AVANTURA ŽIVOTA

Mario krenuo u osvajanje Mount Everesta, podršku mu došao dati i jedini Hrvat koji se dva puta popeo ondje

Mario Celinić u svom domu s planinarskom opremom
 Boris Kovačev/Cropix
Imam malu tremu. Razmišljam o opremi, jesam li sve spakirao..., kaže Mario Celinić

Par sati prije nego što će krenuti na zagrebački aerodrom pa put Katmandua Mario Celinić je odlične volje.

Kaže spavao je dobro, pogledava u kutu sobe složene torbe i veliki ruksak.

- Imam malu tremu. Razmišljam o opremi, jesam li sve spakirao, jesam li što zaboravio, dalek je put pa to unosi mrvicu nervoze. Zapravo, jedva čekam da krenem, jer ovo isčekivanje stvara najveći stres - širi ruke i smije se.

image
Mario Celinić fotografiran u svom domu u društvu kćeri na dan odlaska u Nepal
Boris Kovačev/Cropix
image
Mario Celinić u svom domu s planinarskom opremom
Boris Kovačev/Cropix

Na komodi, uz ruskak, nekoliko je poredanih knjiga. Sa sobom za duge sate u baznom logoru nosi Horvatovu “Besu”, “Pohvalu ludosti” Erazma Roterdamskog, nedavno objavljenju knjigu Hrvoja Rupčića o Iranu i usponu na Damavand, Božićevu knjigu o usponu na K2 i “Endurance” Franka Worsleya.

image
Mario Celinić fotografiran u svom domu
Boris Kovačev/Cropix
image
Mario Celinić u društvu Stipe Božića
Boris Kovačev/Cropix

- Uvijek putujem s puno knjiga - dometne.

Zamke i problemi

U Zagreb je iz Splita, ne bi li ispratio kolegu na put, jutros došao i Stipe Božić, jedini Hrvat koji se dva puta popeo na Everest – 1979. i 1989. Poslije Božića, 2009., popele su se četiri članice ženske alpinističke ekspedicije - sestre Darija i Iris Bostjačić, Ena Vrbek i Milena Šijan.

- Mario će tamo biti u dobroj ekipi. Moj savjet je: slušaj šerpe, to su ljudi koji imaju ogromno iskustvo i jako, jako dobro znaju što rade - govori mu Stipe Božić.

O taktikama, zamkama i mogućim problemima pri usponu na Mount Everest Celinić i Božić razgovarali su više puta. Prošle nedjelje su se njih dvojica, skupa s još nekoliko prijatelja, članovima nekadašnje ekspedicije Vlaji na Himalaji, popeli na Biokovo.

Krenuli su iz Milića, zaseoka pored Zagvozda, pa na svetog Juru. Na Biokovu su još prošlog vikenda bili zimski uvjeti, zadnjih šest stotina metara strmine i snijega bila je prava zimska, visokogorska atmosfera, Celiniću odlična zadnja priprema prije puta u Nepal.

Dok sjedimo okupljeni oko stola u Celinićevoj kući nedaleko Sesveta, par sati prije polaska na aerodrom, a Celinić uzima kontakte koji bi mu trebali pomoći iznajmiti dio alpinističke opreme u Katmanduu, nemoguće je ne pomisliti koliko se s tehnološkim promjenama svijeta mijenjao i način penjanja na Mount Everest.

image
Mario Celinić
Boris Kovačev/Cropix
image
Pripremno penjanje na vrh Biokova uz Stipu Božića
Duje Klarić/Cropix

Godine 1979., kad se Božić prvi put popeo, jugoslavenska je ekspedicija ondje bila i jedina. Nepalska je vlada tada godišnje izdavala svega jednu dozvolu za uspon, termin se morao rezervirati barem nekoliko godina unaprijed, a da baš Jugoslavija dobije dozvolu je bio posao oko kojega se morala potruditi i diplomacija.

Sami radili šatore

- Cijelu tu ekspediciju smo mi odradili sami. Šerpe su nam samo pomogle odnijeti stvari i opremu od baznog logora do gornjih, visinskih logora, ali nisu tad šerpe išle ispred nas. Danas šerpe postave put od baznog logora do samog vrha, spoje užad … - kazuje.

Te 1979. Božić je bio 85. čovjek koji se od 1953., kad su na Mount Everest stali Novozelanđanin Edmund Hillary i šerpa Tenzing Norgay, popeo na vrh. Kad se popeo 1989., po drugi put, bio je 265.

Zadnjih godina, izuzevši lanjsku kad je pandemija “zatvorila” i Himalaju, brojke onih koji su se popeli gore vrtoglavo i bizarno rastu i teško da danas, gledajući iz šarenog i ljudima natrpanog baznog kampa, odakle kreću ekspedicije, možete i zamisliti da su nepalske vlasti svojevremeno izdavale tek jednu dozvolu. Planinski turizam, sportske i komercijalne ekspedicije danas su u Nepalu bitan izvor prihoda.

