Maxe, vrijeme je za vašu obranu i vašu stranu priče, obratio sam se francuskom stoperu Bernaueru koji je u posljednje vrijeme postao "target" broj jedan u dresu Dinama. Lako je steći dojam da je u modi pljuvati po Maxu Bernaueru.
Pritom se, samo kao prilog raspravi, taj momak nije sam doveo u Dinamo, nije zarobio neke klince u podrum niti je bajunetom prisilio trenere da ga stavljaju u momčad.
A otkad je za 1,2 milijuna u ljeto 2023. stigao iz francuskog drugoligaša Parisa, na izričito inzistiranje tadašnjeg trenera Igora Bišćana, a ne Darija Šimića ili Marka Marića, teško se uopće prisjetiti Dinamova igrača koji je tako polarizirao "modru" javnost: za jedne "kikser", za druge bezrazložni "Pedro" i ljudina.
Kako god gledali ta dva pola, kulminacija kritika, čak i s osobnim potpisima udaraca ispod pojasa, stigla je nakon remija s Monacom, uslijed kojeg mu se suludo spočitava Nevistićevo istrčavanje za 2-1, a onda i skrivljeni penal za konačnih 2-2. "J‘accuse, Max", ori eterom, a na sve to Bernauer nije imao prilike odgovoriti. Dosad.
Što je, dakle, Maxime Bernauer, taj 26-godišnjak iz Bretanje, heroj ili zločinac? Koja je, u biti, njegova istina i koji je njegov odgovor potražili smo kod njega samoga, a on je u dogovoru s klubom umjesto zatvaranja iza zida odlučio kazati i svoju stranu priče, u ekskluzivnoj ispovijesti za Jutarnji list.
Za početak, Maxe, što ste najviše naučili o sebi i Dinamu u ovih godinu i kusur dana?
- Primarno, biti mirniji u glavi, napraviti korak unatrag jer sam doživio i više od nekoliko kompliciranih situacija, no kroz sve to uspio sam nastaviti svoj progres u igračkom, ali i ljudskom pogledu. Naučio sam ujedno koliko je sjajan osjećaj osvajati titule te da je fenomenalno kroz nogomet usrećiti ljude.
U klub ste stigli iz drugog razreda francuskog nogometa, a ovdje ste u malo više od godinu dana prvo iskusili kolaps ambicija te igranje Konferencijske lige, zatim ste se borili i izborili za duplu krunu, sada igrate u Ligi prvaka, a ujedno ste promijenili čak tri trenera...
- Istina, dogodilo se mnoštvo stvari, bio je to pravi vrtuljak... Nije bilo niti lako ni linearno. Počeo sam u kontinuitetu igrati kada stvari nisu bile najbolje, a ući u takvu situaciju kao novak u momčadi kojoj vitalnost nose samo pobjede nije baš najlakši posao na svijetu. Prva utakmica bila je Betis, dobili smo 1-0, pa tada vodeća Rijeka i novih 1-0, a onda uzvrat s Betisom i 1-1 te prolaz dalje. Te tri utakmice po mome su mišljenju reaktivirale našu sezonu i okrenule sve na pozitivu koja je okončana duplom krunom. Osobno, žalim što nisam igrao dvije finalne utakmice Kupa, ali najvažnije je da smo sezonu okončali trijumfalno, s "magnifique" proslavom u tandemu s našim navijačima.
U novoj sezoni, dakle, stigao je taj Monaco: pretpostavljam da je doživljaj bio prilično stresan?
- Stres nije prava riječ. Prije frustracija. Momčad je odigrala vrlo dobru utakmicu u smislu intenziteta, mentalne pripremljenosti, fizičke izdržljivosti te taktičke prisebnosti, i to protiv top momčadi. Epilog je na kraju bio težak jer zaslužili smo ljepši kraj. A kazneni udarac, ako inzistirate, dio je igre, događa se u svim najvećim europskim utakmicama. Jest, frustrirajuće je, ali dogodilo se i dogodit će se opet. To je nogomet. Primjerice, Camavinga je skrivio penal za poraz Reala od Lillea 0-1. Na temelju toga nipošto ne možemo zaključiti da on nije igrač za Real ili da samo zbog toga nije odigrao dobru utakmicu. Sve je to dio igre, detalji, situacija se odigra u djeliću sekunde. Jasno da je nesretna spoznaja da je baš to promijenilo cijelu priču, no, kažem, i to je neporecivi dio nogometa.
Ipak, baš nakon tog vašeg penala počela je prilična histerija na vaš račun. Kako ste se osjećali čitajući sve to i, još važnije, koji je vaš odgovor?
