka.