Sadašnja uprava kina Europa oprostila se od publike proteklog tjedna s četiri klasična filma, među kojima su bili “Posljednja kino predstava” Petera Bogdanovicha i “Ubiti pticu rugalicu” Roberta Mulligana. Na svima je bio neformalni domar kina Josip Pekera, ali on baš nije bio ponesen valom nostalgije koji je ovih dana preplavio medije zbog zatvaranja najomiljenije zagrebačke dvorane. Ili njezine neizvjesne sudbine, nakon što je prije dva dana odgođeno iseljenje trenutne uprave do okončanja sudskog spora.
“Sjeo sam na stolicu između partera i mezanina tako da sam imao dobar pregled nad time što se događa u kinu i nisam mogao vjerovati. U prvih pola sata izašlo je 40-50 ljudi, ne znam zašto, valjda im je nešto trebalo u predvorju, kokice ili WC, no takvo nešto nekad bi bilo nezamislivo. Sedamdesetih ili osamdesetih godina jedva bi jedna ili dvije osobe odlučile ustati sa stolice tijekom projekcije i za to su morale imati neki valjan razlog. Danas kao da im nedostaje koncentracije da bi u jednom cugu odgledali film koji traje dva sata. Nema nikakve kulture gledanja.”
Ključna dozvola za oružje
Josip Pekera zna što govori jer je u kinima proveo svoj čitav radni vijek. Isprva to nije ni slutio, rođen je 1944. u Slavoniji i prvi susret s filmom mu je bio upravo komičan. Na tamošnjim radnim akcijama, kad mu je bilo pet-šest godina, prikazivali su filmove na 16-milimetarskoj vrpci, koristili su samo jedan projektor tako da je oko sredine radnje morala biti pauza, ali su zbivanja na platnu bila tako uzbudljiva da su klinci bili oduševljeni. Neki stariji zafrkant natjerao ih je da rastave projektor i da pronađu u njemu sve one ljude i konje koji su promicali pred njima čitave večeri. Naravno, nisu ništa našli, ali ni šteta nije bila velika.
Poslije je shvatio što je film, bio je već u pravom kinu, a u Zagrebu je radio dvije godine u prijemnom odjelu zagrebačkog predstavništva EI Niš, poznatog poduzeća koje je, između ostalog, proizvodilo televizore, te studirao drvno-tehnološki smjer na Šumarskom fakultetu, odslužio je vojni rok u Titovoj gardi, bio je vojni policajac i polagao zakletvu na Lovćenu (“Bar pet puta sam se vozio u Titovu plavom vlaku, bio na Brijunima i u Beogradu, gdje god je on išao, tu smo bili i mi”) i kad se vratio, namjeravao se zaposliti kao asistent na fakultetu kad položi preostale ispite. Nije mu se svidjelo što mu je profesor bio starog kova, rekao bi mu da propusti te godine samo dva studenta, pa bez obzira ako je i više njih zadovoljavalo kriterije, no pomirio se da tako valjda mora biti. U ljeto 1973. čuo je u kinu “Opatija” u Draškovićevoj ulici (današnje kazalište “Vidra”), gdje je stanovao, da u Zagrebačkim kinematografima traže studente za honorarni rad. Otišao je u tamošnji kadrovski odjel, upravna zgrada bila je s lijeve strane današnjeg kina, a šefica kadrovskog Marija Podviz odredila ga je da čuva ljetnu pozornicu Tuškanac i pitala ima li dozvolu za nošenje oružja. Rekao je da je bio u vojnoj policiji, da je može nabaviti bez problema, iako mu se to činilo nepotrebnim. Trebalo je paziti da netko ne ošteti zvučnike, ne provali u projekcijsku kabinu i ne ukrade role filma, međutim, napasnike je mogao otjerati i kamenom, za to mu nije trebala puška M-48 koju je zadužio. Objesio ju je u projekcijskoj kabini i nikad nije upotrijebio. Uostalom, jedini “nepozvani gosti” bili su ljubavni parovi koji su, kad nije bilo projekcija, koristili taj prostor za seks.