- Prvenstveno, kritike također smatram dijelom nogometa i, ako ih ne mogu istrpjeti, već danas mogu objesiti kopačke o klin. No da je ugodno - nije. Moja je sreća što ne razumijem previše što se priča i piše na hrvatskom jeziku. Nije niti da se trudim sve pratiti, ali neminovno neke stvari dođu do tebe, želio to ili ne. Iz tog ugla, postoji nekoliko vrsta kritika; logično je da ljudi komentiraju penal jer kao navijač sigurno nisi najsretniji zbog takvog scenarija, ali pritom je previše olako na temelju takvog dojma nekog igrača označiti smećem.
Malo dublja analiza ili kritika bi nas, vjerujem, odvela do boljeg sažimanja cijele situacije, a a propos toga, mogu reći tri stvari: kod prve situacije i Nevistićeve obrane se kod usporene snimke ne vidi da je lopta Monacova igrača prije moga igranja bedrom dirala Mišića i promijenila smjer te završila na Minaminovoj nozi; kod druge, kod opasnog centaršuta, promašio sam čišćenje, Rile čisti situaciju, i ovdje znam da sam morao reagirati bolje, no to se dogodi bilo kome; a onda se dogodila i treća - penal. Po meni, to su tri stvari koje zahtijevaju negativni komentar na moju igru.
Generalno, mislim da sam odigrao dobar meč Lige prvaka, koji je pokvario taj penal. Volio bih, dapače, pogledati utakmicu s bilo kime i razgovarati o svim aspektima i problematičnim situacijama. Frustracija je pritom prošla i ne osjećam gorčinu ni prema kome. Znam itekako da ima stvari koje moram ispraviti, očito, ali i nažalost, jer u suprotnom možda ne bih bio član Dinama. I u tom kontekstu doista naporno radim svaki dan kako bih postao najbolja moguća verzija sebe. A znam da nikad, a pogotovo na treningu, neću varati.
Stječe se određeni dojam da su u hrvatskom nogometu na udaru pogotovo stranci, jeste li supotpisnik tog stava?
- Ne nužno. Po mome sudu, velika većina navijača i javnosti ne radi tu distinkciju, nego samo gleda nogomet. Ako pričamo o Dinamu, jedna od snaga ovog velikog kluba je proizvodnja sjajnih mladih domaćih igrača. Stoga, kada neki stranac i napravi neku pogrešku, makar i najmanju, logična je to prilika da se stvara narativ da on zatvara mjesto nekom domaćem klincu.
Kod vas, doduše, baš postoji ekstrem jer mnogim ste navijačima, citiramo, "fajter koji ne odustaje"...
- Ja sam samo - ja. U svakom klubu pokušavam donijeti nužan respekt okolini u kojoj se nalazim. Uvijek maksimalno uvažavam dres koji nosim i tako će biti i ubuduće. Konačno, možemo biti presretni što se bavimo najljepšim poslom na svijetu, a činjenica da bi mnogi voljeli biti na našem mjestu zahtijeva baš najbolje od nas samih. Većina Dinamovih navijača pruža mi veliku ljubav i potporu i na tome sam im beskrajno zahvalan. Po prirodi sam inače optimističan i trudim se takav i ostati. Ja se u Dinamu i Zagrebu osjećam ugodno i dobro, iako me svi očito ne poznaju najbolje. Ovdje vladaju strast, ljubaznost, ljubav. A uvijek će postojati ljudi koji razmišljaju drugačije, ali i to valja poštovati.
Kada smo već načeli tu temu, što vama doista znače Zagreb i Dinamo?
- Dinamo je institucija s velikom pričom i poviješću iza sebe. To je klub koji mi vjeruje i dopušta moj napredak, pružajući mi pritom iskustvo osvajanja titula i igranja najvećih utakmica na svijetu. Zbog svega toga samo mogu biti zahvalan.
Jeste li ikad požalili što ste došli ovamo?
- Niti jedne jedine sekunde! Kada bih pritom kazao da je sve bilo savršeno otkad sam stigao, to bi bila laž. No i to je, ponavljam, dio života nogometaša. Mogu samo reći da bih, da imam priliku opet izabrati, svakako odabrao - Dinamo.
Kada se o vama krene pričati na dubljoj razini, ističu vam se igra i progresija iz zadnje linije, precizan pas koji otvara linije, duge lopte... No s druge strane kao problemi stoje pozicijska igra, zaigranost pri pasovima, pa i statura. Razmišljate li o tome?
