NAJSTARIJI HRVATSKI KIRURG 'Današnji liječnici se ne žele puno potruditi. Pacijentu treba uputiti lijepu riječ, to može značiti više od samog lijeka'

Mi smo naše pacijente pipali i promatrali i samo smo na taj način mogli utvrditi o kakvom se oboljenju radi. Nismo imali sva ova čuda od radiološke opreme. U to doba nitko od nas nikada nije čuo za MSCT, MR ili UZV. Imali smo samo rendgen i on nam je bio "najbolji prijatelj" kada je trebalo postaviti ispravnu dijagnozu, priča nam 94-godišnji prof. dr. sc. Jure Slapničar, najstariji hrvatski kirurg (abdominalna kirurgija i traumatologija), koji je još davne 1952. godine počeo raditi kao tzv. sekundarac (pomoćnik) na šibenskoj kirurgiji, piše Slobodna Dalmacija.

Naš sugovornik se "zaljubio" u kirurgiju kada je bio u NOB-u, odnosno kada je kao član Saniteta pomagao ranjenicima.

- Godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu. Nije se onda bio problem upisati na faks i nisu nikome trebale veze. Mogao se svatko upisati na fakultet, bez polaganja prijemnog ispita. Nakon završetka obveznog liječničkog staža krenuo sam u potragu za specijalizacijom iz kirurgije (tada je ministarstvo zdravstva slalo dekretom na specijalizaciju) pa me potraga za specijalizacijom dovela čak do Skopja i Prištine. No, za svibanjske praznike došao sam roditeljima u Zagreb u posjet i čuo sam da u Šibeniku na kirurgiji traže sekundarca (pomoćnika). Otišao sam tamo, dobro izučio svoj posao i specijalizirao 1957. na Rebru, kazuje dr. Slapničar, a piše Slobodna Dalmacija.

Hitna služba

Nakon specijalizacije dr. Slapničar odlazi raditi kao kirurg u Općoj bolnici Otočac, gdje usavršava svoj rad.

- Otočac je bio kovačnica kirurgije. Od 1958. do 1964. radio sam Opću kirurgiju i patologiju trudnoće i nakon toga sam se javio na natječaj za kirurga u Splitu 1964. Počeo sam raditi u Staroj bolnici, gdje se puno radilo, dežuralo, ali je rad bio organiziran do u tančine i bili smo dobra ekipa. Nakon toga selimo se na Firule - kazuje dr. Slapničar.

Zanimalo nas je što je u ono doba bilo najteže i najgore raditi u kirurgiji.

- Nama je bila najgora i najteža hitna služba, jer smo u vrlo kratkom vremenu, bez puno pomoći raznih modernih uređaja, morali utvrditi što se zbiva s pacijentom. Jedino smo mogli napraviti rendgensku snimku trbuha, kako bismo utvrdili ima li zraka u trbuhu, jer je to znak da je nešto unutra probijeno, ima li krvi. i po tome bismo ustanovili je li potrebna neka kirurška intervencija ili ne. Mogli smo uz pomoć RTG-a vidjeti i ima li netko zapetljaj crijeva. Ali, ipak smo najsigurniji bili pipanjem trbuha i drugih dijelova tijela. Kada bismo čovjeka primili u bolnicu stalno smo ga promatrali, a ja sam znao svakih deset minuta ručno mu gledati puls, tlak i ostale životne funkcije, koje se sada gledaju preko modernih monitora. Ako bismo utvrdili neka odstupanja, znali bismo da se nešto događa što se baš i ne bi smjelo događati i tada bismo pacijenta stavili na operacijski stol - kazuje dr. Slapničar.

Nije se onda, kako neki misle, prije 50-ak godina ljude uspavljivalo rakijom ili "udarcem macom po glavi", već se i onda koristila anestezija.

- Anestezija se davala na masku ili se davala endotrahealna anestezija (cijev kroz usta u pluća i kroz nju bi pacijent dobio anestetik). Operacije su nam trajale najduže do dva sata. I moram reći da ni u čemu nismo oskudijevali. Imali smo sav potreban kirurški materijal i nikada ništa nije nedostajalo, govori nam sugovornik.

Borba za život

Zanimalo nas je je li u "njihovo vrijeme" umiralo u bolnici puno pacijenata, jer im se zbog nesuvremene medicinske opreme nije moglo pomoći.

