JASMINA KADIJA

PRVA HRVATSKA VATROGASKINJA 'Ja jesam fizički drukčija, ali kad smo u intervenciji, obučeni, nije bitno je li ovaj kraj tebe muško ili žensko'

Jasmina Kadija
 Darko Tomas / CROPIX
Arhitektica Jasmina Kadija devet je godina pokušavala postati vatrogaskinja, a nije joj pomoglo ni to što je jedanaest godina bila zapovjednica DVD-a Sesvetski Kraljevec. U trenutku kada je gotovo pa odustala, osmjehnula joj se sreća i 2017. godine napokon je postala punopravna članica Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba

Do takoreći jučer u Hrvatskoj nije bilo žena među profesionalnim vatrogascima. Pa kad, nakon više sati razgovora i važnih momenata u njezinoj priči o pokušajima da postane vatrogaskinja koje je ispripovijedala, Jasminu Kadiju, prvu vatrogaskinju u zemlji, upitam kako to da žene nisu primali u službu, zastane, a potom ponešto visokouzlaznim tonom izusti: “Vi to mene - zezate?”

Daleko od toga, sugovornica posve impresionira, a i da nije tako, teško da bih posegnula za ironijom. Moje pitanje kreće od premise da, kolikogod posao bio fizički i psihički zahtjevan, čudi da se sve do 2017., kad su u službu primili Kadiju, nije naišla baš niti jedna žena koja je i htjela i zadovoljila kriterije za profesionalnu vatrogasnu postrojbu. Ako ih je i bio - nisu ih primali u službu.

Kadija (36) diplomirala je arhitekturu, na fakultetu je bila i demonstratorica, kao srednjoškolka četiri je godine provela u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. No, više od umjetnosti i arhitekture vuklo ju je vatrogastvo. Toliko da se na završetku studija, s tri diplome koje je u međuvremenu stekla (postala je i inženjerka sigurnosti, smjerovi zaštita od požara i zaštita na radu), prekvalificirala za vatrogaskinju, završila vatrogasnu školu.

Još se prije studija priključila vatrogascima dobrovoljcima. Jedanaest je godina bila zapovjednicom Dobrovoljnog vatrogasnog društva (DVD) Sesvetski Kraljevec. Među vatrogascima se našla slučajno, prijateljica iz škole bila je članica DVD-a pa je jedan dan otišla s njom na sastanak.

Devet godina truda

“Bilo mi je intrigantno, poslije sam otišla na još jedno predavanje za vatrogasce i to mi se baš jako svidjelo. Tako sam - ostala. Nešto kasnije shvatila sam da želim biti profesionalna vatrogaskinja, a ne samo dobrovoljka u DVD-u, ali u Hrvatskoj nije bilo žena među vatrogascima profesionalcima. Što da vam kažem? Stvarno je bilo teško probiti tu barijeru.” Devet ju je godina, ne odustajući, pokušavala slomiti. Radila je posao arhitektice i tvrdoglavo se javljala na natječaje za - vatrogasca.

O poslu vatrogaskinje Kadija može pripovijedati satima, slike, intervencije, stanja koja proživljava lako verbalizira, klize u rečenice, govori nadugačko, povremeno emotivno angažirano, sa strašću. Sažeto prenoseći zašto joj je tako važno bilo postati vatrogaskinjom, izdvajamo: “...valjda i nema ljepšeg osjećaja negoli to da sam svojim poslom nekome pomogla. To je neprocjenjivo. Spašavamo ljude, životinje, imovinu … da je samo jedan ljudski život za našeg života spasiti, to je velika stvar. A vatrogasac svaki dan nekog spasi”.

Natrag na pitanje: zašto među vatrogascima nije puno žena?

“To je naprosto muški svemir. Nije to problem samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. U Sloveniji su, koliko ja znam, samo tri žene profesionalne vatrogaskinje. U New Yorku je samo 5% žena među vatrogascima.”

U posljednju godinu vatrogaskinje su primljene i u profesionalne postaje u Sisku te u Zaprešiću.

“Jasno da mi moramo biti spremne i sposobne fizički odraditi posao kao i muškarci, ali vatrogasac ništa ne radi sam. Kao ni vojnik. U vojsci i policiji su se te stvari ipak promijenile, među njima je puno žena, a vatrogastvo je još uvijek gotovo isključivo muški posao.

