IVANA KALOGJERA

Ona je zaštitnica žena oboljelih od raka: ‘Država nam je odbila pomoć jer smo imali previše umrlih žena...‘

Ivana Kalogjera

 Vedran Peteh/Gloria/
Svojim nježnim, umirujućim glasom i naizgled nesigurnim stavom, moćno djeluje na ljude

Osobe poput Ivane Kalo­gje­re (59), novinarke i predsjednice Udruge žena oboljelih i liječenih od raka “Nismo same”, potrebne su svakom društvu: one mijenjaju ustaljene obrasce i paradigme i čine vidljivu razliku. Ivana je perfekcionistica, ne zadovoljava je ništa ispod savršenog, umara sebe i druge tjerajući ih da budu bolji. Svojim nježnim, umirujućim glasom i naizgled nesigurnim stavom, moćno djeluje na ljude.

Upoznala sam je, piše novinarka Glorije, prije nekoliko godina na humanitarnom buvljaku, koji organizira za svoju Udrugu, i "dok smo razgovarale uz kavu priznala mi je da još uvijek nije naučila reći “ne”. No stvar je u tome da za nju ne postoji “ne” jer nema te zapreke niti teškoće koja će je zaustaviti u izvršenju onoga što je naumila. A već je naumila i napravila dovoljno za dva života. Iza Ivane je također borba s rakom.

Šest godina nakon zadnje kemoterapije smatra se izliječenom, no u to je bila uvjerena i tada. U svoj dnevnik (objavljen u Doktoru u kući, štivo koje je osnažilo mnoge žene u istoj situaciji) u proljeće 2016. je napisala: “Nije bilo lako. Imala sam uspona i padova, no ni u jednom trenutku nisam htjela odustati. Iako još nisam napravila pretrage, već sada znam: iz ove sam bitke ja izašla kao pobjednica!”.

Kakva je bila vaša poslovna, a kakva privatna situacija kad ste doznali da bolujete od karcinoma dojke?

Imala sam 52 godine i radila sam u Ministar­stvu znanosti, obrazovanja i sporta kao glavna savjetnica ministra Vedrana Mornara. Nakon 30 godina karijere u novinarstvu ostavila sam dobru poziciju koju sam kao novinarka imala u Jutarnjem listu i otišla sam raditi u Ministarstvo, za manju plaću.

Prije toga ste niz godina kao novinarka pratili obrazovanje i znanost?

Nekad davno, da biste uopće mogli početi raditi kao novinar, morali ste proći Centar za izobrazbu novinarskih kadrova u Vjesniku. Potom je slijedila praksa, na kojoj je svaki mladi novinar dobivao mentora, a moj je bio Borut Kambič, koji je pratio elektroprivredu u gradskoj rubrici. Kad je prešao na unutrašnju politiku, predložio je da preuzmem njegov sektor. Tako sam vrlo brzo dobila posao u Večernjem listu. Nakon što sam diplomirala književnost na Filozofskom fakultetu i paralelno s tim novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, moj prvi posao bio je u Lutriji Hrvatske, radila sam kao Loto djevojka.

Kako sam živjela u Karlovcu, u “Korani” je bila tombola za umirovljenike i tamo sam ljudima donosila sreću. To je trajalo nekih šest mjeseci, dok nisam ušla u Centar za izobrazbu novinarskih kadrova, za koji mislim da je bio od velike pomoći mladim novinarima.

Vi ste zaslužni i nešto manje poznatu akciju “Pomoć u kući”. O čemu je riječ?

Sociologinja Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna napravila je istraživanje koje je potvrdilo da postoji potreba za organiziranjem pomoći u kući jer je čak 60 posto žena izjavilo da ih kad se iscrpljene vrate s kemoterapije čekaju svi kućanski poslovi, za koje nemaju snage. Kad se otvorio projekt “Zaželi”, faza 2, nazvala nas je Mirela Šentija Knežević iz Gradskog ureda za zdravstvenu zaštitu i najavila mogućnost realizacije te ideje o uspostavi mreže gerontodomaćica. Grad Zagreb bi nam bio partner, rekla je. U projekt smo uključili i dr. Vesnu Ramljak iz udruge Europa Donna Hrvatska.

image

Što ste doživljavali na terenu kad ste krenuli u provedbu tog projekta?

Susretali smo žene koje su svi napustili, koje su u bolesti ostale sasvim same. Sjećam se kad je naša gerontodomaćica nazvala sina jedne gospođe koja je umirala i on joj je poklopio slušalicu. Naše su domaćice doslovno pokapale te žene. Svjedočili smo siromaštvu i bijedi u kojima žive, gladne, očajne, bez zahoda ili kupaonice... Naša Goranka Perc, dopredsjednica Udruge, bila je kod gospođe koja je živjela u podstanarskom stanu, za koji je plaćala najam, a u njemu nema tople vode ni sanitarija. Ta je žena oboljela od metastatskog raka. Druga oboljela od karcinoma, koja je odlazila na kemoterapije, imala je kod kuće slijepog i nepokretnog muža. I prije realizacije projekta za pomoć u kući “Žene za žene”, organizirale smo potrebitima da dobiju ručak, ali ulaskom naših gerontodomaćica u njihove domove stekle smo sliku o stvarnom stanju.

