Biciklistima u gradu u kojem živim, Zagrebu, nije lako. Biciklističke staze su malobrojne, često s nelogičnim trasama i preprekama, automobili se parkiraju na nogostupe, a zakonski propisana vožnja uz rub ceste, tamo gdje staze nema, može biti opasna po život.
No, i biciklista ima svakakvih. Od onih koji se drže svih propisa i uživaju u vožnji, pa makar i s preprekama, poštujući druge sudionike, do onih koji u punoj brzini izlijetaju na pješačkom prijelazu i zalijetaju se u pješake. Ja pripadam trećoj kategoriji - povremenih, plahih i nesigurnih biciklista.
Uz rub ceste ne bih vozila niti da mi plate, mislim da bih pala s bicikla od straha svaki put kad bi pokraj mene prošao auto. Staza se držim tamo gdje ih ima, a ako ih nema, vozim po dijelu nogostupa za pješake.
Prošlog ljeta na biciklu još nisam imala zvonce. To je jedna od onih stvari koja ne stoji mnogo i mogu ju kupiti "bilo kada", pa na kraju nikako da dođe na red. Ako bih u vožnji naišla na pješaka (ili druge, sporije bicikliste), usporila bih, ponekad i stala i diskretno im, molećivim glasom, viknula: Oprostite! Oprostite!
Pogledali bi me kao idiota i ne krivim ih jer je prilično bedasto ne imati na biciklu zvonce kad ono košta nekoliko desetaka kuna. Stoga sam krenula u potragu. I oduševila se. Nema čega nema, Paško Patak, Mickey, cvijeće, srca... Sto boja i oblika.
Cijene se kreću od 20 do 70 kuna i praktički ni s najjeftnijim ne možete pogriješiti. Sve je bolje od vikanja "Oprostite!" tijekom vožnje nasred Mosta slobode.
