POTRESNA PRIČA

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA ISPOVIJEST 'Rođen sam u njemačkom logoru, odrastao u talijanskom sirotištu, bio sam stranac, a onda sam u RH doznao tko sam'

Silvio Loreti
 Jakov Prkić / HANZA MEDIA

Teško je riječima opisati sve te emocije koje su u meni navrle od spoznaje tko sam i odakle sam, od trenutka kada sam prije tri godine prvi put došao u Split, grad svoje majke i pronašao ulicu u kojoj je odrasla... Pa trenutak kada sam posjetio grob bake i djeda na Lovrincu...

To je bila prava eksplozija emocija! Cijeli svoj život sam stranac, osoba koja je jedva dobila državljanstvo, a sada sam najbogatiji čovjek na svijetu jer mi je srce puno Splita. Sad konačno znam: Splićanin sam i Hrvat 50 posto! - očiju punih suza kazuje Slobodnoj Dalmaciji Silvio Loreti, 73-godišnjak iz Udina, dijete rođeno u njemačkom koncentracijskom logoru i odraslo u sirotištu, koji je čitav svoj život tragao za pravim identitetom da bi ga na koncu i našao potvrđenog tintom u matičnim knjigama odakle ga je trag odveo u Šegvićevu 3 na Bačvicama.

Smiren i ispunjen

Gospodina Silvija upoznali smo u Splitu gdje je došao, ovaj put na projekciju dokumentarnog filma "Silvio Spalatino" redatelja i snimatelja Stipe Božića (uz njegovu kćer Ivu i Nikšu Rušića) u kinoteci Zlatna vrata, u produkciji udruge "Josip Bepo Karaman". Uglađeni gospodin u pratnji svoje gospođe Albine, priča nam kako je konačno smiren i ispunjen.

Jakov Prkić / HANZA MEDIA

- Imamo obiteljsku firmu koja se bavi vodoinstalacijama i koja dobro radi, a sin je preuzeo posao. Moja velika ljubav je radioamaterstvo, a i truba koju sviram u jednom orkestru. Dok nisam otišao u mirovinu, nisam imao puno slobodnog vremena. Znao sam raditi danima i noćima, vikendima, pa nisam imao ni vremena, ni snage detaljno tragati za svojim korijenima. Igrom slučaja, na jednoj večeri, upoznao sam splitskog liječnika Nadana Petrija, koji mi je pomogao u traganju preko Matičnog ureda u Splitu, gdje je u knjizi vjenčanih otkrio kako se moja majka Vesna udala za talijanskog vojnika Giuseppea u crkvi sv. Petra, koja je poslije razrušena u bombardiranju. Prije toga, imao sam krivi trag, mislio sam da je ona iz Pule - priča nam gospodin Silvio.

Duboko potresna, bremenita u svom trajanju i sretna na završetku, njegova priča zaista je odličan materijal za film. No, Silviju je sve to njegov život koji ga nimalo nije ni mazio, ni pazio puštajući ga da se sam izbori za svoje mjesto pod suncem.

Ne zna za oca

U društvu Stipe Božića i dr. Petrija koji su mu postali veliki prijatelji, i čašicu domaćeg prošeka, Silvio nam priča kako se 25. rujna 1943., sedamnaest dana nakon pada Italije, na dan ulaska njemačkih vojnika u Split, oko stotinu Splićanki navodno udalo za talijanske vojnike. Među njima i njegova majka Vesna Dumanić-Šulenta, koja je sklopila brak s Talijanom Giuseppeom de Stefanijem. Međutim, ubrzo su ih Nijemci deportirali u radni logor Christian-stadt am Baber, u Njemačkoj, gdje se rodio Silvio.

Tko zna kako, ona ga je uspjela izvući iz logora i predala jednom sirotištu. Nesretna žena bolovala je od tuberkuloze od koje je umrla prije svoje tridesete u sanatoriju kraj Trsta. Otac koji je vjerojatno patio od PTSP-a, odrekao se sina jer ga nije mogao uzdržavati. Za njega Silvio nikad nije čuo, a majčin grob ostao mu je također nepoznat.

Jakov Prkić / HANZA MEDIA

- Imam blijeda sjećanja samo na majku. Mislim da sam je vidio dva, tri puta. Nisam imao dokumente, pa su mi u sirotištu dali slučajno prezime Loreti. Kada sam počeo raditi, imao sam velikih problema jer nisam imao talijansko državljanstvo, pisalo je ogromnim slovima "stranac", a policija mi je dolazila u provjeru na poslu kao da sam kriminalac.

Tek sam intervencijom jednog monsinjora koji je bio vezan uz dom u koji sam boravio, uspio dobiti državljanstvo. Kada sam se ženio, nisam imao rodni list pa sam sklopio brak pred osam svjedoka koji su morali posvjedočiti da sam to ja. Jako sam naporno radio jer sam bio svjestan da sve ovisi o meni samom. Tražio sam svoje korijene, ali nije bilo ni puno vremena, ni novaca za istraživanje. Vjerovao sam da mi je majka iz Pule, sve dok nisam 2012. godine upoznao dr. Petrija - s osmijehom pogleda svog doživotnog prijatelja.

Kada je čuo Silvijevu priču, dr. Petri mu je odlučio pomoći i to tragajući za podacima u Puli. No, taj trag se pokazao krivim, pa je dr. Petri usmjerio potragu na Split gdje je postojalo prezime Dumanić-Šulenta. Obišao je Matični ured, pretražio Državni arhiv, proguglao imena pokojnika na splitskom groblju i došao do podataka o Peri i Domini Dumanić, Silvijevom djedu i baki koji vjerojatno nikad nisu saznali da imaju unuka, kao što vjerojatno nisu ni znali za tužnu sudbinu njihove kćeri koja je Split napustila sa svega 17 godina udavši se za talijanskog vojnika.

Hajdukov šal

- Točno 1. srpnja 2013. godine došao sam po prvi put u Split, na dan primanja Hrvatske u Europsku uniju. Bio je to praznik i za mene! Vidio sam grad, čist, blistav, sunčan, pun arheologije, ma predivan! Odmah mi je uvukao u srce gdje je zauzeo posebno mjesto. Tada sam upoznao svoju prvu rođakinju Silviju koja je nažalost umrla tijekom snimanja ovog dokumentarnog filma...Kako je život čudan!...

Sada me evo opet u Splitu. I srce mi je na mjestu. Rekao sam prijateljima u Udinama da sam sad najbogatiji čovjek na svijetu! - kazao nam je Silvio na rastanku dobacivši šaljivo na hrvatskom 'Dobro jutro! Dobar dan! Dobra večer'. U Udine će pun doživljaja, s Hajdukovim šalom oko vrata, dar dr. Petrija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 20:41