Razlika između ove teme i onih koje sam radio prije je ta što je ona izabrala mene. Obolio sam od koronavirusa”, započinje svoju potresnu priču 46-godišnji fotograf Darije Petković. “Završio sam potom u bolnici gdje sam ostao mjesec dana. Od samog prijema u bolnicu do zadnjeg dana snimao sam fotografije. I u trenucima kad nisam bio pokretan i kad sam imao visoku temperaturu i kad mi je bilo bolje, gledanje u zaslon i fotografiranje davalo mi je odmak od bolničkog života”. Petković je svoj bolnički fotografski dnevnik pokazao ovih dana na izložbi na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje je inače profesor, u Galeriji f8. Sve fotografije na izložbi koju je naslovio “Otpusno pismo” snimljene su tijekom mjesec dana koliko se liječio od Covida 19 u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević.
Mala funkcija pluća
Čim je došao u bolnicu, priča, odmah je počeo fotografirati. “Nisam u tom trenutku znao da ću napraviti izložbu, ali mislio sam da je vrijedno to moje iskustvo zabilježiti i podijeliti s nekim kasnije, ako ishod liječenja bude pozitivan. U nekim sam trenucima bio stvarno loše i bilo je pitanje hoću li se izvući. Bio sam na intenzivnoj tjedan dana jer mi se upala pluća pojačavala, ostala mi je samo mala funkcija pluća. Većina lijevog i desnog plućnog krila mi je bila upaljena.” Izložio je kako objašnjava - uz svoje snimke na kojima je bilježio razne trenutke, uglavnom ležeći nepokretan u krevetu - i rengen snimke koje svjedoče o težini bolesti i upale.
“To su fotografije koje sam preuzeo iz bolnice kad sam izašao, napravio ih je radiolog. U kontekstu mog dnevnika one su važan dio i zato su dobile mjesto na izložbi. U znanstvenom smislu one najviše govore kako mi je bilo. Ostalo su moji doživljaji i situacije koje su me okruživale, situacije koje sam mogao zabilježiti iz kreveta u trenucima kad se nisam mogao kretati. Imao sam toliko jaku i tešku bolest da se neko vrijeme nisam mogao ustati iz kreveta."
Snimke mobitelom
Petković napominje da nikad do tada nije imao nikakav teži oblik bolesti. “Nemam nikakve kronične bolesti da bih bio tako izložen, ni sami liječnici nisu znali razlog zašto je to tako. U svakom slučaju bilo je loše, ja sam to zabilježio i potom podijelio na izložbi sa zainteresiranom publikom.” Naziv dolazi iz završnih riječi izložbe - zaključka i mišljenja iz otpusnog pisma.
Cijela serija je nastala mobitelom. “Važna je priča, a čime je ispričana, manje je bitno”, kaže fotograf.
Na ovim se fotografijama autor koncentrira uglavnom na jedan detalj koji mu u određenom momentu zaokuplja pažnju.
Jedna fotografija, na primjer, prikazuje kap krvi na plahti. “Vadili su mi krv svaki dan, nekad je i kapnula koja kap, pa mi se činilo zanimljivo to zabilježiti u tim trenucima kad se nisam mogao micati s kreveta. To je svjedočanstvo i procesa liječenja.”
Bolničkim fotografskim dnevnikom Darije Petković, kako navodi Anita Zlomislić, povjesničarka umjetnosti i autorica predgovora kataloga izložbe, upravo kao da vlastitu fizičku nemoć kompenzira s moći koju pronalazi u izmaknutoj poziciji promatranja posredstvom zaslona mobitela. Kao da stanje bolesti na taj način udaljuje od sama sebe i pretvara ga u izvanjski događaj.
Kao i mnogi drugi koji su oboljeli od korone, Petković ne zna gdje se zarazio. “To je teško utvrditi. Kao da tražite iglu u plastu sijena.” Prve simptome osjetio je dok je radio u dvorištu Osjetio je trnce u leđima, sjeća se. Zatim i temperaturu koja je počela sve više rasti. Otišao je na testiranje, no test je bio negativan. Dijagnosticirana mu je upala pluća, dobio je antibiotik i otišao doma. Stanje mu se, međutim, sve više pogoršavalo. Ponovno se išao testirati. Ovaj je put bio pozitivan. “Bio sam toliko loše da sam odmah hospitaliziran”. Samo liječenje u bolnici opisuje kao jedno usamljeničko iskustvo. “Dok ste na odjelu koji nije intenzivni, medicinsko osoblje ulazi četiri, pet puta na dan. Više manje ste sami.” Jednu sekvencu na izložbi posvetio je fotografijama intenzivne jedinice, pod različitim atmosferama. “To je bio pogled iz moje sobe.”
Najteži trenuci
Na kraju same izložbe izložio je i masku koju je imao tijekom liječenja u bolnici. Promijenio ih je nekoliko. “Od maske se nisam odvajao 25 dana, imao sam je cijelo vrijeme. Ponio sam je iz bolnice i stavio je ispred svog zadnjeg portreta, no fizički sam je okrenuo prema gledatelju kao neku vrstu zrcala, kao neko upozorenje da se to može svakome dogoditi.”
Fotografijom s maskom počinje i završava izložba. Izložena su i dva autorova autoportreta snimljena u nekim od najtežih trenutaka. “Bio sam toliko loše da nisam mogao oči otvoriti, imao sam iznimno visoku temperaturu. Pitali su me ljudi kako sam mogao fotografirati u tako lošem stanju. Ja sam fotograf i to je moj način kako komuniciram sa svijetom. Ali i način kako mogu vidjeti sam sebe. Imao sam potrebu vidjeti u kojem sam stanju, da to kako izgledam zabilježim.”
Kako se danas osjeća? “Oporavak traje dosta dugo. Kad imam nastavu i trebam pričati par sati, znam osjetiti da nemam dovoljno zraka, da me nešto probada. Nisam još onako kako sam bio”.
