JASMIN KRPAN

NAŠ ČUVENI FOTOGRAF ZADNJIH PET GODINA PROVEO JE U VIJETNAMU 'U zemlji bez koncerata, predstava i galerija otkrio sam cijelu scenu u ilegali'

Jasmin Krpan
 Ivan Posavec
 

Nakon više godina izbivanja iz hrvatskog medijskog prostora, Jasmin Krpan vratio se s dokumentarnim filmom “Dobro jutro, Saigon (i laku noć)”. Fotograf fascinantne biografije bio je ikona Poleta i Starta, snimio je omot za Azru, prvi album kultnog benda, a njegove je radove, među ostalima, objavljivao i New York Times. Time je njegovu fotografiju sa sprovoda Jurija Andropova na Crvenom trgu stavio u izbor najboljih fotografija 1984. godine, a 2003. uvrstio je i u odabir najznačajnijih fotografija 20. stoljeća i objavio u monografiji “Century”.

Posljednjih pet godina Krpan je proveo u najvećem gradu Vijetnama, čije je ime i stavio u naslov svojeg filma. Cjeloživotnog kroničara stanja u “zabranjenim”, izoliranim i na sebi svojstven način mistificiranim zemljama istok je oduvijek posebno privlačio.

“Do prije pet do deset godina na svijetu je najvažniji bio Atlantik, a sada je to Pacifik, odnosno odnos između Azije i Amerike”, priča, pa nastavlja zašto je odabrao upravo Vijetnam: “Jako me zanimalo kako se sjever i jug Vijetnama odnose nakon užasnog rata, odnosno sjeverne okupacije juga. Želio sam znati postoji li tu mržnja, jer je u sukobima poginulo oko milijun i 400 tisuća ljudi. Bilo mi je to, na neki način, relevantno i za situaciju na našim prostorima”.

Po samom dolasku se iznenadio - mržnje nije bilo.

privatni album

“Mladog čovjeka uopće ne možete navesti da razgovara o tome, a ni oni stariji nisu pretjerano osjetljivi. Mogli su taj teret nositi sa sobom desetljećima, no odlučno su ga odbacili”, objašnjava, pa dalje opisuje način razmišljanja tamošnjeg malog čovjeka - siromašan je, ali ima dovoljno novca da si kupi motor i svaki dan ima za jesti, pa je u principu zadovoljan. Općenito, radi se o zemlji punoj paradoksa:

“Država se ekonomski otvorila, ali partija je ostala na vlasti. S jedne strane, imate mogućnost otići u McDonald’s ili Burger King, a na televiziji gledate Big Brother dok s druge djeca u školama prolaze programe prožete komunističkim svjetonazorom, a kontrola nad kulturom nikad nije bila veća”.

Upravo su restrikcije oko umjetničkog izražavanja bile stvar koja ga je najviše zainteresirala, a o kojoj je u konačnici i snimio svoj film.

Grad bez kulture

“Došao sam u grad od 12 milijuna stanovnika, velik kao tri Hrvatske, u kojem nema koncerata, predstava ni umjetničkih galerija, tek jedan muzej u kojem je izložena propagandna umjetnost. Zaključio sam da negdje mora postojati underground”, prisjeća se Krpan, kojem su trebala oko četiri mjeseca da upozna nekoga od protagonista te scene. “Na ulici sam primijetio mladog čovjeka koji je bio nevjerojatno dobro odjeven. Galliano je bio ništa prema njemu. Bila je to neviđena ekstravagancija za koju mislim da bi i u Londonu bila senzacionalna. Shvatio sam da u njemu ima nešto, prišao mu i pitao mogu li ga fotografirati za svoju knjigu “Good morning, Saigon”, koja je prethodila filmu. Pristao je, razgovarali smo i rekao sam mu da mi je jako čudno što u gradu uopće nema umjetnosti, duše, na što je on rekao da će me odvesti u jedan atelje”, priča fotograf, koji je nakon tog susreta počeo često provoditi vrijeme s tamošnjim underground umjetnicima. Ponekad se znalo dogoditi da više od pola godine ne uspiju postaviti nijednu izložbu. Kada bi uspjeli, bilo je slučajeva da je radove pogledala tek nekolicina ljudi jer su tamošnjim umjetnicima njihove izložbe njihova najveća tajna. Ni Krpanu nije bilo lako - da pridobije povjerenje aktera art scene i počne snimati trebalo mu je oko sedam mjeseci - što ne čudi, jer su svi bili svjesni činjenice da za svoje izgovorene stavove i razmišljanja automatski odlaze u zatvor.

