Djevojčica velikih, smeđih očiju boje lješnjaka sjedi na zadnjem sjedištu automobila. Pogled joj naizmjence luta s točkastog tapecirunga prema ljudima koji sjede ispred nje. Vidi im samo potiljak, uredno počešljanu smeđu kosu žene i kratko podšišanog muškarca do nje.
Osjeća se ugodno s njima. Nije ju strah. Tek ih je upoznala. Možda pola sata ranije, curica nije svjesna vremena, nije se tako osjećala. Dvije su žene prekinule njezinu svakodnevicu. Pojavile su se niotkud, namamile ju čokoladom, uzele ju iz ruku tete i nekud ju odveli. Bio je Dan žena.
- Doslovno su me iščupali iz ruku žene kojoj sam vjerovala. Imala sam u rukama mog malog ponija. Bio je to šok - govori danas 25-godišnja djevojka. Marta Divjak ne sjeća se što je bilo između. Ne zna kako je reagirala kad su joj rekli, a pretpostavlja da je točno tako bilo, da su ljudi kojima su ju potom predale radnice socijalne službe njeni novi mama i tata.
Točkasta dekica
Ali točkastog tapecirunga živo se sjeća. I toga da ju nije bilo strah. Išli su hraniti labudove, čega se ona ne sjeća. Ispričali su joj mama i tata. Sjeća se još da su ju posjeli na kauč i dali joj čaj. Na kauču je bila dekica istog dizajna kao tapecirung u automobilu. Točkasta.
- Mama mi je rekla: ‘Mi smo sad tvoji mama i tata’. I to je bilo to. Ja sam sad njihova, oni su moji i nije bilo straha - spokojna je.
Martu su posvojili Blaženka i Tomislav Divjak.
- Najbolji roditelji koje sam mogla poželjeti. Imala sam jako sretno djetinjstvo. Osjećala se voljeno i sigurno i zato bih željela da sva djeca koja iz nekog razloga ne žive u svojoj obitelji budu isto tako sretna - priča nam Marta.
U fokus javnosti ušla je kao velika zagovornica i promotorica izdvajanja djece iz sustava u nove obitelji. Koliko god ona to ne želi isticati, činjenica da je nju posvojila bivša ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak, javnosti je itekako zanimljiva. Pa shvaća da mora malo i pretrpjeti da bi postigla što kani. Mala je to cijena za cilj koji si je zadala.
- Promijeniti sustav, da se poštuju inače na papiru dobro napisani zakoni. Da djeca ne čame u domovima, a ljudi vani žude za djecom. Da se spoje u obitelji - s adrenalinom u glasu priča nam Marta.
Sjedimo u ugodnom kafiću kod Kamenitih vrata uz prirodno cijeđeni sok i dulju kavu s mlijekom. Marta je vrlo lijepa crnka. Izgleda egzotično. Tamnoputo lice, glatki ten, pune usne. Lijepo je, ženstveno građena. Baš kao i njezina majka, Blaženka Divjak.
- Tko bi rekao da nismo u rodu? - smije se.
Marta ima 25 godina, radi u kozmetičkoj branši prirodne kozmetike. Studiranje ju nikako nije zanimalo pa je nakon dva pokušaja na Vernu konačno i odustala.
- Baš me ne zanima. Ne mogu sjediti na mjestu i štrebati. Moj je život raditi na terenu, iz minute u minutu biti aktivna. Grozim se sjedenja i učenja. I ne znam što će mi masa nepotrebnih informacija. Za praktične sam stvari, a sve što trebam znati, sigurno ću i naučiti - smije se.
Potaknuti institucije
Iako su njeni roditelji visoko obrazovani, majka je bila i prva osoba domaćeg obrazovnog sustava, nikad ju nisu forsirali ni na što. - Vjeruju u mene, dali su mi šansu da probam, ne želim i to je to - zadovoljna je.
Roditelji Divjak ne moraju brinuti za poslovnu budućnost svoje kćeri. Ona će se sama za nju pobrinuti. Za početak, točno zna što želi. I počela je to ostvarivati. Prvi je korak bilo pokretanje inicijative “Moramo vam nešto reći”.
- Želimo potaknuti državu i institucije da djeci i roditeljima posvojiteljima što prije omoguće da budu zajedno. Koji je smisao toga da se djecu pusti da čuče u domovima, a negdje u toplom domu ljudi žude dati roditeljsku ljubav, ali iz nepoznatog se razloga to nikad ne dogodi? Želimo da se djeca što kraće zadržavaju u sustavu jer to sigurno nije za njihovo dobro - ljuta je Marta.
Iako nije poput majke, pa joj matematika i brojevi nisu pri srcu, u ovom su slučaju oni jako važni. I sve ih zna, ažurira u glavi.
- U ovom je trenutku u domovima za nezbrinutu djecu 1558 djece na državnoj skrbi, a njih 2227 je u udomiteljskim obiteljima. Lani je 450 djece čekalo na posvojenje, a svi su uvjeti bili ispunjeni. Prvi je da su ih se njihovi biološki roditelji i službeno odrekli. Posvojeno ih je samo 85. Zašto? Posvojitelja ima, na listama centara ih je čak 1400. Od njih, 850 parova na dijete čeka dulje od 3,5 godine - nabraja nam Marta.
