Čovječe, ovo izgleda kao montipajtonovski "Ministry of silly walks", šalje mi supruga briljantnu poruku nakon što sam joj poslao video iz Al Shahaniyje, 30-ak kilometara udaljene od Dohe, dok se upoznajem s katarskim sportom broj jedan. Utrkama deva.
Dok stojim ispred ogromnog centra, kojem na veličini daje i pustinja koja ga okružuje, učas shvatim koliko su deve posebne u katarskoj svakodnevici: dok ljudi pred automobilima u Dohi nisu sigurni niti na pješačkom prijelazu, ovdje crna silueta deve u trokutu s crvenim obrubom pokraj ceste gori crvenije od semafora i vozila tjera na uzmak već pedesetak metara i prije nego što čarobna životinja počne prelaziti cestu. A deva ovdje nema da nema. Štoviše, iza mojih leđa, preko puta "Camel Race Tracka", kriju se štale u kojima obitava njih dvadeset tisuća. Da, dobro ste pročitali, nije tipfeler...
Ta brojka pritom ne čudi, jer na Arapskom poluotoku ovaj sport datira još iz sedmoga stoljeća; tada je defile deva, ujedno, bio važan društveni događaj, služeći kao zabava na vjenčanjima, javnim okupljanjima, festivalima. I kao mnogi aspekti katarskog života, imao je značajnu rolu u socijalnom statusu.
Migranti i ovdje dominiraju
U Al Shahaniyju kolega Dubravec i ja stigli smo u petak, malo iza podneva, očekujući mitski spektakl: 30 kilometara od epicentra svjetskog nogometa, ovdje, na vrelom pijesku, kao savršenom antipodu Mundijala, trebale su se održavati utrke. One, pritom, sa sobom nose i zastrašujuće cifre koje ih okružuju. Dok šećemo nepreglednim avenijama i prostorima za trening, teško je, međutim, ne primijetiti kontrapunkt. Trkaće deve, naime, skup su sport: početna cijena za devu iznosi nekoliko desetaka tisuća dolara, mjesečni su izdaci oko dvije tisuće dolara, no deve-kapitalci, odnosno pobjednice, na tržištu tih čudesnih kamila, vrijede i više milijuna dolara (informacije kažu da je 2017. jedna deva prodana za 9,5 mil. dolara). Pobjednik velikog finala, najsvečanije, posljednje utrke sezone, pred očima emira koji ovdje ima i svoju ložu, a televizije i ogromne, davno zakupljene tornjeve, dobiva milijun dolara. Ovdje, međutim, taj je monetarni sjaj zatrt u prašini: dok prelaze preko ceste, mašu nam brojni migranti, čiji izgled ne odaje milijune - mahom bosi, u iznošenoj i prljavoj robi, ti muškarci definitivno nisu dio elitnih kasti, koje se ovdje okupljaju na obližnjem stadionu, na finišu, i uživaju u teškom i napornom radu ovih ljudi oko nas.
Iako na prvu izgleda kao montipajtonovska i slatka zabava, nastala na kulturnim normama i tradicionalnim vrijednostima, ona to u mnogočemu nije. I ovu priču, nažalost, okružuje teški veo intrige i teških ljudskih sudbina, pomiješanih s ljudskim pravima. Ljudi koji se ovime bave, ili samo u ovome sportu pasionirano uživaju, ne dijele naše impresije i saznanja. Njima je ovo, ipak, dio kulture, svojevrsna zaljubljenost i očuvanje tradicije te građenje vlastite časti. Dok načinjem temu s Katarcima, ili "katarcima", u jednom baru u Dohi, oni neopisivo lako tonu u taj svijet, odajući strast: objašnjavaju pritom kako ove deve, od ramena do poda, bilježe oko dva metra visine, teže 600-tinjak kilograma, imaju urođena dva reda trepavica koji se bore protiv pijeska, a debeli sloj kože pomaže im kada ljetne temperature preskaču i 50 celzijevaca.
- Stvorene su za pustinju - ekspresivno prikazuju.
Čudotvorna deva
Ujedno, za vrijeme hidracije u 15-ak minuta popiju - stotinjak litara vode, a ubrzani tečaj deva zaključuju i kako je ime vrste ovih deva "Dromedary", odnosno jednogrbe, čiji naziv potječe od grčkog "dramein", što znači trčanje.
- Eto, jel‘ sada sve jasno?
Naravno, odgovorih. Jer, kako ne bi bilo.
Inače, čisto da odvedemo priču do bizarnih razina, evo još dodatni "fun facts" o devama: od devina mlijeka rade sapun i sladoled, kažu da smiruje dječju dijareju, devinim urinom peru kosu, balegom smiruju dječji osip, od dlake s vrata rade šalove i prekrivače, a mnogi, za kraj, vjeruju da devin sušeni mozak liječi epilepsiju i dizenteriju. A kada smo kod trkaćih deva, one se natječu do svoje desete godine, kada se smatraju veteranima, trče krugove od uglavnom osam kilometara, a znaju doseći i 60 kilometara na sat. Za vrijeme utrka, naravno, klađenje je zabranjeno, jer u Kataru vlada nulta stopa na kockanje, a pobjednici pojedinih utrka bivaju nagrađeni novim SUV-vozilima, kešom, dok za neke posebnije prigode dijele i ceremonijalna oružja, poput noževa, sablji... Pobjednik Emirova kupa, uz nagradu od milijun dolara, dobiva i najvredniji trofej od svih tzv. Zlatnu sablju. Objasniti ovu povezanost s devama, kada ste na licu mjesta, nije teško. Deve su ovdje bili "pustinjski brodovi", prenoseći hranu i robu, bile su, i još jesu, hrana, za koju domaći govore da je devino meso slađe i mekše od junetine, a ujedno, naravno, u arapskom svijetu značile su status. Mnogi su ih držali ili drže kao kućne ljubimce, a postoji cijeli niz pjesama arapskih pjesnika posvećenih nekoj devi. I premda se u Kataru silan i nepregledan novac ulaže i u druge sportove, pogotovo nogomet, utrke deva doživljavaju nečim samo svojim.