Osim oboljelima, taj je projekt pomogao i nezaposlenim ženama da dobiju posao...

Gerontodomaćice su također bile socijalno ugrožena skupina, uglavnom žene starije od 50 godina koje su ostale bez posla nakon propasti firmi u kojima su radile. Jednoj od njih to se dogodilo tijekom liječenja, dok je koristila našu uslugu prijevoza. Nju smo zaposlili na ovom projektu, kao i mladu ženu koja je odrasla u Domu za nezbrinutu djecu i potom izašla iz sustava socijalne skrbi, pa mladu ženu koja je bila žrtva obiteljskog nasilja... To su bile skupine žena kojima smo pomogli. Kao i svi EU projekti koji imaju ograničeno trajanje, i naš je završio nakon 18 mjeseci, no u međuvremenu nam regulatorno tijelo nije priznalo velik dio troškova - jer smo imali veliku smrtnost?! Od 130 žena koje su koristile našu pomoć, čak 31 je preminula. Ljiljana Pranjić, koja je bila simbol borbe protiv raka dojke, kao i glumica Mirjana Majurec, bile su korisnice tog projekta, koji je završio u travnju ove godine.

Znači li to da su žene u tako teškoj životnoj i zdravstvenoj situaciji danas u potpunosti prepuštene same sebi?

Zvala nas je sestra iz Doma palijativne skrbi u kojem je smještena mlada žena s metastatskim rakom. Suprug joj se u toj situaciji slomio i završio na psihijatriji, a njihova 11-godišnja kći se sad sama brine za mamu koja je u palijativnoj skrbi - što znači da joj je bolest u terminalnoj fazi. Imali smo i 40-godišnjakinju kojoj je rak metastazirao na mozak, s mužem i malom kćeri živjela je u garsonijeri. Kad se počela gubiti i nije više prepoznavala ni supruga ni kćer, naša gerontodomaćica joj je preko veze pronašla mjesto u privatnom domu - da ju dijete ne gleda takvu. S tom curicom posije nitko nije razgovarao, nije dobila podršku ni u školi, ni izvan škole. Otac se nije mogao nositi s gubitkom pa ta djevojčica, danas 8-godišnjakinja, sad živi s bakom koja je također onkološki pacijent.

Vjerujem da je važno prenijeti ovakve priče, da javnost shvati kako se kao društvo ne brinemo o toj djeci, da im zapravo svojom nebrigom uništavamo život. I da se, naravno, ne brinemo ni o njihovim majkama...

Slažem se i moram napomenuti da su u školi znali da je toj djevojčici umrla mama i nitko je nije pozvao na razgovor. Pročitat ću vam poruku mlade žene, koja je, nažalost, umrla: “Hej, samo da ti kažem, gospođa koja mi je dodijeljena preko vašeg programa pomoći je predivna i od velike mi je pomoći. Danas me izvela u park i mogu ti reći da mi se duša napila ljepote. Ja sam u kolicima i ne mogu van bez tuđe pomoći, a u zadnjih pola godine sam zbog toga bila u krevetu. Ajme, koji gušt kad me netko izvede na zrak! Hvala ti na svim divnim stvarima koje radite za nas!”. Iza nje su ostala dva maloljetna sina.

S kojim obrazloženjem udrugama nisu priznali troškove?

Nama nisu priznali više od 200.000 kuna troškova jer kad bi jedna žena umrla, nismo je odmah “zamijenili” drugom. Prema ugovoru koji smo potpisali, svaka naša gerontodomaćica je trebala u svakom trenutku imati točno šest korisnica. Međutim, jednoj gerontodomaćici su u tri tjedna umrle tri korisnice. Naravno da joj nismo mogli odmah dodijeliti nove žene.

Nije li ta domaćica trebala dobiti psihološku pomoć, a ne novu korisnicu?

Upravo tako. Nitko je nije upitao kako se osjeća, a nama su zbog toga uskraćena sredstva za njihove plaće. Možete li zamisliti kako su se naše gerontodomaćice osjećale kad su presvlačile mrtve žene za ukop jer nije bilo nikoga tko bi to učinio? One su ih pokapale.

Jeste li se obratili Ministarstvu socijalne skrbi?

Obratili smo se, međutim, promijenio se ministar pa im sad trebamo ponovno pisati. Obratili smo se i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, koji nas još nije primio. Pisali smo svima jer mislim da bi ovakav projekt trebala imati svaka lokalna uprava i samouprava.

Cijeli intervju pročitajte u novoj Gloriji ili na portalu Gloria.hr.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:26