Tel Aviv. Drugi po veličini izraelski grad star 110 godina. Zapadnjačkih svjetonazora, bučan, opušten i s prekrasnim plažama na Sredozemnom moru. Posve je drugačiji od ostalih gradova Svete zemlje, a teško da možete i zamisliti da samo nekoliko stotina kilometara dalje u obližnjoj Siriji bukti rat ili da se u Pojasu Gaze, udaljenom manje od sat vremena vožnje, odvijaju žestoki sukobi, piše Slobodna Dalmacija.
– U Tel Avivu religija i politika ne igraju značajnu ulogu. Mi živimo ovdje i sada. Idemo na plažu, zabavljamo se. Zato Izraelci često znaju kazati kako se u Jeruzalemu moli, u Haifi zarađuje, a u Tel Avivu fešta – smije se sugovornik novinara Slobodne, Sali Saltun, profesor filozofije i političkih znanosti, dok razgovaraju u njegovu stanu u predgrađu koji je prije nekoliko godina počeo iznajmljivati turistima.
Rano je prijepodne, a vani je već oko 30 stupnjeva. Njegove odgovore tek nakratko prekida zvuk klima-uređaja, što ćete prvo zapaziti na zgradama Bliskog istoka. Sali je rođen prije 42 godine u Yafou, starom dijelu Tel Aviva poznatom i kao arapska četvrt.
Odrastao je u ortodoksnoj židovskoj obitelji, otac mu je bio iz Jemena, a majka iz Iraka. Oboje su u Izrael stigli trbuhom za kruhom i prije nego što su se upoznali iza sebe su imali propale brakove i djecu. Sali im je bio prvo i jedino zajedničko dijete.
– Bili su jako siromašni. Tata je bio dizajner interijera, a mama je radila u tvornici. Živjeli smo kod jedne arapske obitelji koja nam je dala sobu. Kao dijete igrao sam se s Arapima, s katolicima, muslimanima i židovima, što u to vrijeme i nije bilo toliko uobičajeno.
Bilo mi je zabranjeno gledati televiziju i družiti se s djevojkama. Samo moliti, moliti i moliti. Sa 18 godina roditelji su mi rekli da se moram oženiti jer tako piše u židovskom zakonu. Ako to ne učinim, moja će duša biti uništena. Otišli su kod rabina i on ih je spojio s roditeljima jedne djevojke koji su podrijetlom bili iz Casablance u Maroku. Ubrzo je uslijedilo i vjenčanje.
Nisam je smio upoznati
Sjećam se da je uopće nisam smio upoznati prije braka. Bilo je to za mene vrlo stresno i teško razdoblje, noćima nisam spavao. Svi su mi govorili da će biti u redu, tako to mora biti kod ortodoksnih Židova. Ali ja to nisam mogao razumjeti – govori nam Sali.
Nedugo prije vjenčanja, s obzirom na to da je u Izraelu vojni rok obvezan i za muškarce i za žene, otišao je u vojsku. Tamo su ga prvo upitali što najbolje zna raditi. Odgovorio im je da lijepo pjeva, pa je tako iduće tri godine, osim što je nosio pušku, vojnicima svake večeri pjevao, čime se s vremenom počeo i profesionalno baviti. U braku je dobio kćer i dva sina.
Sali Saltun
– Prvo smo živjeli u Jeruzalemu, no kako je tamo postalo skupo, odselili smo se u obližnji Hebron u Palestini, gdje je bilo mnogo Arapa. Svaki sam dan odlazio u Jeruzalem gdje sam radio kao računovođa. Jednom dok sam s trudnom suprugom bio u autobusu, odjednom su počeli pucati na nas. Srećom, prošli smo bez ozljeda, no više se nikad nismo vraćali u Hebron.
Otišli smo u Tel Aviv, a brak nam je zbog razlika u karakteru potrajao tek devet godina. Nakon razvoda prodisao sam i počeo slobodno živjeti – iskreno će Sali.
Prestao se moliti intenzitetom kakvim je to dotad radio i odlučio je da će više putovati. Za svoju prvu postaju odabrao je Ameriku, gdje je jedno vrijeme živio u saveznoj državi Pennsylvaniji. Bila je to velika prekretnica za mladića koji je dotad živio prema strogim načelima židovske vjere.
U srcu sam znao da im pripadam
– Postao sam puno otvoreniji i slobodniji. Jednom sam iz znatiželje otišao u gay klub i počeo se družiti s ljudima homoseksualne orijentacije. Prije mi je to bilo zabranjeno, ali u srcu sam znao da im nekako pripadam. Tako sam s trideset godina postao biseksualac.
Nakon povratka u Izrael imao sam dvije veze s muškarcima, ali, nažalost, nijedna nije opstala. Nisam djeci puno govorio o tome. Jednom su mi u mobitelu pronašli poruke koje sam razmjenjivao s dečkom. Slao sam mu srca, emotikone i pisao da ga volim. Upitali su me: "Tata, što je ovo?" U prvi mah sam im rekao da se radi o ženi.
A oni su na to meni: "Ne, to je muško ime. Sigurni smo da si gay! Volimo te, ali njega ne želimo vidjeti."
I tako je i bilo. Djeca su mu danas u ranim dvadesetim godinama, imaju svoje obitelji i s njima više nikad nije otvarao ovu temu. U isto vrijeme radi više poslova: starijim ljudima često svira gitaru pjevajući tradicionalne židovske pjesme, djecu u školi priprema za ispite, posjetiteljima Tel Aviva priča povijest Izraela i vodi ih na turistička mjesta.
Nadam se da ću se zaljubiti
Nije mu čak strano ni uzeti krpu i brisati podove na katovima zgrada. Sve ne bi li zaradio što više šekela jer život u Izraelu itekako je skup.
– Volim neprestano biti u pokretu i da sam okružen ljudima. Trenutno sam slobodan, ali nadam se da ću se zaljubiti. Više se vidim s muškarcem, njihova mi je energija puno bliža. Nije teško biti gay u Tel Avivu, ovdje možete vidjeti židovske i arapske homoseksualce kako zajedno šeću na paradi ponosa.
Teško je jedino ako ste ortodoksni židov i k tome gay. Tada su neka mjesta u Izraelu za vas potpuno zabranjena i ne možete ići tamo. Ja sam postao dosta liberalniji. Vjerujem u jednog Boga koji voli sve ljude, neovisno o tome tko su, odakle dolaze i koje su seksualne orijentacije. Sve što radim činim sa srcem. I tako ću nastaviti – zaključuje Sali za Slobodnu Dalmaciju, uvijek iznova uspješno se boreći sa svim izazovima koje život stavlja pred njega.