Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg. Ovo su njihove priče.
Kada smo ga prije tri godine posjetili na obiteljskom imanju u Vukovini, Ivan Palčić nam je ispričao gotovo nevjerojatnu životnu priču koja je zaintrigirala i zadivila naše čitatelje. Iako je kao 19-godišnjak nesretnim slučajem ozlijedio kralježnicu i ostao doživotno vezan za invalidska kolica, Ivan je u životu poslije nesreće svojim optimizmom uspio pobijediti brojne predrasude.
Uz oca Stjepana, mamu Mirjanu, sestre Anu i Doru nastavio je obiteljsku poljoprivrednu tradiciju djeda Branka i bake Jage na njihovom imanju u Vukovini nedaleko od Velike Gorice. Ratarska proizvodnja žitarica, izvlačenje drva iz šume i prodaja ogrjevnog drva njegovi su glavni poslovi u kojima svakodnevno sudjeluje. Potrebno je samo da mu netko od ukućana pruži pomoć u prelaska iz kolica na komandno mjesto u traktoru ili kamionu i Ivan će sve obaviti u danu koji nerijetko traje od zore do sumraka.
Disk, kugla i koplje
I to nije sve. Ivan u slobodno vrijeme, za svoj gušt, vozi motor, bio je prvak Zagrebačke županije u oranju u kategoriji plugova premetača, a godinama osvaja visoka mjesta na atletskim natjecanjima pod trenerskom paskom Darka Matića, glasnogovornika Hrvatskog paraolimpijskog odbora, koji je osnovao klub Uspon.
Baca disk, kuglu i koplje, osvajao je srebra i bronce na državnim prvenstvima i sanja o tome kako bi nastupio na paraolimpijskim igrama.
Zbog svih tih aktivnosti na svečanoj akademiji povodom Dana Grada u prosincu 2020. godine, gradsko vodstvo uručilo mi je Nagradu Grada Velike Gorice "Krčka vrata". U obrazloženju se, kako kaže, navodi da "iako sam doživio nesreću u kojoj mi je trajno ozlijeđena leđna moždina, od kada živim u invalidskim kolicima, ne posustajem u uspješnom djelovanju u poljoprivredi i sportu".
- Zahvalan sam što je lokalna zajednica prepoznala moj rad i trud jer želim ostati i raditi na zemlji koju toliko volim te tako pridonijeti svojoj lokalnoj zajednici. Zato sam se prijavio na ovaj natječaj da ljudi vide kako se može živjeti od rada na svojoj zemlji - rekao nam je Ivan.
Kako je ovo bio naš drugi susret, okolnosti nesreće koja mu je u 19. godini promijenila život odlučili smo ponoviti iz njegova iscrpna pojašnjenja u tekstu kada smo se upoznali.
Da, ta kolica. Pogled na njegova kolica kojima vješto manevrira vraća nas dvanaest godina unatrag, na Veliku subotu 15. travnja 2006. godine. Ivan o događaju koji će promijeniti njegov život priča mirno, s mnogo detalja. Uostalom, mnogim je znatiželjnicima to ispričao po tko zna koji put iznova. Iako smo se tek upoznali, nije mu bilo teško izreći sve još jednom. Prekinuli smo ga tek s dva potpitanja.
- U posjetu mi je bio sada nažalost pokojni prijatelj Robi. Pričali smo i družili se u dvorištu, gdje je ostala jedna šasija tamića, jer sam se i tada bavio poljoprivredom i šumama, pa sam od starih dijelova znao napraviti novi. Gledali smo tu staru šasiju koja je ostala na kotačima i dogovarali se.
"Ajde da je maknemo i negdje odšlepamo", rekao sam Robiju. "Hajde ti naprijed za volan." Ja sam prešao na golu metalnu šasiju. Krenuli smo i na jednoj nizbrdici počeo sam lagano kočiti, ali kako nisam imao uporišta, uhvatio sam se za volan koji se iščupao i počeo sam padati.
Prilagodio auto
Htio sam iskočiti, ali dok sam o tome razmišljao, volan me zarotirao i pao sam preko šasije. Kada sam pao, čuo sam kako mi pucaju kosti, čulo se rafalno krckanje, kao trrrr. Kasnije se ispostavilo da su to bili moj 6. i 7. vratni kralježak. Sve se dogodilo u tih par sekundi, htio sam se izvući, ali sam shvatio da ne osjećam ništa, ni ruke ni noge.
Robi je povikao: "Izvuci se", a ja mu kažem kako ne mogu, da ne osjećam ništa, ruke mi trnu, htio bih se pomaknuti, ali ne ide. Odmah su tu dotrčali mama i tata, hitna je brzo došla, izvukli su me i odvezli u Draškovićevu. Cijelo vrijeme bio sam pri svijesti, rekli su mi kako su mi oštećeni i smrskani kralješci i da će ih pokušati očistiti i rehabilitirati.
Operacija je potrajala do jedan ujutro. Sutradan su mi rekli kako imam dva do tri posto šanse da će mi se vratiti funkcije tada ukočenih i slabih ruku i nepokretnih nogu, a šake nisam ni mogao stisnuti. Bilo mi je jasno kako mi žele približiti težinu ozljeda, ali nakon što sam se poslije šest mjeseci rehabilitacije vratio u dvorište, prvo što sam prilagodio bio je auto - kako bih bio mobilan. Kasnije sam isto napravio s traktorima.
Sve ima svoj razlog
Kako sam doživio šok prelaska u kolica? Ha, nije bilo lako, ali rekao sam sebi: sad je to tak’ i to je tak’. Nikad neću zaboraviti jednog dečka koji je, dok smo ležali u Draškovićevoj, stalno plakao pa zakaj ovo, pa zakaj ono, pa da nisam ovo, ne bi se dogodilo ono. A ja sam si mislio: a što sad, to se dogodilo i sada nema povratka.
Ja sam 100-postotni invalid. Najteže mi je bilo zbog mame, tate i sestara jer od mene se očekivalo da ću preuzeti gospodarstvo i najviše potegnuti. Ali što je tu je, ja sam dao sve od sebe da nastavim normalno živjeti koliko su to okolnosti dopuštale.
Koliko mi se život promijenio? Da, tada sam imao 19 godina i puno planova ispred sebe, ali nesreća me nije spriječila da velik dio njih i ostvarim. Zapravo, shvatio sam da se nakon te nesreće dogodilo mnogo više lijepih nego ružnih stvari. Čak je i nekim mojim prijateljima bilo teže prihvatiti te nove okolnosti nego meni, a sestra Dora uvijek kaže kako sam ja njima bio veća podrška nego što su oni meni.
Taj optimizam koji sam imao i sada ga imam crpim iz vjere u Boga i samoga sebe i svoje sposobnosti. Shvatio sam da sve ima svoj neki razlog, sve što se nekome dogodi ima neku svrhu da shvatiš sebe i svoje bližnje. Svatko ima i nosi svoj križ, a tek ako ga prihvatiš, onda ga i možeš nositi - završava Ivan svoju priču.
Danas će reći kako je "zahvalan što je lokalna zajednica prepoznala moj rad i trud jer želim ostati i raditi na zemlji koju toliko volim te tako pridonijeti svojoj lokalnoj zajednici".
- Svojim projektom šaljem dobar primjer široj i užoj lokalnoj zajednici, a posebno mladima koji odlaze iz Hrvatske. Smatram da sam najbolji primjer kako od poljoprivrede mladi ljudi mogu lijepo živjeti ako vole ono što rade unatoč životnom hendikepu s kojim se nosim - kaže nam na rastanku optimistični Ivan.