privatni album

Zanimljiva je činjenica da je golo ljudsko tijelo glavni fokus u stvaralaštvu većine njegovih protagonista. “Golotinja iritira sve, od autoritarnih režima, Katoličke crkve, do islama. To je filozofsko pitanje, a vjerujem da je to zato što golotinju vežemo s ultimativnom slobodom. Ako u Vijetnamu želite raditi apstraktne slike na kojima se ne razabiru likovi, bez problema možete dobiti odobrenje ministarstva za izlaganje svojih radova, no aktovi se ne toleriraju. Naveliko se moralizira, a s druge strane se od bogataša može doživjeti neviđeni nemoral”, objašnjava Krpan tezu čija se poanta slikovito može pokazati i primjerom fotografkinje iz njegova filma, koja je objasnila da je počela raditi obnažene autoportrete jer nije imala novca da bi uopće izlazila iz stana.

privatni album

Luda do daske

“Dobro jutro, Saigon (i laku noć)” u budućnosti bi mogao postati dio vijetnamske trilogije, za koju je Krpan već snimio sav materijal. Drugi će film biti o kćeri generalnog sekretara komunističke partije Vijetnama i njihovog prvog predsjednika, koja je “luda do daske”. “Žena je napravila kuću koja je neopisiva - Gaudijeva djela u Barceloni su ništa u usporedbi s ovim”, priča Krpan. Do kćeri tako utjecajne osobe nije nimalo lako doći, pa je on pokušao na blef. Svi rukovoditelji zemlje u vrijeme rata su slali svoju djecu u Rusiju, pa je pretpostavio da je i ona boravila tamo. Tajnici se predstavio kao “drug iz Rusije”, te tako ušao u kuću i na kraju se sprijateljio s ekscentričnom gospođom koja “u kući ima zlatne fotelje od 25 tisuća dolara, a cijelo vrijeme govori da je siromašna”, a čiju su kuću lokalci, dok nisu saznali čija je, htjeli i srušiti.

privatni album

Treći film bit će o katoima, muškarcima koji se pretvaraju u žene. “U budizmu priznaju postojanje duhova koji ulaze u tijela, pa katoi objašnjavaju kao muškarce u koje uđe ženski duh i transformira ga. Amerikanci su za njih skovali izraz ladyboys, no njima je to uvredljivo. Svojim budućim filmom bih htio demistificirati te ljude i pokazati da sve što postoji “kod nas” postoji i “kod njih”. Katoi su tamo društveno prihvaćeni. Budizam se, za razliku od kršćanstva, ne bavi seksualnim životom vjernika, briga ih s kim spavate i što radite”, priča, pa dodaje da čak nije rijetkost da su katoi lezbijke, ali i to malo koga zanima.

privatni album

Novi val je bezveze

“Želio sam da nešto ostane iza mene, pa sam se u potpunosti bio posvetio ovom filmu za vrijeme boravka u Vijetnamu. Nemam ambicije za filmske festivale, niti sam za snimanje htio tražiti podršku bilo kakvih institucija, želio sam samo stvoriti jedan prozor u svijet, prikazati kako izgleda jedan trenutak u vremenu i prostoru. Kada čovjek radi u novinama ili medijima općenito, sve je prolazno i nestaje, pa sam htio pokušati stvoriti nešto trajnije”, priča Krpan, koji je isto ipak uspio i s nekima od svojih fotografija. Portret Johnnyja Štulića iz ‘79. koji se nalazio na unutrašnjosti omota Azrinog prvog albuma i danas je “živ” i postao je dio kulturnog identiteta, pa nije rijetkost vidjeti ga na internetu ili majicama prolaznika. Isto je i s fotografijom Jurija Andropova, koju, priznao je, američki i francuski studenti redovito prepoznaju kada im pokazuje svoje radove.