Zakonski tu, barem dok vrijede aktualni propisi, ili bolje rečeno načini na koje se oni provode, ne možete ništa. Prođem, recimo, cijeli natječaj, a ne dobijem posao, nego ga je dobilo pet muških kolega. Mogu ja reći da je na djelu diskriminacija po spolu, doći će iz Ureda za ravnopravnost spolova, napraviti izvješće, napisati da ta i ta tvrtka diskriminira pa će tvrtka kazati ‘dobro, drugi put nećemo’ i opet će biti nikom ništa. I tako u krug.”

Tako se u krug javljala na natječaje i odbijali su je devet godina. “Osjećala sam se gotovo pa bespomoćnom u borbi s tim sustavom koji spolno diskriminira. Kad je bio zadnji natječaj, onaj na kojem sam primljena, čak sam mislila da se neću ni prijaviti, da to više nema smisla.”

Za vatrogaskinju se prijavljivala u Zagrebu i u vatrogasnim postajama diljem zemlje - od Primorja do Podravine.

“Napraviš sve što možeš, znaš da si dao sve od sebe, znaš da vrijediš i da realno to možeš dobro raditi, a opet ne možeš naprijed.”

Rigorozni testovi

Taman kad ju je uhvatila malodušnost, kad se više nije namjeravala prijavljivati, barem ne na taj natječaj iz 2016., prijateljica je upitala: ‘A, što imaš izgubiti ako se prijaviš?’ ‘Ništa. Ništa nemam izgubiti’, odvratila je. ‘Što imaš dobiti?’ ‘Pa... sve!’, toliko je to meni značilo. Skoro sve”, i tako se, još jednom, taj put gotovo bez ikakvih očekivanja, prijavila.

Primili su ih troje od ukupno 260 prijavljenih. Baš taj je natječaj, pamti, fizički bio i najteži na kojem je ikad bila. U prvom krugu trebalo je odraditi sklekove, trbušnjake, trčanje, u drugom krugu na sebe staviti svu opremu pa tako otežan hodati po traci pod nagibom, a nakon toga dizati utege od 20 kilograma na koloturi. Potom se tražilo se da se kandidati popnu 40 metara po pokretnoj ljestvi.

“Grabiš, grabiš, mjeri se možeš li to izdržati, jer pokretna ljestva ide svojom brzinom, a ti moraš biti brži od nje. Zapravo, ta ljestva mi je bila najteža. Nakon toga smo još vozili bicikl, ne sjećam se koja je bila brzina i koliki je bio otpor.” Testiralo se i boje li se visine - s tornja su se spuštali užetom. Iza toga je pismeni, potom usmeni ispit, na kraju liječnički pregled i psihotest.

Zagreb, 020119.
Savska ulica.
Jasmina Kadija, prva hrvatska vatrogaskinja.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX
Jasmina Kadija

Posao vatrogasca nije samo gasiti vatru, produžena su ruka mnogim službama, zovu ih u svakojakim nemilim situacijama. Dok nabraja što sve rade, pomislim da su, u neku ruku, nalik na Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Naravno, razlike su brojne, među ostalim, jedni su volonteri, drugi profesionalci, ali je popis onoga što rade i u jednih i u drugih jednako širok i uvijek krajnje zahtjevan i stresan.

“Vatrogasci u Zagrebu svaka dva, tri dana moraju otvoriti neki stan u kojem je umro čovjek. Zove nas policija jer susjed prijavi da nekoliko dana nije vidio susjeda ili se pak tijelo već počne raspadati pa se miris osjeti u hodniku... “ Zovu ih kad se zaglavi dizalo ili kad vlasnik nema ključ, a situacija je potencijalno opasna i treba brzo otvoriti stan. “Nedavno je jedna majka kuhala ručak, zatvorila je vrata stana, zaboravila ključeve, a u stanu je ostalo jelo na peći i dvoje djece od dvije i tri godine. U takvoj situaciji ne možete čekati bravara...”

Skidaju i zaglavljeno prstenje. “Evo, baš je prije nekoliko mjeseci bila gospođa..., jer ljudi odu na traumu, zatraže pomoć liječnika, a oni ih preusmjere na nas, kažu, ne možemo ništa dok vam vatrogasci ne stignu prsten.

Neki dan je pas skočio u vodu u betonski bazen, nije mogao izaći jer nema stepenica, a stranice bazena jako su strme, voda jako hladna..., vlasnica je skočila za njim, očajna. No, nije se mogla popeti gore, jer treba imati snage dva metra iz vode dići psa teška 26 kilograma...”

Dok na zagrebačkim ulicama čekaju tramvaj, nemalo se puta dogodi da ljudi iz dosade, pogotovo djeca, gurnu prste u rupice na željeznim klupicama na nekoj od tramvajskih stanica. Tad stižu vatrogasci, s pilom.