Najuzbudljiviji doživljaj bila je ljetna oluja, ne baš tako nenadana, jer gledatelja nije bilo, a nije se pojavio ni kinooperater. Mladi Pekera ozbiljno je shvatio svoj honorarni posao i stisnuo se pokraj zaključane kabine koja nije imala propisnog krova, pa ga je kiša potpuno smočila. Ujutro je otišao do susjednog kadrovskog odjela, kako bi se požalio “drugarici” Podviz i tek je tada shvatio da je to ujedno i upravna zgrada. Tamo je sreo nekog čovjeka u kariranoj košulji kratkih rukava, smatrao je da je i on jedan od zaštitara i pitao ga je li i on noćas pokisnuo. Ispalo je da je to direktor poduzeća Smajo Crnovršanin, samo što mu to nije htio otkriti. Poslije su mu pričali da se direktor previjao od smijeha nakon što je nadobudni zaštitar otišao.
U jesen je dobio ponudu za stalni posao, vidjeli su da imaju posla s tipom na koga mogu računati, on se neko vrijeme premišljao jer mu se nije baš sviđalo raditi poslijepodne i uvečer, no kako je s fakultetom imao već spomenute “ograde” (pogotovo zato što je nakon diplome trebao i magistrirati, a učenja mu je već bilo dosta), naposljetku je prihvatio ponudu.
Zagrebački kinematografi bili su najveće takvo poduzeće u Hrvatskoj, s ukupno 22 dvorane. Svaki je kvart tada imao svoje kino, neka su radila odlično, a neka s polovičnim uspjehom. Kino u Remetincu nikako da se uhvati, a Romanija na Trnju isprva se dobro držala, čak je imala sve tri rasprodane predstave na dan otvorenja Koncertne dvorane Lisinski, međutim, dokrajčila ju je Palača pravde, koja je potpuno ogradila taj kvart: nakon neuspješnih pokušaja reanimacije, poslije su je pretvorili u skladište. Pekera je prvo postao zamjenik upravitelja kina Balkan (današnje Europe), a nedugo zatim i upravitelj kina Kalnik na Črnomercu. Ono je upravo tada preuređeno; umjesto starih drvenih, postavljeni su novi preklopni stolci od skaja. Repertoar je bio šarolik, a osobito dobro su prolazili indijski i turski filmovi, bez obzira na to što su trajali i do četiri sata, koje je mahom distribuirao Makedonija film iz Skoplja. Na njih su uglavnom hrlili Romi, a katkad bi doputovali i iz Slavonskog Broda samo da vide film za koji su čuli da je “fenomenalan” (osobito veliki hit bio je “Bidai - Rastanak”, koji je čak i Pekera prinudno gledao osam puta, ali mu nije bio nimalo dosadan), no direktor Crnovršanin upozorio ga je da uvijek ostavi tridesetak ulaznica za običnu zagrebačku publiku, kako profil posjetitelja ne bi bio suviše jednoobrazan: i te bi ulaznice vrlo brzo bile prodane unatoč tome što se smatralo da to nisu filmovi za Zagrepčane.
Dobar posao u Triglavu
U jednoj prigodi blagajnica je upozorila Pekeru da je u predvorju grubijan koji ga želi ubiti jer su mu prodali ulaznicu za mjesto koje ne postoji. Upravitelj kina hrabro je izašao pred bundžiju, u pratnji službenika oboružanog francuskim ključem, i našli su se pred krupnim Romom nakićenim prstenjem i zlatnom ogrlicom, s pištoljem u sakou i Mercedesom parkiranim ispred kina. Taj je ponovio svoju pritužbu o “lažnoj” ulaznici, otišli su u kino i na licu mjesta shvatili problem. Rom i njegova pratilja nisu ništa znali o stolcima na rasklapanje, on je sjeo na spušteno mjesto, a ona se spustila i samo uz pomoć laktova držala za nepreklopljeno sjedalo - i tako četiri sata. Noge su joj potpuno poplavile, međutim, veći je problem što “kavalir” nije predložio zamjenu mjesta i sam iskusio ono što mu je proživjela pratilja.
Poslije su Pekeru postavili za upravitelja znatno respektabilnijeg kina Triglav u Okićkoj ulici (danas je tamo jedan od DM-ovih dućana), koje je napravio uspješnim čak i u ljetnim mjesecima zahvaljujući atraktivnim reprizama (“Pazi da ne bude gužve” s Budom Spencerom i Terenceom Hillom igrao je punih 60 dana) i školskim predstavama: spretni upravitelj predstavio je to kao nastavnu obavezu, pogotovo u osnovnim školama, a djeca su uživala u starim Disneyjevim filmovima o prirodi kao što su “U dolini dabrova” i “Afrički lav”.