Dok iznosi ove podatke, u glasu joj se osjeća ljutnja, no ne i nemoć. Svjesna je da se izboriti može, ali treba se - boriti. Ove ju brojke zgražavaju, jednostavno joj, kaže, nisu jasne, niti joj je jasno gdje i zašto zapinje.
Zato se nada da će inicijativom to promijeniti. Dok su svima puna usta roditeljskih prava, Marti nije jasno što je s pravima djece. Roditelji su si sami priskrbili situaciju, a dijete je u njoj ni krivo ni dužno.
- Nije mi jasno to sporo oduzimanje roditeljskih prava. Koliko im se šansi treba dati? Sa svakom šansom njima oduzima se šansa djetetu. U našem se sustavu uvijek ide u prilog roditeljima, ma koliko oni neadekvatni bili. Što čekamo? Da se predomisle pa možda uzmu dijete natrag? Jasno mi je da ima situacija u kojima roditelji možda zaista tek privremeno nisu u stanju brinuti se o djetetu. Ali to su izuzetci. Sudski su procesi spori, traju i do tri godine - ljuti Martu tromost sustava, koju ona ne može i nikad neće moći razumjeti.
A dobro zna o čemu govori. S njom u inicijativi jednako srčano radi i Antonija Skender, također jedno od djece odraslo u domu. One djece kojih se roditelji iz nekog razloga nikad službeno nisu odrekli. Niti su im bilo kada pokušali biti roditelji. Netko će reći da time sebi čuvaju, na uvrnuti način, “čistu savjest”.
- Kad imate dvije, tri godine, nemate pojma što se događa. U domu ste i čekate da netko dođe po vas. Što su dalje od Zagreba, domovi su gori. Kako god bilo, kad ste bolesni, nema nikoga tko će s vama provesti noć. Nema veze koliko vam je godina. Samo čekate da netko dođe po vas, u nekom trenutku više nije važno tko. Samo želite otići - priča Antonija Skender.
Ona je staloženiji dio dvojca. Marta je srčaniji. Antonija je starija od Marte, ali Marta to ne osjeća. Ona joj je poput sestre na koju uvijek može računati.
Genijalna obitelj
U svoju su borbu krenule same, ali nisu dugo same i ostale. Sve je više ljudi koji pitaju mogu li im pomoći.
- Javljaju nam se ljudi koji su bili u sustavu ili posvojeni pa žele pomoći drugima koji su danas u takvoj situaciji. Znaju kroz što dijete prolazi u sustavu. Emocionalne bure i traženje identiteta mogu pojesti mladi mozak. I drugi nas ljudi, svih profila, pitaju mogu li i kako pomoći. Tako sada imamo pro bono odvjetnika, jednoga od najboljih, Branka Šerića, psihologe, a pomažu nam i PR-ovci i blogeri koji dijele naše postove, a sve to radimo kroz kampanju #drzimfigezadjetinjstvobezbriga - govori Marta.
Samouvjerena je, kao i mama. Tatu ne znamo. Marta priča da je sjajan.
- Ma divan je, predobar je čovjek. A tek njegov otac! Deda Branko! Kavalir starog kova. Kad su me doveli u kuću Divjakovih, sjedila sam na uredskoj stolici, vrtjela se na njoj. Bilo mi je malo čudno, malo sam se sramila, ali bila sam hrabra, rekla mi je mama. Rekla je da ju je doslovno boljelo koliko sam bila hrabra, a toliko toga sam prošla. Uto je došao jedan gospodin s ogromnim buketom crvenih ruža. Za mene - odmah je djed Branko osvojio djevojčicu.
Bio je prva osoba, osim mame i tate, koju je vidjela u novom domu. Marti je u njezinoj kući uvijek bilo dobro. Cijela je obitelj, kaže, ležerna. Svatko je svoj, što je “sjajno jer se izvrsno nadopunjuju”.
- I ja sam prava Divjakica. Obožavam i mamine i tatine. Zaista sam imala sreće. Došla sam u tako genijalnu obitelj. Mamini su pravi zabavljači, svi su moji prijatelji kod njih dobrodošli - priča Marta.
Glas je pun ljubavi. Zna da nisu svi iste sreće.
- Mama je kao prava štreberica puno čitala o posvojenoj djeci i jako se trudila i uspjela da pronađem svoj mir. Ipak, nisam se imala s kim poistovjetiti. A to je važno. Pa me ne čudi lavina poruka koje smo dobili od djece različitog statusa u sustavu. Ili posvojenih - drago je Marti.
Ona vjeruje da ništa nije slučajno. Brojke se, kažu, uvijek na kraju poklope. Vjeruje psihologu Petru Turkoviću, koji kaže da slučajnosti ne postoje.
- Ja znam da pripadam tu kod Divjakovih. Ja sam njihov Divjak, oni su moji. To je to, nema slučajnosti - uvjerena je. U vrtiću joj je bilo dobro, u osnovnoj školi loše.