Ako, pak, gradom protutnji nevrijeme, uklanjaju od srušenog drveća do tendi koje su letjele s terasa i balkona.

“Zimi ne odmaramo”

“Mnogi misle da mi zimi nemamo puno posla, jer ljudi sliku stvaraju kroz medije, a mediji nas uglavnom spominju za ljetnih požara. Kad krene hladno vrijeme, imamo posve drukčije vrste intervencija. Preko zime je čest požar čađe u dimnjaku, ako ne čistite, smola se zalijepi po uglovima i zapali. U božićno vrijeme ima požara od svjećica. Ili, upale električnu grijalicu koja, recimo, nije radila od prošle godine, pa još preko toga stave sušiti veš, pa nastane požar… Kad stisne minus, skidamo sige sa žljebova koje vise s krovova, da ne padnu na ljude.

U kuhinji, oko peći, često su požari za pripremanja hrane. Ljudi zaspu, ili odu kod susjeda, zaborave isključiti štednjak i slično...”, nabraja Kadija.

Vatrogasci su hitna pomoć hitnoj pomoći, jer kad pacijenta, pretila i teška, a slabo ili nikako pokretna, treba sanijeti do vozila, dvojica u hitnoj to često ne mogu sami. “Nas je puno više negoli njih, ne koristimo u takvim situacijama dizalicu, već nosila i daske i nosimo ljude.”

Što radi sa strahom? Kako ga kontrolira? Ili ga - i ne poznaje?

“Onaj koji kaže da ga ničega nije strah - laže. Tko kaže da ga nije strah visine, mislim da isto laže. No kad znaš da na sebi imaš opremu s kojom znaš raditi i kojoj vjeruješ i da si napravio sve bitne pripremne korake da zaštitiš sebe i onoga kojeg spašavaš, količina straha je smanjena. Dok radim, ne razmišljam o strahu, nego o tome što sve trebam napraviti da se ne dovedem u situaciju da me postane biti strah.

Svako od nas ako stoji na rubu zgrade i nije vezan, naravno da će osjetiti strah, ali ako ste vezani i znate da ćete, ako se i pokliznete, ostati visjeti, da nećete pasti, doza sigurnosti je puno veća.”

Stres kojem je izložena amortizira sportom. Nerijetko nakon 12 sati dežurstva, idući iz noćne smjene, ne uputi se odmah kući. Stavi u ruksak utege od 10 kg i popne se na Sljeme.

“Lani smo spašavali dijete iz dizala. Noga mu je zapela između okna dizala i dizala. U tom trenutku daješ sve od sebe, gledaš što prije, što jednostavnije i što bezbolnije izvesti sve što je potrebno da spasimo čovjeka. A onda, kad završi intervencija, adrenalin padne, tad nas preplave emocije. Ta intervencija mi je do danas ostala psihički najtežom, makar je dijete spašeno, sad hoda i bit će dobro. Kad smo ga napokon oslobodili, kad mu je majka izvukla nogu, osjetila sam u sebi kao da mi je netko na prekidač isključio adrenalin i uključio emocije”, govori. Neko vrijeme šuti pa dodaje: “Na kraju te smjene imali smo razgovor sa šefom, čisto da ih iz psiholoških razloga podijelimo što je tko doživio i olakšamo si. Došla sam to jutro kući, fizički i psihički umorna, ali san nije išao na oči, sve mi se to vrtjelo po glavi. Ustala sam se, otišla na vrh Sljemena i gledala Zagorje...”

Kadija ima svoje obrambene psihološke mehanizme: “Ima ljudi koji pamte baš ono loše, svaki loš trenutak, jedni pamte i dobre i loše trenutke, a netko pamti samo dobro...” Za sebe misli da je među ovim zadnjima. “Pamtim dobre stvari, loše otpustim; ne zaboravim, ali otpustim.”

Kako je biti jedina žena među muškarcima? “To bi možda zanimljivije bilo pitati njih; jer ja jesam netko fizički drugačiji, ali kad smo na intervenciji, ne vidiš je li ovaj pokraj tebe muško ili žensko, jer svi smo obučeni, prekriveni, od glave do pete”, na tu temu i nije opširna.

