NAJLJEPŠA HRVATSKA BOŽIĆNA PRIČA ISPISUJE SE U GRADU ANĐELA POKRAJ DARUVARA Tata Slaven u velikoj borbi za sreću svog 5-godišnjeg sina

Činilo se da je to najhladnija soba na svijetu.

Imao sam na sebi zimsku jaknu s poderanom podstavom, dvije trenirke i vunenu kapu. Šetao sam da se malo ugrijem jer mi se u krevetu činilo kao da sam u ledenom sendviču. Gledao sam kroz prozor udaljene bregove koji su mi nekad izgledali tako romantični. Tada, u toj noći, izgledali su mi kao zubi sibirskog šakala.

Hladnoća je uporno tjerala san od mene, a on se poput sita vuka olako udaljavao. A ja, ja sam htio san. U toj promrzloj postelji pokriven do očiju, iznad kojih se rastegnula vunena kapa, želio sam hitri san da ne bih razmišljao o svom životu.

Da ne bih razmišljao o Vitu jer bih niz ledeno lice sišla prava lavina zaleđenih suza. Moj mališan i njegov autizam. Kažu, pripremi se za veliku borbu i pripremi novac za njegov oporavak. A vidi mene, nemam novca ni za plin. Nemam snage ni vjere za borbu.

Ipak, nešto sam još imao.

Suza, ledenih suza za isplakati.

Ovo je ulomak iz knjige Vidim te koja je svjetlo dana ugledala prošlog petka u dvorcu Dioš, kraj istoimenog mjesta, tek nekoliko kilometara udaljenog od Daruvara.

Pravi Božić

Njen autor je Slaven Vujić, u javnosti poznatiji kao Tata Slaven, a knjiga koju je upravo objavio u vlastitoj nakladi zapravo je njegova osobna priča, priča o borbi jednog oca za sreću njegova petogodišnjeg sina koji ima senzorni poremećaj iz spektra autizma.

“Vidim te”, koja će u prodaju baš u vrijeme nadolazećeg ludila materijalizacije svega što se događa oko božićnih blagdana, knjiga je koja daje sasvim drugačiju perspektivu. Jer govori upravo o onome što Božić uistinu jest.

Govori o ocu kojem je njegov sin postao učitelj, koji ga uči strpljenju, razumijevanju, tišini, samoći. Koji ga uči osluškivanju. A da bi se taj preokret u odnosu roditelja i djeteta dogodio, potrebna je beskonačna ljubav.

A “Vidim te” je knjiga koja govori upravo o tome. O ljubavi.

Kada se to uzme u obzir, onda je i posve jasno zbog čega je Slaven Vujić odlučio knjigu predstaviti u Diošu.
To imanje i ruševan dvorac, Slaven, kako sam kaže, uz Božju pomoć planira preurediti u Grad anđela, mjesto u kojem će se djeca s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju moći živjeti.

A da bi taj plan ostvario, potrebna su mu enormna financijska sredstva.

Knjiga je stoga jedan od načina prikupljanja donacija, otkriva mi Slaven, i moći će se kupiti na službenoj stranici knjige vidim-te.com i na njegovu osobnom blogu “tata Slaven”.

Priznaje mi da je nije planirao izdati, kako nije razmišljao o tom načinu skupljanja novca, no jednostavno su njegove misli morale izaći van.

- Pisao sam jer nisam znao što bih drugo. Nije bilo puno mogućnosti za činjenje, stoga sam pisao - kaže mi.
Kada ga pitam zbog čega naslov “Vidim te”, upire prstom na gore opisani ulomak iz knjige.

- Naslov knjige stigao je te teške i hladne noći u kojoj sam se osjećao promrzlo i samo. Mislim da mi je to bila najteža noć u životu. Upravo te noći, u sobi bez grijanja, osjetio sam prisutnost Boga u svom životu kroz dvije riječi koje su odzvanjale cijelim mojim bićem. Vidim te. Naslov jednostavno nije mogao biti drugačiji - kaže mi.