- Mi smo svoje gojzerice morali dati šivati jednom ovdašnjem majstoru, a kad je on ostario i prestao to raditi uzeli smo njegov nacrt gojzerica i nosili u Alpinu. Tako je bilo i s vrećama za spavanje, sa šatorima. Sami smo osmislili šator pa odnijeli nacrt u tvornicu. Dobili smo nešto goretex materijala pa smo i to dali negdje šiti, da nam od toga naprave vjetrovke. Svaki od nas u ekspediciji imao je dodatna zaduženja. Ja sam se morao baviti medijima, jer sam se otprije bavio fotografijom i snimao, drugi kolega se bavio cipelama, treći transportom… Transport je išao brodom do Kalkute pa onda kamionima do Nepala, jer ondje se u to doba od opreme ništa nije dalo kupiti - opisuje Božić.

image
Vedran Mlikota, Mario Celinić i Stipe Božić
Duje Klarić/Cropix

Koliko god da je iskustva skupio, Celinić ističe da je Božiću zahvalan za sugestije.

- Za penjanje na Mount Everest ima detalja koji su drugačiji negoli na ostalim visokim planinama, detalja na koje možda nisam računao… Objašnjavao mi je neke ključne točke na Everestu gdje se moram pripaziti. Osim toga, mislio sam, recimo, da ću na završni uspon krenuti u ponoć, a Stipe mi je rekao da krenem prije, u 22.00 ili barem u 23.00 jer onda imam više dana, više dnevne svjetlosti za povratak.

Božić govori:

- Uvijek ideš 30% ispod svog kapaciteta, jer nije tu brzina važna, važnija je procjena kada i koliko možeš izdržati i baš uvijek moraš misliti na povratak, da trebaš ostaviti dovoljno snage i vremena za povratak. Svaki pametan alpinist koji hoće preživjeti najprije misli na povratak, nikako ne potroši svu energiju do vrha.

image
Pripremno penjanje na vrh Biokova uz Stipu Božića
Duje Klarić/Cropix

Celinić se planira popeti bez kisika.

- Svaka čast, ali to je faktor s kojim treba biti jako oprezan. Jer, do sad se na stotine ljudi popelo bez kisika, ako mu to pođe za rukom neće biti među prvima, tko će to pamtiti, a rizik je ipak značajan. Dakle, svakako – neka proba i ako vidi da može, dobro, ali neka nikako ne forsira. U planini moraš slušati svoje tijelo i stalno imati na umu da si slab, makar si, naravno, i jak - kaže Božić.

Dodaje kako se ne kaže bez razloga da je iznad 8.000 metara "zona smrti".

- Kisika je, od ove količine koju mi tu udišemo, svega 20%. U pravilu kisik koriste kad od zadnjeg, četvrtog visinskog logora, što je skoro na 8.000 metara, krenu na uspon prema samom vrhu, ali većina ih sad počinje koristiti već i od trećeg visinskog logora. Po danu su to najmanje dvije boce kisika, ukupne težine skoro dvanaest kilograma. Na tim visinama muči te nesanica, upadaš u letargiju, pa u euforiju … svašta se događa. Zato je bitno imati unaprijed definirane odluke oko važnih stvari, jer čovjek naprosto slabije razmišlja na visinama. Ako znaš unaprijed što si sve zacrtao i o svemu dobro razmislio onda ti je i gore lakše donositi odluke.

Početak uspona je najopasniji

Makar iskusan, čovjek koji se popeo na gotovo 7000 metara visoku Aconcaguu, bio i na Vinsonu, najvišem vrhu Antarktike, Celinić pažljivo sluša dok Božić govori kako prepoznati visinsku bolest.

image
Pripremno penjanje na vrh Biokova uz Stipu Božića
Duje Klarić/Cropix

- Čim počneš teško disati i ako po noći ne možeš spavati spuštaš se dolje, na nižu visinu, odmoriš se dolje i kad ponovo dođeš na tu visinu vjerojatno ćeš biti dobro. Ali, ako se to ponovi, onda znači da nešto nije u redu … Kad radiš aklimatizaciju, dok se penjete iz visinskog logora jedan u visinski logor dva, svaki puta kad dođeš do šatora koji je u višljem logoru najgore je zavaliti se i ležati. Uvijek moraš nešto raditi, ne dati se letargiji. Otapaj snijeg, pripremaj opremu, kuhaj, pomozi šerpama, malo se odmoriš pa prošetaš, stotinjak metara naprijed pa se vratiš, radiš nešto jer se organizam radom i pokretom lakše navikava na tu visinu. Najgore je zaleći. Kad si aktivan potičeš organizam da se što bolje aklimatizira - kaže.

image
Miro Dujmović, Denis Pavlović, Hrvoje Rupčić, Mario Celinić i Stipe Božić
Duje Klarić/Cropix

Božić je Celiniću spomenuo i najopasniji dio, koji je praktički na početku samog uspona, ledeni slap koji se nalazi na putu od baznog logora do logora broj jedan. Baš zato što je tako nisko, penjači taj ledeni slap za uspona na Everest, dok rade aklimatizacije i iz baznog logora tjednima odlaze na uspone, svaki put bliže vrhu, prođu i po četiri puta u jednom i četiri puta u drugom smjeru.

Celinićeva četrnaestogodišnja kćer pogleda u oca pa kaže:

- Otkad se popeo na Kilimandžaro puno priča o planinama. S jedne strane ja se jako bojim tog njegova uspona na Mount Everest, s druge strane sam sigurna u njega, znam da je spreman i da će paziti.

- Pazit ću na sebe zbog tebe - odvraća joj.

- On to godinama želi, sretna da ima mogućnost otići i popeti se - podrška je kćeri.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2022 18:04