Vatrogasci, jasno, ne znaju za blagdane, ne drže zatvorena vrata na praznike. Rade 24 sata 365 dana u godini. “Smjene su uvijek od sedam-do-sedam, bilo da si jutarnja ili večernja. Ako sam jutarnja onda sam od 7 do 19, ako sam večernja, onda sam od 19 do 7 ujutro drugi dan”, draže joj je raditi za dana, “jer u dnevnoj se više toga radi, interesantnije je…”

Za 12 sati dežurstva, osim na intervenciju, vatrogasac ne smije napustiti postaju. Bilo dnevna ili noćna smjena, svaka počinje s postrojavanjem smjene, tako se preuzima smjena od onih koji odlaze kući. Od 7 do 8 je uvijek pregled vozila i opreme.

U noćnoj smjeni, od 20 do 22, ako je mirno, teoretska je i praktična nastava. U ova doba, kako je vani stisla zima, neki su dan imali spašavanje s leda, sa zamrznutih vodenih površina. “... Jer tu je Jarun, Sava, Bundek i bitno se toga podsjetiti. Ponavljanje je majka znanja. U ovom poslu stalno imate obuku i stalno nešto ponavljate, iznova učite. Recimo... ovih dana smo govorili o ledu. Ako kreneš spašavati na ledu, bitno je osluškivati puca li taj led pod tobom. Ako čuješ bilo kakav zvuk, staješ što šire, paziš da pokriješ što veću površinu, po ledu ne hodaš ‘točkasto’, već vučeš noge, pazi da stopalima ne udaraš. Jer svaki taj udar, tuk, tuk, tuk, stvara dodatnu silu.

Ako je, pak, ispod trava, računaj da gibanje vode lakše otapa led, a trave se miču, travka se sama po sebi giba...”, puna je praktičnih znanja Kadija.

U noćnoj smjeni, od 22 do 6 ujutro noćni je odmor. “Svi misle da se vatrogasci na poslu naspavaju, ali to nije san. Legneš, no mozak zna da postoji velika mogućnost da će zazvoniti intervencija, u tom trenutku doživiš mikro šok, skačeš na noge i krećeš. Nema u dežurstvu pravog sna, to je kao da kod kuće iščekujete goste u dva ujutro pa nećete ići spavati već malo drijemate na kauču, napola budni jer ne želite da oni odu kad vam pozvone. Velika je sreća u ovom poslu da nijedan dan nije isti, uvijek se događaju nove situacije. I kolikogod to bilo zahtjevno, mislim da je odlično da cijelo vrijeme moram povući i fizički i psihički.”

Ljubav prema arhitekturi

I među vatrogascima je, bilo profesionalnima ili dobrovoljnima, podspecijalnosti; onih koji prođu razne dodatne obuke, pa tako u Zagrebu ima tim koji spašava ljude iz ruševina, pa tim koji spašava s visina, iz dubina...

“Gledamo kako napraviti što manju štetu tamo gdje smo na intervenciji. Recimo, moramo li otvoriti protuprovalna vrata, radije ćemo, ako je moguće, u stan ući preko balkona, razbiti prozor, jer to vlasnika košta manje negoli kupovina novih vrata i popravak stolarije. Gasimo li požar, gledamo da poslije iza nas ne ostane bazen, da ne zalijemo još tri susjeda ispod, dolje.”

Iz njezine perspektive “nije baš ni čudno da se inženjerka arhitekture nađe u vatrogastvu”, jer vatrogastvo i arhitektura, onako kako ih ona vidi, “zapravo su jako bliski”. Kao arhitektica najviše je radila na elaboratima zaštite od požara i zaštite na radu.

“Vatrogasac spašava iz dizala, otvara stanove, gasi vatru u zgradi, pa ako zna kako se stanovi projektiraju, u startu kad pogleda zgradu može znati gdje je stubište, gdje stan, i puno drugih detalja, lakše poveže stvari… Gasili smo požar na Jelačićevu placu, gospođa je javila da gori u podrumu, uđemo unutra, ali ne vidimo gdje se ide u podrum, jer na vratima koja vode u podrum je ogledalo. U tom trenutku, kako sam ja bila navalna grupa, ulazila među prvima, sjetila sam se da postoji plan evakuacije. Nije da se neki drugi vatrogasac toga neće sjetiti, ali netko tko je u arhitekturi će se vjerojatno sjetiti prije, a i bitno lakše pročitati nacrt.”

Od arhitekture nije odustala. “Ja i danas crtam, stalno nekome nešto treba..., čak i u vatrogasnoj postaji, evo pretvaramo jednu prostoriju u nešto drugo pa sam to projektirala. Baš sam jučer gledala na internetu nekakav novi arhitektonski program.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 21:40