Zagrebačka stomatologinja Nina Cebalo još je kao studentica maštala da će jednog danas s Liječnicima bez granica ili nekom sličnom organizacijom obilaziti potrebite, pomagati onima koji žive daleko od kakve bolnice, zubara, medicinske skrbi…
Prošle je godine, u njezinim tridesetima, sudjelovala u volonterskoj liječničkoj misiji u Nepalu koja je se toliko dojmila da sada u niskom startu, koronapandemiji unatoč, čeka ponovo se vratiti u Katmandu. Svi njezini pacijenti u Katmanduu učenici su iste škole, djeca Tibetanci rodom iz udaljenih himalajskih sela koji se školuju u nepalskom glavnom gradu. Dentalna klinika u kojoj je volontirala dr. Cebalo smještena je u dječjem domu, internatu Shree Mangal Dwip namijenjenoj djeci s Himalaja. Na školovanje stižu iz sela visoko na planini, iznad 4000 metara, u kojima nema tekuće vode, struje, cesta, sanitarnih čvorova, telekomunikacija i liječničke skrbi. Roditelji u dogovoru sa školom šalju ih u Katmandu.
Česte kiše
“Fizički je jako teško prevaliti taj put, a i opasan je, česte su kiše, odroni. Danima idu pješice niz planinu, ili roditelji pošalju dijete s lokalnim budističkim svećenikom pa ih odvede u školu. Pješačenje zna trajati do pet dana, kad se spuste do prvog većeg mjesta sjednu na autobus i tako konačno stignu u Katmandu”, kaže Cebalo pa pripovijeda o razgovorima s učenicima od kojih mnogi nisu vidjeli roditelje po desetak godina, nisu upoznali braću i sestre koji su rođeni nakon njihova odlaska na školovanje. Jer, jednom kad odu kući rijetko se vraćaju, najčešće dođu u posjet tek kad završe školu. Sa svojima na Himalaji ostaju u kontaktu pismima.
Spominje jednog dječaka, urezao joj se u sjećanje trenutak kad joj pokazuje fotografiju mlađe sestre koju nikad nije vidio: “Ima tu čežnje, ali i stoičkog prihvaćanja situacije, on zna da ima seku i jako je voli, makar ju ne poznaje. Jako su ponosni na svoje podrijetlo, kraj iz kojega dolaze, svoje roditelje, ali i silno motivirani učiti i napredovati u životu”.
Jedan od učenika joj je ponovni susret s obitelji ovako opisao: “Kad se vratiš nakon puno godina osjećaš da se puno toga promijenilo … ljudi, mjesto, kućni ljubimci, prijatelji … Roditelji ostare, pogrbe se, izboraju, mentalno se promijene. No, osjećaš i neko olakšanje, veliku povezanost sa svojim dječjim uspomenama. U prvom trenutku braća i sestre su pomalo stidljivi, no nakon nekog vremena se opuste.”
Budistička tradicija
Školu je 1987. utemeljio tibetanski svećenik Thrangu Rinpoche. Skrbe za više od pet stotina djece koja su etnički i lingvistički Tibetanci, odgojeni u budističkoj tradiciji. “Škola i dom financiraju se isključivo donacijama. Djecu se, između ostalog, potiče da se educiraju za medicinska i učiteljska zanimanja ne bi li, ako se vrate u svoja sela, mogli pružiti medicinsku skrb i provoditi edukaciju tamošnjeg stanovništva”, kaže zubarica inače zaposlena u zagrebačkom Domu zdravlja Zapad. I premda klinika djeci osigurava za nepalske uvjete dobru dentalnu skrb, bolju negoli je ima većina djece u Nepalu, zubi se tamo često nemilo vade.
“Jako mi je teško palo to što zubi koji su imali velike karijese koji su došli do zubnog živca nisu mogli biti spašeni. To bi se u normalnim uvjetima rada moglo riješiti bez problema endodontskim postupkom liječenja zuba, no mi smo tamo kratko, klinika radi samo dva puta godišnje po tjedan - dva, djeca nemaju mogućnost višestrukog dolaska i kontroliranja RTG snimkama, nema tko pratiti daljnji razvoj situacije oko bolesnih zuba i ti zubi morali su biti izvađeni. Veliki je problem ako se dogodi nekakva upala ili da zub boli, a mi nismo tamo, tada gotovo da i nemaju mogućnost da se to riješi. Doduše, u školi čuvaju donacije antibiotika. I tako rješavaju upale dok ne dođe sljedeća tura zubara volontera, a volonteri stižu svaki šest mjeseci. Kad se vidi da je neki karijes jako dubok, kad se procijeni da bi to moglo u budućnosti stvarati probleme, naputak je da takve zube bez puno razmišljanja vadimo van. Jer, u školi je 500 djece.
Poput zabave
Kad bi svako peto dijete zabolio zub, to bi bio veliki problem, jer dentalna skrb tamo se plaća, a škola je jako tanka s novcima”, kaže Cebalo pa dodaje: “Ta djeca su divna, jako vesela, njima je odlazak kod nas zubara poput velike zabave. I makar znaju da ih čeka anestezija i popravak zuba to im ne smeta, raduju se jer su sretni da imaju priliku liječiti zube. U klinici je bilo nas šest liječnika i šestero asistenata, puno je to ljudi, mi smo njima jako zanimljivi, jer inače nemaju kontakt sa strancima. Dolaze u kliniku u velikim grupama, gotovo kao na školski izlet. Jako me se dojmila njihova suradljivost i hrabrost. Čak i oni najmlađi, petogodišnjaci, primali su anesteziju bez ikakvih problema. Čak i oni najustrašeniji hrabro su dali dozvolu i podnijeli zahvat bez suza.”
Djeca u internatu imaju jako strog raspored, dan im započinje rano i vrlo je strukturiran. Tamo su osnovna te prva dva razreda srednje škole.
“Nemaju kapaciteta za više. Svako dijete ima sponzora, ljude iz cijelog svijeta. Škola pazi da djetetu nađu sponzora kojega kasnije obavještavaju o napretku učenika. Nakon ta dva razreda srednje škole oni koji imaju sponzora odlaze u druge škole završiti zadnja dva razreda srednje, potom na studij.” Nakon što završe srednju školu, nije obaveza, ali velik broj bivših učenika se vraća u školu da odrade godinu dana volontiranja u školi. Da pomognu kao stariji volonteri oko tih nekoliko stotina mlađe djece. Ti mladi ljudi imaju veliku potrebu vratiti ono što su dobili, pomagati dalje”, govori pa objašnjava kako je otišla na misiju: “Još na studiju jako su me privlačili Liječnici bez granica i željela sam biti dio nekog takvog tima. Kad sam se zaposlila, počela sam intenzivnije razmišljati o tome, gledati postoje li takve misije i za stomatologe.”
Misije za stomatologe postoje, organiziraju ih razni po cijelom svijetu, Africi, Aziji, Latinskoj Americi … Cebalo je htjela baš u Nepal. Na temelju brzine i ozbiljnosti napravila je uži izbor organizacija, odlučila se za Global Dental Relief.”