Njegov anđeo

Knjiga ima 128 stranica i, prema Slavenovim riječima, namijenjena je svakome jer donosi iskreno svjedočanstvo života i vjere. Njegovo osobno iskustvo kroz sve ono što je prolazio kao mladi poduzetnik i otac malog djeteta koji je imao određene poteškoće.

U toj knjizi Slaven opisuje svoju borbu sa samim sobom oko neprihvaćanja situacije u kojoj mu se sin nalazi.

Tako detaljno opisuje i dan kada se morao suočiti s činjenicom da je njegov Vito, “njegov anđeo bio u svom svijetu”.
Opisuje da je bio lijepi, zimski, sunčani dan kada je ušao u vrtić gdje je Vito boravio već nekoliko mjeseci. Piše da taj dan nije primjećivao jer je “u glavi nosio sto briga”.

Na prvom mu je mjestu bio “posao, posao i posao”, a on je bio “frustriran i vječno nezadovoljan, uvijek gladan uspjeha”. To je bila njegova definicija života, da je “netko tko uživa u poslu, ambiciozan je i radi velike stvari”.

“Vrijeme mijenja definicije, i to u relativno kratko vrijeme”, piše u svojoj knjizi Slaven.

“To je bio sve samo ne običan pogled kroz prozor. To je bio pogled u svijet koji sam uporno nastojao ignorirati. Pogled u nešto što se ne može meni dogoditi. Ni meni, ni mom Vitu. Zašto bi se dogodilo, pa zašto mi? Cijela skupina odisala je nekim zajedničkim duhom i bila je posvećena funkcionalnim aktivnostima. Moj anđeo bio je u svom svijetu. Prolazio je pored djece kao pored stabala u šumi. Bio je fokusiran na predmet i slučajno je srušio jedno malo dijete u prolazu, nesvjestan okoline. Zaigrao se svojom trakicom daleko od svih. Nije izgledao sretno ni nasmijano. Nije izgledao… uopće. Neodređen, neprisutan. Drukčiji. Poseban. Trčao je po prostoriji uz poneki svoj urlik, privlačeći poglede zbunjenih mališana. Neki su mu donosili igračke, no on to nije vidio. Lizao je staklo”, piše Slaven u jednom odlomku.

Osjećaj krivnje

Slaven se, opisuje, tada našao u situaciji da sina vidi u mreži svijeta za koji je uporno tvrdio da ne postoji. Osjećao se slabo, osjećao je krivnju. Krivnju što nije bio uz njega.

“Osjetio sam krivnju što je moje očinstvo bilo prisutno samo u slikama. Nisam bio uz njega. I sad me tamo čeka, na mjestu koje nije za njega. Na mjestu koje je popravilo sliku mog očinstva, privid koji je rodio osjećaj da je i moj Vito dobro. Nije bio dobro. Nikako”, priznaje u svojoj knjizi Slaven.

Slaven mi govori da njegova knjiga nije još jedna knjiga o autizmu, već knjiga o otkriću punoće života uz jednostavno drukčije forme življenja. Knjiga ima ukupno četiri poglavlja: Istina, Put, Život i Grad anđela, a njegova bitka opisana je na 128 stranica.

Knjigu je pisao teško, najteže mu je bilo suspregnuti suze.

- Velike su emocije bile prisutne kod gotovo svakog retka. Boljelo je, kao i svako rođenje. Ovo je bilo rođenje čovjeka čiju bol sam samo znao ja, a kroz listove knjige taj čovjek odlazi u svijet i oživljava za sve čitatelje. Najteže je bilo i ostalo sjetiti se trenutaka spoznaje o problemima mog sina i nemoći koju sam osjetio najsnažnije u životu. Nemoć da pomogneš svom djetetu. Mislim da je to najteži osjećaj na svijetu. Vidiš ga kako šeta svijetom prilično drukčiji od drugih i pitaš se koliko je teško. Pitam se da li ga boli. On ne govori i pitanja ostaju bez odgovora. Zato pišem jer tišina s Vitom ostavlja puno neizgovorenih riječi. Pišem i dalje, jer težina ne odlazi. Ja sam ponosni tata jednog neobičnog dječaka za kojeg vjerujem da ima sretan život. Svakog dana pomažem djeci s teškoćama u razvoju. Neću lagati, teško je, znam imati vrlo teške dane suočen s ljudskom patnjom. Molitva mi pomaže da nastavim put, a pisanje me opušta i vjerujem da moje riječi uvijek pronađu put do nekog srca, na dobrobit cijele zajednice, a posebno djece s teškoćama u razvoju - u dahu mi kaže Slaven.

