Ana još od potresa u Zagrebu u krevet odlazi u odjeći, spremna da ako treba ponovno otrči van. U panici je, stalno iščekuje novi udar i ima osjećaj da se stolac, kauč ili krevet na kojem sjedi trese. Osjetila je, kaže, svih 145 potresa magnitude iznad 1,3 po Richteru koji su se dogodili u ovih mjesec dana. Štoviše, uvjerena je da ih je osjetila svaki dan najmanje deset. Zbog kamiona koji protresu zgradu kada prolaze ulicom, Ana u suzama sjedi ispod nosećeg zida ili pak trči van.
Ne može se smiriti, ne može normalno raditi. Htjela bi otići iz zgrade, biti vani, negdje s društvom na sigurnom, no ne usudi se baš zbog mjera karantene. Njezin stan ju guši. Često ima osjećaj da ne može disati, guši je grlu, ima osjećaj da joj nešto stoji na prsima. S približavanjem večeri strahovi su sve veći.
Boji se zaspati jer ne želi dočekati novi potres nespremna. Ako i uspije odspavati nekoliko sati, obavezno se svako jutro bez budilice budi oko 6.30 sati, u isto ono vrijeme kada je prije mjesec dana njezin život prestao biti normalan.
Anksiozni poremećaji
Ana nije jedina kojoj su potres i epidemija izazvali psihičke poteškoće. Kod mnogih ljudi koji prethodno nisu imali psihičke poremećaje sada se javljaju anksiozni poremećaji, depresija, poremećaji spavanja, tjeskobe, a kod nekih ljudi i suicidalne misli. Ljudima koji su već imali ustanovljene psihičke poremećaje ova situacija, pak, može pogoršati primarne poremećaje kao što su depresija ili psihoza, kažu psihijatri.
- Danima nam se javljaju ljudi s direktnim psihičkim posljedicama ovih kriza. Postoji hitna ambulanta koja dnevno u prosjeku ima 15 do 20 prijema, a ima dana kada ih je i više od 30. Pritisak je velik, mnogo ljudi treba pomoć, a hitna ambulanta mora biti restriktivna zbog epidemioloških mjera. Prema procjenama, 40 posto hospitaliziranih su ljudi s reakcijama na potres i život u karanteni koji su aktivirali depresivne i suicidalne misli, to smo primijetili posebno kod ljudi koji su zbog potresa ostali bez svega, neki su pak razvili opsesivno-kompulzivne poremećaje i panična stanja.
Grad Zagreb je puno pomogao, pa imamo mogućnost pomaganja pacijentima beskontaktnim načinima liječenja video i telefonskim pozivima, kojih je 50 do 100 dnevno, a polovica ih je svaki dan zbog potresa i pandemije - rekla nam je doc. dr. sc. Petrana Brečić, dr. med. spec. psihijatar, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče.
Povijest izvanrednih situacija poput ratnog stanja, poplava, masovnih otpuštanja i propadanja tvrtki uči nas da će brojne posljedice na psihičko zdravlje ljudi biti vidljive puno kasnije jer, zapravo, i dalje živimo u akutnoj situaciji stresa i ugroza još postoji.
- Nakon karantene očekujem povećan broj anksioznih poremećaja i depresija u populaciji koja prije nije bila bolesna. To se događalo i nakon rata i u situacijama kada su propadale velike tvrtke. U tom dijelu već sada osjećamo pojačan pritisak.
Treba vidjeti kako će se mladi dalje razvijati te hoće li razviti određene poremećaje ličnosti jer se ličnost razvija do 27. godine i ova se situacija sada implementirala u njihov razvoj - ističe dr. Brečić, upozoravajući da nije dobra želja prespavati ovu situaciju, a ona povlači i povećanu opasnost od sedativnih ovisnosti.
U Zagrebu smo u jednom trenutku imali istodobno dvije životno ugrožavajuće situacije, praćene strahom, osjećajem bespomoćnosti i totalnog gubitka kontrole. Zahvaljujući mehanizmima obrane svakog od nas, velik broj trenutnih psihičkih simptoma se ne javlja. Zašto?
