Ustvari, riječ je o najobičnijoj prevari. Kao ono kad kupite fensi čuku na Alibabi, pa vam nakon tjedana iščekivanja poštar dostavi lijepu kutiju u kojem se nalazi neki ružni komad obojanog lima s kazaljkama kojeg ćete prvom prilikom uvaliti za božićni poklon nekom od rodbine u trećem koljenu.
U sličnu takvu prijetvornu ambalažu umotano je i skijanje. Ako na vašu sreću, ili možda nesreću, ne dolazite iz jedne od onih obitelji koja će vas zavezati na skije i prije nego što ste ovladali finom motorikom vlastitih ekstremiteta, skijanje ćete prvo doživjeti putem malih ekrana.
A to su oni prizori koje smo svi vidjeli. Lijepi, beskrajno opušteni mladi ljudi, odjeveni po najnovijoj modi spuštaju se niz široke bijele padine. Iza njihovih leđa gordi vrhovi planinskih lanaca uspinju se prema savršeno plavom nebu. Kad se zasite spuštanja, zastat će u šarmantnoj alpskoj krčmi, pojesti ukusan ručak, popiti čašu šampanjca ili šnaps te zajodlati s rumenim krčmarom obučenim u hozentregere. Najveća neugodnost koja vas tu može zadesiti jest da vam usred objeda preko stola preleti Roger Moore u potjeri s istočnonjemačkom reprezentacijom u biatlonu.
Pa tko to ne bi poželio?
Problem, naravno, nije u tome što su nam pokazali, jer dopuštam da negdje uistinu postoje ti savršeni ljudi na savršenim planinama, nego u svemu onome što nisu. Pa kad dječački naivno povjerujete toj alpskoj propagandi i u zreloj životnoj fazi odlučite potražiti obećani bijeli eldorado, dobre su šanse da ćete se suočiti s nekim neočekivanim poteškoćama.
Kao prvo - a ovo se čini elementarno - na skijalištima je hladno. Da, znam da je bedasto sad tvrditi kako sam se iznenadio niskom temperaturom na zasnježenoj planini, ali kvragu, ni u jednom prospektu, ni u jednom filmu s elitom iz St. Moritza nisam vidio da se netko smrzava. Možda je stvar u meni, ali moji prsti to ne podnose.
Potrošio sam bogatstvo na razne specijalne čarape i rukavice, ali ishod je uvijek isti - skijanje je, zapravo, perpetualni ciklus zaleđivanja i odleđivanja kakvom nije izložena ni ona jeftina brazilska piletina. Naravno, nije hladnoća jedini problem, nego se povremeno susretnete i s mećavom, maglom ili oštrim sjevercem poput onog koji je na Bjelolasici znao ljuljati žičaru kao da je iz lunaparka. S druge strane, ako ste hladnoću htjeli izbjeći odlaskom na skijanje u ožujku u Francusku, ponesite kvalitetnu kremu, jer je izvjesno da ćete se vratiti s opeklinama visokog stupnja. A onda su tu te proklete pancerice.
Jeste li primijetili kako u filmovima na skijalištima svi normalno hodaju? Nećete to uopće zapaziti dok vam prvi put na stopala ne stave te plastične okove pa, držeći ruksak, štapove i skije, u njima ne budete morali prehodati stotinjak metara od svog auta do žičare. Ili kad u onoj ranije spomenutoj simpatičnoj alpskoj krčmi - ustvari, preskupoj i pretrpanoj turističkoj menzi - budete između naguranih stolova morali balansirati tacnu s kobasicom od 10 eura i razvodnjenim punčem dok se klatarite kao mladi Forrest Gump.
To je pravi olimpijski slalom, a ne onaj proplanak u Wengenu. Najljepši dio skijaškog dana, vjerujte mi, onaj je kad dođete u svoj petnaestokvadratni “studio” i skinete pancerice s nogu. Iako, ni te se famozne garsonijere u snježnoj bajci ne spominju. Kad u agenciji zakupiš studio za četvero, serviraju ti bozu o funkcionalno uređenom prostoru sa svim potrebnim aparatima, a onda te dočeka sobičak s pregorenim električnim čajnikom i dva preklopna kreveta u hodniku. Ako po noći - dok ekipa iz hodnika spava - zatreba na WC, malo je dobrih opcija...
Pa tko na skijanju spava, sad će se grohotom nasmijati netko od brojnih snježnih partijanera - ekipe kojima je skijanje zapravo naziv za opijanje na kavanskim dernecima poput onih u Ischglu, gdje u boljoj varijanti možeš dobiti koronavirus, a u lošijoj cjelodnevnu slušaonicu najvećih Falcovih hitova.
Kako netko u tome, kao i u skijanju uopće, može uživati, nije mi jasno, no zapravo niti ne mora biti. U katastrofalnoj godini koja je iza nas, eto, stigla je i mala satisfakcija. Globalna pandemija poštedjela me svih onih uobičajenih uvjeravanja kako je, eto, baš to skijalište bolje od svih koje sam dosad posjetio i da će ovaj put stvari biti drukčije, kao da su u Kronplatzu pance mekše nego u Schladmigu, kao da je lavina u Chamonixu sporija nego u Cortini, a led na Jahorini manje klizak od onoga u Val Gardeni. Ne gajim nadu da će to potrajati.
Već nagodinu moji prijatelji, rođaci i susjedi dignut će gotovinske kredite, navući lance, napuniti gepek konzervama i gotovim narescima, pa se otisnuti u sniježna prostranstva na jednotjedni test fleksibilnosti medijalnih ligamenata. Ispratit ću ih sa suzom u oku, pa sjesti u avion i zapaliti u tropske krajeve - tamo gdje je more doista zeleno, priroda pitoma, a kupaće gaće jedini rekvizit koji vam je potreban. Neću vas nagovarati, ali ako poslušate savjet jednog skijaškog gunđala, uvjeren sam da nećete zažaliti. Na onaj snježni pakao zaboravit ćete i prije nego što izgovorite Garmisch-Partenkirchen.