Reakcija majke

Kad je knjigu napisao, prvo ju je na čitanje dao prijateljima iz udruge Senzori, koju je osnovao. Priznaje da je jako sramežljivo podijelio te retke s bliskim ljudima. Ni sam dugo vremena bio siguran želi li uopće objaviti tu knjigu. Bojao se reakcije, činilo mu se da neće biti dovoljno zanimljiva za čitanje. No povratne reakcije dale su mu sigurnost. Posebno ga se dojmila reakcija njegove majke koja je knjigu kroz suze pročitala tijekom jednog popodneva, nakon čega mu je poručila da je ponosna na istinu koju je predstavio o svom životu uz Vita. Nakon Dioša, knjiga će se predstaviti i u Zagrebu, ali i u još 13 gradova u Hrvatskoj te u Austriji i Njemačkoj.

- Svakog dana primam po nekoliko upita za promocije. Sve me to veseli jer mi ljudi prilaze na jedan topao, prijateljski način. Postoje dani kada me taj interes pomalo i iznenađuje, no i sam ponekad zaboravljam vjerovati u onu poruku iz Prve Ivanove poslanice ‘da volimo jedni druge’. Vjerujem u ljubav koja nas je stvorila i koja nas združuje te se osjećam blagoslovljeno s toliko poziva za gostovanjem diljem Lijepe naše. Posebno me raduju pozivi iz Linza i Münchena, gdje ćemo sredinom siječnja odraditi prve inozemne promocije u našim hrvatskim zajednicama - kaže.

Iako je tu prvu javnu promociju mogao imati u Zagrebu, odlučio se upravo na Dioš, gdje živi već tri mjeseca.

Briga za djecu

U ta tri mjeseca gotovo svakog vikenda imali su radne akcije na kojima bude po dvadesetak ljudi. Dvorac su već sada zaštitili od daljnjeg propadanja, niz problema u krovištu je sanirano, većina sigurnosnih prijetnji je otklonjena, dok je sam dvorac počišćen i uređen, kao i njegov okoliš. Zapadno krilo dvorca polako se dovodi u stanje koje bi uskoro moglo funkcionirati kao zasebna stambena zajednica.

- Da, napravili smo puno, što i nije neobično jer nam anđeli pomažu. Radim po cijeli dan i blagoslovljen sam svjedočanstvom predivnih djela koje članovi ove lijepe zajednice svakodnevno potpisuju u gradnji Grada anđela. Ako Bog da, ovdje ću dočekati svoju starost, kroz brigu za djecu i mlade.

Premijerna promocija se događa na Diošu jer je taj napušteni dvorac odnedavno ustupljen udruzi Grad anđela koju vodim, a u njemu planiramo osigurati životne uvjete za djecu i mlade s teškoćama u razvoju. Promocijom želim u javnost dovesti ovaj prekrasni dvorac, potencijale življenja u ovom kraju, a ujedno i potrebu njegove obnove. Nisam planirao promociju na Diošu, no vjerujem da je ona dio Božjeg plana i ja svoje djelovanje usmjeravam prema najboljoj interpretaciji Božjeg nauma. Vjerujem da premijerna promocija knjige koja govori o malim anđelima među nama treba biti upravo u njihovu gradu - Gradu anđela - kaže mi tiho, šapćući mi da je već počeo pisati i drugu knjigu.