“Mladi obrazovani ljudi bi trebali poznavati rad generacija prije sebe, čega nema kod nas. Recimo, katedra fotografije na zagrebačkoj akademiji više ili manje ignorira period novog vala. Nedostaje nam kontinuitet kvalitete kada je riječ o obrazovanju, ali i o medijskim sadržajima”, kaže, pa nadodaje da “postoje samo dvije vrste fotografija, dosadne i zanimljive”.

Kad smo se već dotakli teme, prema novom valu i popkulturnoj revoluciji toga doba, kaže, ima vrlo specifičan odnos. “Odbio sam se pojaviti u filmu ‘Sretno dijete’ jer mislim da je to razdoblje bilo značajno samo u malim razmjerima. Film je, recimo, svirao u Lapidariju pred 200 ljudi, a istovremeno je njih 10 tisuća bilo u Domu sportova i slušalo narodnjake. To je uvijek bilo tako. Novi val nije napravio nikakav kulturni utjecaj koji bi se prenio na sljedeće generacije. Slikovito rečeno, vi na sebi imate pokidane traperice koje su postale popularne radi Brucea Springsteena. To je nešto što je iz punka ušlo u mainstream, no Polet i cijeli pokret općenito nisu na ništa utjecali - već 80-ih su se ugasili, a 90-ih je bilo kao da nikada ništa nije ni postojalo”, obrazlaže ovaj danas 65-godišnjak.

Dom je u Saigonu, Havani i na Krku

Iako nije pretjerano nostalgičan prema minulim vremenima, objašnjava što je nekad bilo drugačije u vezi s poslom kojim se bavi. Jedan njegov urednik volio je reći - ako nemaš fotografije s događaja koji si otišao snimiti, možeš samo javiti da si poginuo. Izgovora nije bilo, a situacije u kojima se znao naći bile su nevjerojatne. “Nije bilo lako dostaviti fotografije s jednog kraja svijeta na drugi u vrijeme kada nije bilo interneta. Jednom sam prilikom morao hitno poslati filmove iz Afganistana u Pariz, pa sam došao na avion. Ljudima su uvijek naglašavali da ne uzimaju nikakve predmete od neznanaca, pa sam morao naći nekoga tko je dovoljno glup da uzme moje filmove, a, s druge strane, dovoljno pametan da ih kasnije i stvarno preda u prave ruke. Jedan čovjek je htio uzeti filmove, no žena mu je govorila da to ne učini. Na kraju ih je uzeo i bacio”, prisjeća se pokazujući mi svoju staru putovnicu, prepunu žigova, pa kaže da vjeruje da je jedne godine imao oko 250 međunarodnih slijetanja. Ima li uopće mjesta gdje nije bio? “Nisam bio u Australiji i Južnoj Americi”, tvrdi.

Svjetski čovjek takvih razmjera mora imati specifičan odnos prema sredini u kojoj je rođen, što je slučaj i kod Krpana, vidljiv čak i golim okom - između palca i kažiprsta desne ruke ima istetoviran pojam “home”, a na bočnim stranama ostalih prstiju imena gradova - Saigon, logično, Havana, u kojoj je također proveo određeni period života, te Krk, koji mu je najdraže mjesto na hrvatskoj obali. A Zagreb? “Kada dođem, ne krećem se previše. HNK mi je granica, odem do tamo, sjednem i čitam knjigu. Razgovaram tek s dvoje ili troje ljudi. Živcira me što ovdje postoji tendencija da se razgovara o stvarima koje ‘se ne mogu ili su nemoguće’. Nemam ni strpljenja za small talkove. Više ne želim raditi kompromise”, zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 08:31