Ono čime je danas okružen Lual Mayen - moderni ured u dizajnerskoj četvrti Washingtona D.C., prepunoj restorana, i ljudi koji uživaju u trendovskim jelima i izlascima nakon posla - dugo nije bila njegova stvarnost. Mayen je većinu mladenačkog života proveo bojeći se da neće dočekati sutra. Odrastajući u izbjegličkom kampu na sjeveru Ugande, nikada nije imao dovoljno hrane, njegovi prijatelji bili su regrutirani kao djeca vojnici, a bombe su redovito padale s neba.
No, ono što je povezalo sadašnji život s onim kakav je bio nekad trenutak je kada je Mayen s 12 godina prvi put ugledao kompjutor. To se dogodilo dok je stajao u redu u registracijskom centru UN-a u izbjegličkom kampu. Pomislio je: "Ovaj stroj je pao s neba". Molio je majku da mu kupi...