Možda i stoga (namjerno) žmire na problem koji se, istražujemo, pojavio unazad nekoliko desetljeća i trajao je sve do 2015. godine.
Prije nego što je ta praksa zakonom zabranjena, vlasnici su kao džokeje regrutirali malu djecu, koja su ponekad imala samo dvije godine. Mnogi od njih zadobili su strašne, pa i fatalne ozljede tijekom padova s deva za vrijeme utrka, a eksploatacija je hitala i u još stravičnije sfere: mnoštvo djece je bivalo oteto, fizički zlostavljano te izgladnjivano, kako bi deve postizale što veću brzinu. Ako se ovih dana snebivamo nad ljudskim pravima radnika migranata na mundijalskim stadionima, kroz takve uvjete, u prikolicama i kolibama bez struje i vode, kažu navodno neka istraživanja, prošlo je kroz godine i 40-ak tisuća djece, maloljetnika i odraslih timaritelja i radnika. Nisu niti deve, nažalost, prolazile bitno bolje, jer mnoge od njih podvrgnute su dopingu, manjku hrane i vode te ne baš idiličnim smještajem. Zbog toga, kaže jedan članak u Sports Illustratedu, mnoge od njih znale su samo pasti mrtve usred, prije ili nakon utrke.
Pauza zbog SP-a
Dolaskom novoga doba velik dio stravičnih saznanja službeni Katar je načelno prekinuo 2015. uvođenjem stroge zabrane rada za maloljetnike, što, naravno, nije dovelo do pada popularnosti ovoga sporta, već mu je dalo modernističku verziju na arapski način. Djecu džokeje, naime, zamijenili su - roboti. Mali uređaji kojima vlasnici iz pick-upova, mahom bijelim verzijama Nissan Patrola, "upravljaju devama", glasno se derući i trubeći, uz korištenje posebnog gumba, koji robot džokeja tjera da koristi bič, kojim deva trči sve brže.
Za vrijeme utrka, dokazuju brojne snimke, ovaj je centar prepun lokalaca, koji iz svojih automobila, ili pred golemim ekranima, uz karakterističnu bučnu kulisu bodre svoje favorite.
Istražujući temu jedino što smo konkretnije mogli saznati jest da se utrke održavaju od listopada do travnja svakoga petka, no satnicu nismo pronašli. Raspitivali smo se na hotelskoj recepciji, zvali info-telefon, razgovarali i s taksistima, no točan termin nismo našli. Jednostavno ga nema.
"Znate li kad počinju utrke", upitam jednoga od timaritelja, no bez uspjeha.
Ne predajem se pa idem i do drugoga, trećega, petoga i desetoga, no ćorav je to posao. Ovi ljudi, nažalost, engleski niti ne natucaju. Konačno, nalijećem na jednog čovjeka u bijelom Nissanu, u tradicionalnoj odjeći. On je, očito, jedan od vlasnika.
- Nema vam danas utrka - kaže.
- Suspendirane su sve za trajanja Svjetskog prvenstva. Vratite se u prosincu ili ih možete sada gledati kako treniraju.
Što smo i učinili. Nekoliko sati na vrelom katarskom pijesku promatrali smo te timaritelje kako u dugim, nepreglednim kolonama dovode deve, odvode ih na start, montiraju im robote, i potom u skupinama pet po pet puštaju na stazu. Dok se u ciljnoj ravnini približavaju u punome sprintu, može se živo osjetiti snaga i moć te predivne životinje. Iako, nije im se uputno približavati jer su mahom plahe, ali i tvrdoglave, a strah može izazvati neželjene reakcije i udarce.
- Jesi li ikad vidio ovako nešto? - upitam kolegu Toma, koji je s objektivom prošao velik dio zabačenog svijeta.
- Ne - odgovara, začuđen, dok traži kadar za savršenu fotku deva u pripremi, dok se iza njih na velikom ekranu vrte utakmice Mundijala.
- Mi nogomet obožavamo, ali utrke deva... One su sve - kažu sugovornici.
U Al Shahaniyji nas okružuje karakterističan miris deva, natopljenog pijeska i balege, i palme koje nude jedini hlad. Oko nas nalazi se na stotinu deva i njihovih timaritelja. Problema s fotografijama nema jer, premda je prvenstvo utrka na pauzi, ovi Katarani silno žele svijetu pokazati svoj sport. Dok se pozdravljamo i sjedamo u taksi, iza nas, odmah do svjetlucavosti nabotoksiranih stadiona, ostavljamo neki drugačiji, ali stvarni svijet. Skriven tek 40-ak km od posljednjih ograda Dohe. Na pola sata od najvećeg sportskog natjecanja na svijetu skrivena je svojevrsna ljepota u kaosu, okružena kontroverzama, pogonjena poviješću, s unikatnim kulisama koje nema niti jedan drugi poznati sport na ovoj našoj šarenoj kugli. Ovdje se spajaju povijesni običaji pomiješani s rapidnom modernizacijom ovoga dijela svijeta. Sport svojstven i razumljiv rijetkima.