- Zato što se priroda pobrinula da se u takvim ekstremnim situacijama branimo. U situacijama straha i ugroze luče se velike količine hormona u našem tijelu kako bismo obranili i tijelo i duh. Posljedice izloženosti kontinuiranom stresu i visokim koncentracijama adrenalina, noradrenalina, a posljedično kortizola su psihičke, tjelesne i imunološke.
Psihičke promjene su patološki strah, anksioznost gubitak koncentracije, zaboravljivost, promjene kognitivnih funkcija, poremećaj sna i apetita te sniženo depresivno raspoloženje.
Tjelesne promjene vezane su uz oslabljenu funkciju imunološkog sustava, hipertenziju, pogoršanje stanja kroničnih tjelesnih bolesnika koji boluju od dijabetesa, kardiovaskularnih i neuroloških bolesti - objašnjava prof. prim. dr. sc. Igor Filipčić, dr. med., subspecijalist biologijske i socijalne psihijatrije, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Jankomiru.
Oko čega više brinemo
Dr. Filipčić upozorava na istraživanje provedeno na općoj populaciji u Velikoj Britaniji koje je ukazalo na povećanu zabrinutost zbog učinka socijalne izolacije ili distanciranja na blagostanje, povećanje anksioznosti i depresivnosti, stresa te ostalih negativnih osjećaja te učinaka pandemije kao što su gubitak posla i financijske poteškoće. Zabrinutost za loše tjelesno zdravlje uzrokovano Covidom-19 rangirano je niže od pitanja koja se odnose na socijalni i psihološki odgovor na pandemiju.
Značajniji broj bolesnika oboljelih od anksioznih i afektivnih poremećaja očekuje u budućnosti, kada stanje ugroze prođe i kada dolazi do psihičkog opuštanja pučanstva.
- Najveći broj psihičkih poremećaja i bolesti javit će se s odgodom. Anksiozni poremećaji, panični, generalizirani i fobije, javljaju se i do godinu dana nakon što ugroza prođe. Najčešće u opuštenim i relaksirajućim situacijama, kao što su putovanja i godišnji odmor, a praćeni su nizom tjelesnih simptoma, pa je njihova detekcija i liječenje otežano i odgođeno.
Treba napomenuti da porast samoubojstava nije neizbježan, posebice ako se na vrijeme ne poduzmu mjere prevencije na razini cijele zemlje. Podaci iz literature vezani uz dosadašnje epidemije, poput one teškog akutnog respiratornog sindroma iz 2003., pokazuju da je oko 50 posto oporavljenih bolesnika ostalo anksiozno, a 29 posto zdravstvenih radnika imalo je emocionalne poteškoće.
Same anticipirane posljedice karantene i samoizolacije rizični su čimbenici psihičkih poremećaja, a uključuju zlouporabu alkohola i ostalih sredstava ovisnosti, kockanje, nasilje u obitelji te psihološke rizike kao što su gubitak socijalne povezanosti, nedostatak smisla, financijski stres, strepnja od gubitka posla, nezaposlenost i općenito gubitak socijalnih odnosa - objašnjava dr. Filipčić.
Stoga, mnogima zapravo sam boravak u karanteni pričinjava velike probleme. Trenutna situacija nam je pokazala da onaj okrutni individualizam i egoizam kojem smo težili zapravo nemaju smisla. Svi su samo sjedili za računalima i bili na mobitelima, cijeli nam je život bio online, u dopisivanju i objavama, čak smo i ljubav tražili preko aplikacija, imali smo 300 i više prijatelja na društvenim mrežama... Sada je netko proklamirao takav život i sada nam to nevjerojatno teško pada.
- Pogledajte što smo prvo napravili, povukli smo se u svoje dijete, podjetinjili smo, što je oblik regresije, imamo nezrelije mehanizme obrane, pogledajte samo teorije zavjere... Kada imate nešto što je nepoznato i čega se bojite, ljudski mozak traži objašnjenje, pa se proizvode paranoidni osjećaji, krivimo 5G, Kineze, Amerikance, prirodu... - kaže Hrvoje Handl, dr. med., spec. psihijatar i psihoterapeut.