Početkom osamdesetih uveli su i pretpremijere, možda im nije bilo najmudrije što su u deset navečer stavili na program film “Šogun” s Richardom Chamberlainom, posebno zato što je trajao više od dva sata, a taj put projekcija je bila zakazana tek za jedanaest navečer. Za nevolju, bez ikakve najave, policija je upravo tada odlučila održati pokusnu vježbu “uzbunjivanja” (što da je netko u kino postavio bombu?) i bez najave osvanula pred Triglavom. Upravitelj je navrat-nanos morao isprazniti dvoranu, posjetitelji su skakali i preko balkona, ukupno je 47 ljudi ozlijeđeno unatoč tome što su im biljeteri diskretno otvorili vrata izlaza, no policija je bila impresionirana što je sve to obavljeno u rekordnom roku. Gledatelji su se okupili u dvorištu, već je padao snijeg, a poslije su pozvani natrag u dvoranu, gdje su im film prikazali do kraja. Pekera je nazvao direktora (tada je to već bio Enver Hadžiabdić), koji je odmah dojurio, počastio policajce pizzom iz obližnje prodavaonice i postigao dogovor da se ovakve “vježbe” više nikad dogode a da uprava Kinematografa prije toga ne bude obaviještena.
Bilo je to razdoblje kada je u kinima postojala - ono što Pekera naziva - kultura gledanja. Ekrani su bili prekriveni zastorima, koji bi se postupno otvarali prije početka projekcije, praćeni prigodnom glazbom, bio je to svojevrsni uvod u svečanost filma koja treba tek početi. Kinooperateri bi obavezno morali pogledati film koji prvi put projiciraju i napisati svoje zabilješke o kvaliteti pojedinih scena i kopije. Postojala je knjiga dežurstava, u kojoj bi upravitelj napisao dojmove nakon svake od tri predstave i koja bi završila na kraju mjeseca u upravi.
Pekeri je bilo najteže kada je morao voditi kina Sloboda (današnji Tuškanac) i Jadran u Ilici 42. Bila su blizu jedno drugom, a imala su različite probleme. No, to nije ništa u usporedbi s razdobljem kad su se Kinematografi počeli postupno raspadati i on se odjednom morao brinuti o čak šest kina. Naposljetku je ostao samo Grič u Jurišićevoj ulici, a i taj danas više ne radi.
Otvaranje prvog pravog multipleksa, CineStara sa 13 dvorana u Branimir centru, očekivano je s velikim nestrpljenjem, no na njega se moralo čekati s dva mjeseca odgode: ispostavilo se da su talijanski i njemački stručnjaci radili prema različitim standardima i uoči otvorenja se utvrdilo da ništa ne štima. Sve je rađeno iznova, ali po jedinstvenom sustavu i taj je put multipleks proradio kako treba, za Božić 2003. Ipak, u početku je bilo svakojakih problema, operater bi stavio krivu masku (za uski, a ne široki ekran) i morali biste lutati hodnicima dok ne pronađete osobu koja to može dojaviti nadležnom kinooperateru.
“Nije šteta za mene, ali je za grad”
Od generacije koja je radila u Kinematografima - kako kaže Pekera - preostala su samo dva kinooperatera. Damir Nucak je u CineStaru, a posebno je obučen u Njemačkoj kako bi mogao opsluživati ne samo Zagreb nego i neke druge gradove. Željko Jurik neko je vrijeme bio u Branimir centru, a onda je, prema vlastitoj odluci, završio u kinu Europa. Trenutačno mu je sudbina neizvjesna, kao i tom kinu, ali treba pričekati da se vidi kakav će biti ishod. Pekeri najviše nedostaje slika na 35-milimetarskoj vrpci, bogata je i živa (ne koriste je i danas bez razloga najveći holivudski direktori fotografije) dok su suvremeni digitalni DCP-i suviše plošni.
Moj sugovornik smatra da je velika pogreška počinjena zato što Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture nisu zadržali barem četiri-pet klasičnih kina i napravili svojevrsni tampon prema multipleksima. U kinu Europa od samog je početka nove uprave na čelu s Borisom T. Matićem. Sebe i dvojicu spomenutih kinooperatera naziva “posljednjim Mohikancima”, ne smeta mu što odsad više neće svakog dana biti na ulazu kina Europa, ali za grad Zagreb to će biti velika šteta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....