- Istini za volju, u to doba bile su razvijene samo opća kirurgija, traumatologija i urologija, a recimo nisu bile razvijene torakalna i vaskularna kirurgija, koje su se tek kasnije razvile. Moj princip rada bio je takav da sam smatrao kako ni jedan pacijent koji se "dokopao" bolnice živ u njoj ne smije umrijeti, osim onih koji su imali teške ozljede glave. Ako je čovjek, recimo, u Marini upao s automobilom u provaliju i preživio pad, pa preživio izvlačenje iz provalije i prijevoz do bolnice, meni nije smio umrijeti u bolnici. Pa kakva bi to bolnica bila kada bi nakon svega što je preživio umro u njoj! Što su operacije bile teže i zahtjevnije, to je nama kirurzima koji smo tada radili na Firulama (osim dr. Slapničara, dr. Kandijaš, dr. Migoti, dr. Rubić i dr. Pezzi) bilo draže raditi. Na taj bismo način i mi učili, a operacije kile nam nikada nisu bile primamljive, one su bile prejednostavne. Najteže tadašnje operacije bile su operacije upalnih procesa u trbuhu ili čira na želucu - kaže dr. Slapničar.

Je li i tada kao danas bilo taštine među liječnicima i jesu li se "ježili" od drugog mišljenja?

- Ne, nije bilo ljubomore i taštine. Meni je bilo normalno da neki pacijent, ako to želi, dođe i kod mene nakon što je prije toga bio kod moga kolege ili obrnuto. Mogao je slobodno tražiti drugo mišljenje. Drugo mišljenje je svugdje u svijetu najnormalnija stvar, jer svaki pacijent vjeruje da će mu neki drugi liječnik reći dijagnozu koja je povoljnija za njega, kazuje dr. Slapničar.

Današnji liječnici i nemaju baš puno vremena za pacijente, već ih nakon kratkog razgovora šalju na MSCT ili MR pretragu. Je li na taj način oslobađaju sebe odgovornosti ili mogućnosti pogreške ili idu linijom lakšeg otpora?

- Mislim da idu linijom lakšeg otpora. Jer oni razmišljaju, zašto bi pipali i promatrali danima pacijenta ako ga mogu poslati na MR ili MSCT, a na taj način i oslobađaju sebe odgovornosti zbog moguće pogreške. Danas se nitko od njih ne želi puno potrudi. Nama je bilo najteže postaviti dijagnozu, a današnjim liječnicima je to "mačji kašalj" - kazuje dr. Slapničar.

Je li u "ono doba" bilo puno nervoze liječnika, jesu li bili strpljivi s pacijentima i je li bilo međusobnih svađa među likarima?

- Bili smo odlična ekipa na kirurgiji. Nitko nikada ni na koga nije povisio ton, a prema pacijentu ni "u ludilu". Osobno sam bio uvijek smiren, želio sam slušati ono što mi pacijenti govore, i želio sam svaki svoj radni zadatak obaviti bolje nego onaj prije toga. Najvažnije za kirurga je da bude smiren i da ne bude "gunđalo". Naravno, liječnik mora koji put uputiti i lijepu riječ pacijentu, dati mu nadu, jer to ponekad znači više od samog lijeka - kazuje dr. Slapničar.

Volim izazov

Naš sugovornik ni za čim ne žali i kaže da se ponovno rodi da bi ponovno bio kirurg.

- Volim raditi, volim izazove i volim pomagati ljudima. Zato mislim da bih opet bio kirurg. To je vrlo humano zanimanje jer mi smo ponekad ljudima zadnja nada da im može biti bolje. Zato svi kirurzi i liječnici općenito moraju odgovorno i s velikom ljubavlju i entuzijazmom obavljati svoj posao, jer se bavimo najhumanijim poslom na svijetu. Spašavamo ljudske živote - zaključuje prof. dr. sc. Jure Slapničar.

Naš je sugovornik u zasluženu mirovinu otišao 1988. godine, i to s kirurške klinike splitske bolnice, a kao profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1993. godine.

I za kraj jedna moja mala opservacija.

Da mi je netko pričao da s 94 godine života netko može biti tako vitalan i "zdrave pameti", zasigurno mu ne bih povjerovao. No, susret s dr. Slapničarom uvjerio me i u to. Kad s njime pričate imate osjećaj da slušate čovjeka od nekih 50 godina života. Pamti datume bolje od kalendara, a vidi još uvijek bolje od MSCT-a ili MR-a.

Za kraj smo se dogovorili da se vidimo na novom intervjuu za šest godina, kada dr. Slapničaru bude ravno 100.