Inercija
Teško ćemo izaći iz stanja karantene, objašnjava dr. Handl, jer su ljudi jako pasivni.
- Kada smo jednom promijenili način života, ne bismo ga sada opet mijenjali i išli van. Jednako će nam biti teško vratiti se u normalu kao što je bilo teško priviknuti se na karantenu. Ovo nije normalna situacija i ne možete se braniti od stresa na normalan način. U ovoj je situaciji, recimo, normalno pogledati seriju od četiri sezone u dva dana, normalno se prejesti jednom, dvaput, napiti...
Tko inače nije sklon debljanju, neće se ni sada, u karanteni, udebljati, ako i dobije koji kilogram, izgubit će ga, ne treba zato ići na dijete. Primjerice, moji pacijenti s kompulzivnim prejedanjem sada ne dobivaju kilograme. Jednako će tako i rijetko tko sada početi vježbati u karanteni ako inače nema naviku vježbanja.
Za prihvaćanje nove navike potrebno vam je 66 ponavljanja, ali morate imati cilj i motivaciju - ističe Handl, koji je voditelj dnevne bolnice za poremećaje u prehrani H(RANA) u sklopu Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan, a njegov tim od desetak ljudi već mjesec dana s pacijentima radi preko Zooma.
Da nam život nikada više neće biti isti kao prije, slažu se svi psihijatri koje smo kontaktirali, a među njima je i Milan Košuta, dr. med., poznati zagrebački psihijatar i psihoterapeut.
- Nakon ozbiljnog traumatskog iskustva nema više povratka na staro. No, to ne mora nužno značiti da će u budućnosti biti lošije. Čak obrnuto. Trauma nudi čovjeku šansu da uči. Kao što svjesnost o tome da smo konačni pomaže da strukturiramo ovaj dan, na vrlo sličan način traumatsko iskustvo ‘moli’ čovjeka da u ovome danu obavi život.
Obaviti život u ovome danu znači biti zadovoljan prije odlaska na večernji počinak onim što je bilo. Istovremeno, idealno bi bilo pokušati sebe zamisliti tamo negdje u dalekoj budućnosti i kad se osvrnem na ovaj dan, da se može reći da sam toga dana obavio u danim okolnostima sve što se moglo obaviti. Trauma naglo i masivno ukazuje čovjeku na izvjesnost smrti. Neki, a pogotovo oni koji ‘očekuju’ da ipak neće nikad umrijeti, nađu se zatečeni i burno reagiraju.
Moj je prijedlog takvima da pokušaju pronaći neki oblik barem privremene simpatije prema reinkarnaciji i tako olakšaju stanje panike pred smrću, koje je, očito, sada prisutno. A kad se umre, onda se vidi tko je u pravu po pitanju vjerovanja o čemu se radi u smrti - objašnjava dr. Milan Košuta.
Presudno je shvatiti da bilo koja kriza nije kazna nego dio života
Velik dio psihičkih posljedica krize proizlazi iz činjenice da nas nitko nije učio kako se nositi sa životnim krizama iako je to životno važna vještina, smatra mr. spec. Tanja Pureta, prof. psihologije.
- Krizu doživljavamo kao svojevrsnu nepravdu, pa se ljutimo, tužni smo, u strahu smo jer nas je nešto izbacilo iz svakodnevice. Zato mnogi sve svoje psihofizičke snage upregnu u to da doslovno istrpe krizu, misleći da će se nakon nje napokon moći opustiti i odmoriti. Očekuju da će se život vratiti u isto ‘normalno’ stanje i da će moći nastaviti s onog mjesta na kojem su stali.
Kad shvate da to nije moguće, to ih još više iscrpi i znatno umanji psihofizički imunitet, što otvara put brojnim bolestima. Pritom su posebno pogođeni oni koji su već psihofizički oslabljeni uslijed suočavanja s prijašnjim životnim krizama te koji u međuvremenu nisu naučili bolje načine suočavanja s njima - rekla je psihologinja.