- Svaki igrač ima svoje vrline i mane. Danas se možda ističu moju duge lopte jer sam instruiran da ulazim u manje rizika, kako igrom tako i pasovima. Nogomet sam, znate, naučio u Lorientu i Rennesu, gdje je naglasak uvijek bio na posjedu i pokretanju igre iz zadnje linije. To jest snaga na koju se oslanjam i mogu pružiti. Naučio sam ujedno smanjiti rizik jer što više krećeš prema naprijed, to se više računa ispostavlja. Danas, dakle, zbog zahtjeva trenera, ali i želje za smanjenjem svojih pogrešaka, manje ulazim u takve poteze. Pokušavam biti što učinkovitiji, premda sam poznat kao advokat i zagovornik malo riskantnije igre. No trudim se zadovoljiti zahtjeve momčadi i trenera. Hrvatska liga, po meni, zagovara direktniji nogomet, s mnogo dugih lopti, tranzicija, igranja jedan na jedan, i tada se ponekad izložim stvarima na kojima moram dodatno raditi.
Promijenili ste već tri trenera, kakav je na vas ostavio dojam Nenad Bjelica?
- Vrlo pozitivan. Uspio je povratiti naše samopouzdanje, brzo je identificirao naše nedostatke i što učiniti po tom pitanju. Ukratko, jednostavnost i vjera. Odlično je što ćemo sada imati priliku malo se bolje upoznati, a znanje trenera i stručnog stožera o HNL-u, kroz iskustvo treniranja u velikim ligama, stvara "knowhow" koji moramo slijediti da bismo postali još bolja momčad.
Sadašnji trener kaže da nije preveliki fan igranja s trojicom otraga iako, jasno, pragmatika nekad to iziskuje. Koji sistem bi najviše odgovarao vašem profilu?
- Nemam strogih preferencija. Ovisi o planu, suparniku. S trojicom u HNL-u postoji više slobode za stvaranje igre, dok s četvorkom minimiziramo opasnosti.
Jesu li ambicije ove momčadi dvostruka kruna i nokaut-faza Lige prvaka?
- Osobno su mi ambicije, ponavljam, smanjiti pogreške koje otkrivaju moje slabe točke i crne viziju ljudi o meni, te postati što kompletniji igračem. Nogometno postati najbolja moguća verzija sebe, a ujedno ostati čovjek kakav jesam. Momčadski, prije nekoliko tjedana primili smo devet golova od Bayerna, a sada smo odigrali dobro s Monacom, što je rodilo novu nadu. Po meni, nužno je držati fokus na momčadskom radu i igri, kako bismo bili što bolji, a ujedno smatram da imamo mnogo kvalitete, postojanu psihološku čvrstoću te mentalitet šampiona. Želja mi je samo da svaku utakmicu igramo sa stopostotnom vjerom, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti.
Ipak, u HNL-u vam opet prijete i Hajduk i Rijeka. Strahujete li od njih?
- Ne. To su dva dobra kluba koji se trude svrgnuti Dinamo i to apsolutno poštujem. No kada igramo kao Dinamo, tada se uza sav respekt ne bojimo nikoga.
Koji je najteži suparnik na kojeg ste se namjerili u Dinamovu dresu?
- U domaćim natjecanjima, to je svakako Ramon Mierez. On je silno uporan i dosadan napadač. U Europi je, pak, pregršt velikih igrača...
A najbolji suigrači s kojima ste igrali?
- Imao sam sreću da sam u karijeri dugo igrao s Dembéléom i Camavingom, a u mlađim kategorijama Francuske stajao sam i uz Mbappéa. Što se Dinama tiče, pun je čudesno talentiranih igrača. Očito je da su Petković, Baturina i Mišić ti igrači, ali iskreno, otkad sam stigao ovdje, zaljubio sam se u nogomet Pere Sučića. Nekoliko mjeseci po dolasku, u intervjuu za francuske medije kazao sam da će postati top igrač. A pritom tvrdim da još nismo vidjeli ništa od njega, čak i ako pričamo o partiji i golu protiv Monaca. Sjajan dečko, već sada pune nogometne zrelosti, besprijekornog mentaliteta, s kvalitetama da postane elitni igrač i da na tim razinama jako dugo traje.
Dakle, svi navedeni igrači mogli bi biti dio najboljih momčadi Ligue One?
- Oni mogu igrati u svim najvećim europskim klubovima Europe, ne samo Francuske.
Za kraj, nakon ringišpila svega, koja je najveća razlika ovog Dinama u odnosu na onaj u koji ste došli?
- Kada sam stigao, bilo je prilično puno novih igrača, a sada se pronašla stabilnost, koju nije poremetila ni promjena trenera. Predsjednik Zajec i sportski direktor Marić postavljaju dobre temelje, igrači se sve bolje znaju i samim time je lakše igrom i rezultatima prenijeti vrijednosti ovog velikog kluba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....