.jpg)
Za svojeg nedavnog posjeta Rusiji hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u govoru pred ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom spomenula je Roberta Bartinija.
U glavnini Hrvatske to je ime i prezime poznato tek ljubiteljima trivije, kvizašima te pasivnim ili aktivnim proučavateljima povijesti. U Rijeci, Bartinijevu rodnom gradu, zahvaljujući entuzijazmu nekolicine pojedinaca upućenost je nešto bolja, iako daleko od toga da je Bartini općepoznata činjenica.
No, tko je uopće čovjek o čijim je riječkim korijenima predsjednica govorila Putinu? Bartini je zrakoplovni projektant inovator na temelju čijih je otkrića SSSR poslao prvog čovjeka u svemir, pustolov i pilot, gorljivi komunist koji je odbacio svoje plemićko porijeklo, fizičar, filozof i slikar, riječki Talijan koji je glavninu svojeg života proveo u Rusiji i sebe smatrao Rusom. Ruski Nikola Tesla, kako ga neki nazivaju, što zbog činjenice da su njegovi izumi, daleko ispred svojeg vremena, ušli u primjenu u zrakoplovstvu i svemirskim putovanjima, što zbog činjenice da je dobar dio njegovih radova i dalje prekriven velom tajne, zapečaćen u ruskim državnim arhivima na 300 godina.
Njegova nevjerojatna životna i profesionalna priča u Rijeci je djelomično popularizirana tek prije nekoliko godina. Prvi zaslužan za to bio je Danilo Prestint, na čiji je članak o Bartiniju, objavljen u Susačkoj reviji, naletio Svetozar Nilović Tozo, voditelj muzeja starih računala Peek & Poke. Nilović se nakon toga bacio u ozbiljno istraživanje, preko ruskog veleposlanstva u Hrvatskoj putovao je u Moskvu i prikupljao dokumentaciju, čak je i stupio u kontakt s najmlađim Bartinijevim sinom Vladimirom, a sve je rezultiralo velikom izložbom posvećenom Robertu Bartiniju postavljenom 2011. godine u Peek & Pokeu. Bartinijem se bavio i riječki povjesničar William Klinger koji je, pod vrlo čudnim okolnostima, ubijen u New Yorku 2015. godine, ali to je već zasebna priča.
Roberto Oros de Bartini rodio se 14. svibnja 1897. godine. Iako se kao mjesto njegova rođenja u većini dokumenata i članaka navodi Rijeka, odnosno Fiume, Klinger je otkrio da to najvjerojatnije nije istina. Roberto je izvanbračni sin Ludovica Orosa di Bartinija, riječkog viceguvernera, i siromašne mađarske sluškinje iz Miškolca, tako da je taj mađarski grad, po svoj prilici, njegovo mjesto rođenja. No, njegova majka, koja je tada imala samo 16 godina, vrlo brzo nakon Robertova rođenja počinila je samoubojstvo, tako da ga je biološki otac posvojio i doveo živjeti u Rijeku kada je bio star samo nekoliko mjeseci.
Uhićen čim je došao na front
Djetinjstvo i mladost proveo je na relaciji Rijeka - Opatija, a kako je dolazio iz imućne obitelji, osim gimnazijskog obrazovanja, stekao je i dodatno uz privatne tutore.
Poznato je da je na Kvarneru 1912. boravio ruski pilotski as Slavorosov. Lako je moguće da je upravo on inspirirao Bartinija da poželi postati pilot - priča Nilović. Nakon gimnazije, u jeku Prvog svjetskog rata, Bartini 1916. odlazi u austrijsku oficirsku školu u slovačku Bistricu i iste godine biva uhićen na bojištu u Ukrajini te u zarobljeništvu provodi tri godine. U Rijeku se vraća 1920., i to zaobilaznim putem - navodno je neko vrijeme čak radio kao taksist u Šangaju, ali ta je informacija na razini urbane legende.
Robert Bartini
Uglavnom, u Rijeci ne ostaje dugo. U Italiji se školovao na Politehničkom fakultetu u Milanu, koji je završio 1922., a pohađao je i pilotsku školu u Rimu.
Unatoč plemićkom porijeklu i obiteljskom bogatstvu, u Italiji je Bartini postao član Komunističke partije, u kojoj je sudjelovao u paravojnim zaštitnim odredima, tako da se njegovo ime čak spominje u kontekstu zaslužnih za sprečavanje atentata na ruskog ministra vanjskim poslova Georgija Čičerina 1923. godine.
Kako su talijanski fašisti prilično aktivno i agresivno progonili komuniste, Bartini se 20-ih seli u Rusiju, gdje njegov talent za fiziku, inženjerstvo i zrakoplovstvo vrlo brzo biva otkriven i stavljen u funkciju sustava. U SSSR-u postaje Robert Ljudvigovič Bartini, što je ruska verzija njegova imena, sa srednjim prezimenom po ocu.