“Ja ovo stvarno više ne mogu”, “Još jedna ovakva situacija i doživjet ću srčani udar”, “Kad će konačno sve ovo proći?” To su, kaže Pureta, karakteristične rečenice koje se pritom izgovaraju.
- Jako je važno da što prije shvatimo i prihvatimo da kriza nije kazna, nego dio života te da nismo bespomoćni, nego da možemo značajno utjecati na naš život. Zato se što prije trebamo osloboditi osjećaja bespomoćnosti i pasivnog čekanja da se okolnosti promijene. Umjesto toga, trebamo neumorno istraživati i isprobavati što nam sve može pomoći da si trenutačnu situaciju učinimo lakšom.
Drugo, to znači da trebamo već sada razmišljati kako će izgledati naš život nakon krize te osmišljavati sve što možemo odmah napraviti kako bismo se što prije oporavili od nje. Čim počnemo sagledavati mogućnosti, sigurno ćemo uvidjeti da ih je puno više nego što smo mislili.
Mališanima prijete strahovi i problemi s uspavljivanjem
Kako izvanredne situacije koje značajno mijenjaju svakodnevicu utječu na djecu, objasnila nam je Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka transakcijske analize, registrirana terapeutkinja igrom te direktorica Centra za edukaciju i psihoterapiju Proventus.
- Ono što se može javiti kod djece tijekom ili nakon ovog razdoblja, zbog ponovne promjene rutine, povećana je separacijska anksioznost, odnosno strah od odvajanja od roditelja, otežano uspavljivanje ili noćni strahovi, povećana razdražljivost i agresivno ponašanje ili povlačenje i psihosomatske reakcije poput trbobolje te razne druge regresivne reakcije - objašnjava.
Roditelji imaju važnu ulogu, na njima je da djeci objasne situaciju i nov način života.
- Što je dijete mlađe, to je više fokusirano na ‘ovdje i sada’, odnosno teže može pojmiti nešto što će se tek dogoditi. Stoga je dobro s djecom razgovarati o sadašnjosti i samo nekoliko sljedećih dana te naglašavati što možemo činiti u to vrijeme umjesto čestog naglašavanja što ne možemo činiti. Kada se približi vrijeme ponovnog polaska u škole i vrtiće, bilo bi dobro nekoliko dana prije djetetu reći da će sada opet ići, primjerice, u školu, vidjeti prijatelje, da će se opet igrati u parku i ostalo.
Važno je djeci govoriti ono što znamo umjesto naglašavati neizvjesne situacije. Djeca primarno iz odnosa s roditeljima i drugim važnim odraslima oko sebe ‘procjenjuju’ koliko se mogu osjećati opušteno i spontano, a koliko je situacija za napetost i nesigurnost. U redu je djeci izgovoriti ‘danas smijemo’ ili ‘danas ne smijemo’… Djeci ionako odrasli postavljanjem granica pomažu u snalaženju, neovisno o tome je li doba karantene ili uobičajeno doba, a ono što djeci uvijek najviše treba jest osjećaj da su voljeni i osjećaj da su sigurni. Stoga je svakako najkorisnije da se roditelji fokusiraju na jačanje tih osjećaja kod svojeg djeteta jer to je nešto što mu najviše može pomoći - objašnjava Knežević.
Ako se kod djeteta jave strahovi, brige ili anksioznost, važno je, kaže, staviti fokus na vraćanje osjećaja sigurnosti umjesto uvjeravati i argumentirati neopravdanost nekog straha. Mogu pomoći razne dnevne rutine, više ugodnog kontakta s roditeljima kroz igru, više nježnosti, jasne granice te odrasli koji svojim stavom tijela i pristupom djetetu pokazuju smirenost i povjerenje. I djeci je također teško prihvatiti promjene. Tijekom razdoblja prilagodbe mogući su otpor, bunjenje, razdražljivost i nije neobično da se nešto od toga javi čak i vezano uz aktivnosti koje dijete voli i zapravo im se veseli, objašnjava psihologinja.