‘JEDNOM SE ŽIVI‘

Ovo društvo u Zagrebu je proslavilo 70 godina mature: ‘Malo nas je, ali smo junaci!‘

proslava 70. obljetnice mature

 Damjan Tadic/Cropix
Od 245 kolega, koliko ih je bilo u generaciji, danas je došlo njih šest

"Malo nas je, ali smo junaci, ne damo se ni vremenu niti bolesti, znamo dobro da se samo jednom živi, zato smo danas baš svi raspoloženi bili". Tim je stihovima Katica započela proslavu svoje sedamdesete godišnjice mature. Učenici te generacije danas imaju između 88 i 90 godina, završili su Učiteljsku školu koja se svojevremeno nalazila u Medulićevoj ulici u Zagrebu, a danas kao takva više ne postoji. Svoju su diplomu dobili 1952. godine i od tada se redovito sastaju i druže. Od 245 kolega, koliko ih je bilo u generaciji, danas je došlo njih šest.

U generaciji je bilo sedam razreda, bili su podijeljeni na dva muška i pet ženskih, a kasnije je bila I.i II. Učiteljska škola. Prva godišnjica mature koju su obilježili bila je dvadeseta, a zatim su se nalazili svaku petu godinu, dok nisu došli na bolju ideju – da se češće druže.

- Mi smo bili jako složna generacija, puno stvari smo radili i prošli zajedno, išli smo zajedno na radne akcije, na zabave i plesove, putovali. Tijekom jedne proslave smo shvatili da ćemo jako brzo ostariti, da će život proći, a da se nismo dovoljno sastajali, tada smo se odlučili sastajati svake godine. Od 47. do 67. godišnjice smo se sastajali svake godine, 68. smo morali preskočiti zbog korone, objašnjava nam Nevenka Kutnjak koja je zajedno s kolegom Marijanom Čorićem najzaslužnija za sastanke i godišnjice. Uporni u slanju pisama s pozivnicama, a kasnije i u telefoniranju, tako ih opisuju njihovi kolege.

Mjesečna druženja postala ritual

A kada su im i godišnji sastanci postali premalo, odlučili su se sastajati svaki mjesec. Sastanci su se održavali svaku prvu nedjelju u mjesecu na istom mjestu – restoranu Stari Fijaker u Mesničkoj ulici.

image
Damjan Tadic/Cropix

- Nisu dolazili svi, dolazio je tko je kada mogao, ali svi su bili pozvani. Netko je morao kuhati ručak, netko je imao druženje s obitelji, mnogi nisu ni u Zagrebu pa im nije bilo zgodno dolaziti. Na svakom smo sastanku komentirali i stvari s prethodnog druženja pa je nekima često bilo žao što su ga propustili, prepričava nam Marijan.

Marijan na papiru, rukom ispisano, ima veliku tablicu. U tablici se nalaze imena svih kolega iz generacije i datumi svih sastanka koji su održani, oni kolege koji su dolazili na sastanke dobili su plusić. Prvi sastanak je bio 6. siječnja 1998., a ukupno ih je od tada do danas bilo 243. Marijan je bio na baš svakom od tih druženja i pohvalio nam se plusićima.

Tijekom života radili u raznim znanstvenim područjima

Ova generacija bila je prva koja se školovala četiri godine, prije toga je ovo obrazovanje trajalo tri godine ili su se za posao učitelja pohađali različiti tečajevi. Nakon njih iz te je škole zašlo još 2-3 generacije, a nakon toga je škola prestala s radom.

Većina generacije je nakon škole krenula na razne akademije, a kasnije i na fakultete. Tijekom života bili su učitelji i nastavnici u školama, profesori i suradnici na fakultetima, ali i liječnici, glazbenici i mnogi drugi. Ivanka Jurca prisjeća se mogućnosti koje su tijekom obrazovanja imali, a kaže, imali su ih jako puno.

image
Damjan Tadic/Cropix

- Imali smo izvanredne profesore, pripremali su nas u svim područjima, od kulture, glazbe do onih složenih matematičkih stvari. Mnogi od nas kasnije su nastavili u tom predavačkom smjeru, ali svašta smo mi bili tijekom života, govori nam Ivanka.

Nakon završene četiri godine obrazovanja svatko od njih je dobio dekret i dodijeljeno mu je mjesto gdje treba ići.

- Sjećam se i anegdota s tih putovanja. Jedan je naš kolega trebao ići u Mađarsku, u blizi granice. Bila je zima i Sava je bila djelomično zaleđena. Seljak ih je dovezao do rijeke, ali dalje nije mogao ići jer se bojao. Na kraju je naš hrabri kolega na nogama prelazio zaleđenu Savu, prepričava s osmijehom Ivanka.

image
Damjan Tadic/Cropix

Ivanki je najdraža uspomena iz mladih dana ipak ona iz 1949. godine. Tada je, uz još deset kolega iz generacije, sudjelovala u osnivanju izviđačke organizacije koja je obilježila njenu mladost i njeno odrastanje.

- Imali smo razne programe i puno smo se družili. Išli smo na mnoštvo logorovanja i pješačenja a glavni zadatak je bio učiti živjeti u prirodi i s prirodom, prisjeća se Ivanka za kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 02:55