- Nije bilo baš ugodno. Na sva zvona sam stavljala da sam posvojena, nisam se nikad toga sramila. Na kontejner su napisali ‘tu su našli Martu Divjak’, pisali su blogove o meni. Govorili su da dolazim iz romske obitelji, što meni ne bi smetalo da je istina, ali nije. To su pisali kao uvredu. Strašno ih je zanimalo otkud dolazim. Ja zbog toga nemam traume. Roditelji su me baš ojačali. Učili me hrabrosti i samopouzdanju. Moj karakter i njihov odgoj sjajno su se poklopili - pije gutljaj prirodnog soka na slamku.
Provjerava svijetli li lampica na diktafonu, što sam joj dala u zadatak. Nije zaboravila. Na Martu Divjak se može osloniti.
Ništa lakše
Oduvijek je Marta samostalnija od vršnjaka. U jednom je trenutku tako otišla u London. U Surreyu je radila kao dadilja.
- Mama je taman bila postala ministrica, ja sam htjela u London. Iskoristila sam njezinu okupiranost poslom i na brzinu otišla. Nije se ni snašla - smije se.
Bila je to, kaže, za nju najveća korist od maminog ministarskog mandata. No, mandat Blaženke Divjak posredno je i doveo do ideje za inicijativu “Moramo vam nešto reći”. Iako ona to nije znala.
- Bio je neki dan vezan uz zaštitu djece i djeca su posjetila Sabor. Netko od njih je ministricu Bedeković pitao nešto o posvojenju. Pitao ju je zašto je on još uvijek u domu. Mama mu je rekla: ‘Budući da si bio tako hrabar i postavio to pitanje, bit ću i ja pa ću reći svoje’. Rekla mu je da ima posvojenu djevojčicu, koju je posvojila prije 20 godina, i da se od tada nije ništa promijenilo niti je lakše posvojiti dijete. Stalno sam ju, inače, nagovarala da nešto o tome kaže. No, ona se ne voli miješati u tuđi posao, to nije bio njezin resor - ustrajna je bila Marta.
Prvu posvojenu osobu upoznala je tek prije godinu dana. Jer se o tome šuti.
- Nemam potrebu upoznati biološke roditelje - vjerujemo joj. Ne djeluje kao osoba sklona samozavaravanju. Prvih devet mjeseci nakon pokretanja inicijative cure su radile u tišini, a onda su shvatile da moraju izaći u javnost, žele li brži napredak.
- U tih devet mjeseci, bez javnosti, prikupile smo 2000 pratitelja. Ne zato što sam bila kod Šprajca ili jer sam kći Blaženke Divjak. Ali, shvatila sam da mogu time privući pažnju. Ne za sebe, nego za inicijativu. I da djeca znaju da postojimo, da se jave. Što si zacrtam, to ću i ostvariti.
Prvi vizual na Instagramu objavila je na Štefanje 2019. godine. Pisalo je: “Good things are coming”. Post se sastojao od brojki. Velikih brojki o broju djece u sustavu, koliko djece čeka roditelje, koliko roditelja čeka dijete. A imaju svu potrebnu papirologiju.
- Te žalosne brojke stavila sam crno na bijelo - ponosna je.
Shvatila je da je moguće pokrenuti stvari. Nakon izlaska u javnost broj pratitelja se udvostručio. Ozbiljnih pratitelja s važnim pitanjima. Njihovi su podcasti gledani, razgovara se o posvojenju, o emocijama. Ističu da posvojenje nije plemenit čin.
- Plemenito je usvojiti psa. Posvojenje je potreba ljudi da imaju obitelj. To je jako hrabro, ali nije plemenito. Treba prestati od udomljavanja i posvajanja raditi senzacionalizam, to je jednostavno - ljudi žele djecu, dijete želi roditelje. Nema to veze s plemenitošću - kaže i ističe da to možemo “poboldati”.
Jako joj je važno to reći. Isto tako, dodaje, “ni ovo što mi radimo nije plemenito”.
- Koristimo vlastito iskustvo da bismo mogli pomoći drugima. Nije to plemenito, svaka bi osoba trebala imati u sebi želju da pomogne drugoj - zaključuje priču o plemenitosti, riječi koja joj ide na živce.
U ovom kontekstu. Sad kad ih je javnost upoznala, cure i ekipa uglednih stručnjaka svih profila koji im pomažu, idu stepenicu više. Osnivaju udrugu za unapređenje položaja djece u sustavu. Zvuči birokratski. Zapravo je to pomoć djeci da pronađu dom. Kao što ga je Marta pronašla u domu Tomislava i Blaženke Divjak.
S mamom i tatom dobila je i djedove i bake, rođake. Cijeli komplet danas najdražih joj ljudi. Koji ju mogu i najviše naljutiti. Pa je, recimo, bila ljuta na mamu kad je u razgovoru za Jutarnji rekla da joj je Marta ostavila psa na čuvanje, koje sad traje već godinama, ali tvrdi da je to “njezin pas”.
- Pa, nego čiji je? - kratka i jasna je Marta. Nema diskusije.