Godine 2010. ljetovao sam na Lošinju s dva frenda. Nakon dva tjedna s jednim sam otišao natrag u Zagreb - u Gorskom kotaru dočekala nas je kasna jesen kao ‘sretan vam povratak natrag‘ - a drugi frend, Vedran, nije imao pametnijeg posla tijekom svoje poslovne tranzicije pa je prihvatio poziv svog prijatelja da dođe na Silbu.
To je sat vremena trajektom - ako u Google ukucate Silba, piše Primorsko-goranska županija. Zapravo je administrativno Zadarska. Vrata Dalmacije.
To je Vedranu bio prvi put da je tamo. Nakon što je svojim hrkanjem posve izludio domaćine, nazvao me i rekao da je Silba sve što mi treba i da moram doći.
Ako on tako kaže, mora biti točno. Ne znam jesam li se zaputio u ljeto iduće ili 2012. godine. Znam da sam ga zvao kako da dođem do tamo. Rekao mi je idi do Zadra i tamo će te čekati Princ Zadra. Bio je to brod na koji su se oslanjali svi na liniji Zadar-Premuda-Silba-Olib.
I čekao je. Princ je uvijek čekao na istom mjestu, ponekad 100 metara dalje, ali rijetko. Može se zamisliti i ljepši brod, mislio sam tada. Valjda bijah ljubomoran na njegovu eleganciju i očitu stamenost. Došao je iz Norveške. Bio je praktičan. Brod kao brod, rekli bi. Ali imao je prekrasno ime. Pijuckao sam pivo pod suncobranima u obližnjem kafiću, znojio se i promatrao ga. Idem u nepoznato - daleko je to od mojih kopnenih putovanja na ljetovanja.
Pomalo uznemiren od iščekivanja, otišla su još dva piva.
Onda je došlo vrijeme za ukrcavanje. Dugi red, gomila ljudi slila se ne znam otkuda.
Sa svake strane boksovi za stvari - brod k‘o brod, katamaran. Preko puta šanka stari članak iz novina o povijesti Princa. Kako je plovio u dalekoj Skandinaviji i kako je došao na Jadran.
Malo sam se, naivan, zabrinuo stavljajući stvari u boks, no rekli mi: "Na Princu vam ništa neće nestati". Nikad ni nije.
Posada nas je prvih godina puštala zapaliti cigaretu van za vrijeme vožnje. Poslije su postrožili. Ali su vas znali, ako značajno namignete i nasmiješite se ‘urotnički‘, pustiti u buksu iza šanka da smirite nikotinsku krizu za vrijeme putovanja od sat i 40 minuta do Silbe. I oni bi se tada ‘urotnički‘ nasmiješili.
Silba je najljepše mjesto na kojem sam ikad bio i na kojem ću ikad biti, a Princ Zadra je taj koji me svake godine vozio tamo. Kad je Princ na tom mom prvom putovanju njime, na Silbu, skrenuo iza Premude i krenuo ravno prema njoj, otišao sam naprijed, do velikih Prinčevih pramčanih prozora, da vidim gdje me to vozi.
Ono što sam vidio, iz velike daljine, obilježilo me za ostatak života - promrmljao sam u bradu, znajući da je usud: "Dok sam živ, ne mičem se više odavde".
Nekih 15-ak minuta nakon toga prvi sam se puta kratkom Prinčevom rampom spustio i iskoračio na Silbu. Osjećao sam se kao kralj. Ipak, u nekom bunilu stajao sam na Žaliću, a Princ se okrenuo i pošao prema Olibu. Gledao sam za njim i tad sam prvi puta čuo moćan zvižduk njegovih motora kad bi ubacio u najveću brzinu. Uvijek na istom mjestu, precizan kao sat. Od tada to nisam propuštao, taj moćni zvižduk Prinčevih motora. Princ je bio i ostao isto što i Silba - za mene. A otok k‘o otok - uvijek je dočekivao i ispraćivao svoje brodove. Brodovi su ka i ljudi. "Evo Princa", svaki puta bi netko rekao kad bi se pojavio na horizontu. Onda bi gledali kako uplovljava, parkira se, isplovljava... Sve i uvijek.
Samo jednom nisam na Silbu stigao Princom - išao sam na tek dva dana, a Princ je išao kasno. Bila je rana jesen. I požalio - trajekt je plovio skoro pet sati. Razmišljao sam o Princu.
I ljetos sam išao Princom. Gemišt, pivo, uvijek kad se ukrcaš znaš većinu ljudi. Ovoga puta još sam malo pokušavao odspavati jer krenuo sam rano po noći, a euforiju ljetnog godišnjeg odmora ostavio drugima. Kod Princa nikad nisam mogao shvatiti samo jednu stvar - zašto je tako je**** neudoban za spavanje.
Kad sam se spustio tom dragom rampom, na pamet mi nije palo da je posljednji put. A kad sam stigao gore u selo, rijetki koji nisu vidjeli da sam stigao raširili su ruke, kao i svake godine: "Oooooo! Pa kad si došao?!". "Evo danas". "A, s Princom, ha?!". "Pa naravno!", odgovorio bih.
U subotu je Princ Zadra otputovao u legendu. Kad me idući put na putu za Silbu netko nazove i pita gdje ste sada, sigurno ću reći - svi će - evo toliko i toliko od Princa. Znat će tada kad me mogu očekivati. Hoću li ja dovesti Princa tada sa sobom ili on mene, više nisam siguran. Vjerojatno ovo drugo - on je tu bio prije i on je Princ, nisam ja. Ja sam samo imao tu čast da me Princ vozi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....