Kao stranac, a k tome i osoba buržujskog porijekla, u SSSR-u je Bartini prihvaćen s rezervom, tako da je povremeno zatvaran te je bio pod stalnom paskom tajnih službi. U početku je bio inženjer u zrakoplovstvu Crnomorske flote, a od 1929. radio je u konstruktorskom birou Grigoroviča. Od 1933. bio je na čelu konstruktorskog biroa koji je projektirao hidroavione, koji su mu bili velika fascinacija - smatrao je, naime, da su piste i aerodromi glavna prepreka u razvoju avijacije jer su preskupi i otežavaju isplativost avioprijevoza. Moguće da mu je za hidroavione inspiracija bila upravo rodna Rijeka, koja je u prvoj polovici 20. stoljeća bila poznata po toj vrsti avioprijevoza. Od 1937. do 1947. u nemilosti je i radi u zatvorskom birou NKVD-a.
Bartini VVA-14
Krajem tridesetih godina u SSSR-u Bartini pada u nemilost vladajućih struktura zbog kritičkog pisma koje je uputio Staljinu. Međutim, rehabilitiraju ga njegova dostignuća u području zrakoplovstva, tako da je nastavio raditi, iako pod stalnom paskom NKVD-a. Razvio je model STAL 6, s kojim je omogućen skok u ubrzanju od 100 kilometara na sat, letjelicu za polarne uvjete DAR te STAL 7, kojom je srušen brzinski rekord prelaskom udaljenosti od 5000 kilometara za 12 i pol sati. To je bio dovoljno dobar kredit da mu Staljin oprosti kritičnost.
Crveni barun iz Rijeke
Zbog porijekla, zvali su ga Crveni barun ili Crveni princ. Poznata je činjenica da se 30-ih godina upoznao s Antoineom de Saint-Exupéryjem, autorom “Malog princa”. Obojica su bili piloti, zaljubljenici u nebo i svemir. Ne zna se o čemu su razgovarali, ali lako je moguće da mu je i sam Bartini djelomično bio inspiracija za “Malog princa”, navodi Svetozar Nilović. Bartinijev STAL 7 razvijen je kasnije u bombarder koji je sudjelovao u prvim zračnim napadima na Berlin, ali se autorstvo nije službeno pripisalo politički nepodobnom Riječaninu. To je također bila jedna od konstanti Bartinijeva rada. Kao i Nikola Tesla, bio je potpuno posvećen projektiranju i istraživanju, a serijska ga proizvodnja nije zanimala te uglavnom nije odlazio dalje od prototipa.
U ruskim i svjetskim avijatičarskim krugovima i dalje je najpoznatiji po hibridnom avionu VVA-14, a jedan od dva sagrađena modela danas je u ruskom muzeju avijacije Monino, nedaleko od Moskve.
Bartini VVA-14
Tijekom Drugog svjetskog rata Bartini je radio na razvoju aviona bržih od zvuka, a potom se posvetio velikim transporterima, modelima T-117 i T-200, koji nisu završeni, no bili su daleko ispred svojeg vremena. Njegov T-200 prvi je širokotrupni avion, što je inovacija koju će Boeing iskoristiti tek dva desetljeća kasnije. Također, pedesetih Bartini radi na razvoju dvostrukih delta krila koja su prema njegovim izračunima bila optimalna za nadzvučne letove. Ta je inovacija svoju primjenu kasnije našla kod aviona Concorde i Tupoljev.
Cijelo vrijeme, Bartini se bavio teorijskom fizikom i matematikom, kojima se potpuno posvetio 60-ih, nakon odlaska u mirovinu. Njegova su dostignuća i na polju zrakoplovstva i na polju teorije bila inspiracija za razvoj sovjetskog svemirskog programa.
Otac ruske kozmonautike Sergej Pavlovič Koroljev nazvao je Bartinija svojim učiteljem, a posthumno su ga slavili brojni ruski inženjeri - Oleg Antonov, Andrej Tupoljev, Sergej Ljuština i Aleksandar Jakoljev. Smatra se da bez njegovih otkrića prvi let Jurija Gagarina u svemir ne bi bio moguć ili bi se dogodio znatno kasnije.
Kao i u inženjerstvu, Bartinijeva otkrića na polju teorijske fizike također su bila ispred njegova vremena. Otkrio je šestodimenzionalni svijet nazvan “Bartini svijet” koji se zasniva na šest okomito postavljenih osi, što je teorija koja je u to vrijeme bila osporavana, ali su danas njezini odjeci očiti u općeprihvaćenoj teoriji struna.
Jurij Gagarin
Roberto Bartini bio je renesansna osoba u punom smislu te riječi. Govorio je šest jezika, pisao pjesme, slikao, bavio se filozofijom. Ženio se nekoliko puta, a Nilović je stupio u kontakt s njegovim najmlađim sinom, Vladimirom.
- Kada sam ga dobio na telefon i rekao mu da sam iz Rijeke, rasplakao se. Rekao mi je da bi želio vidjeti rodni grad svojega oca - kaže Nilović. Bartini je umro 6. prosinca 1974. godine. S obzirom na prirodu njegova posla, sistema u kojem je radio i nepoćudnosti koja ga je pratila kroz cijeli život, njegov opus još nije do kraja istražen i o njemu se, unatoč recentnim istraživanjima, jako malo zna.
Aerodrom Bartini
Krajem rujna ove godine u gradu Žukovskij, 25 kilometara jugoistočno od Moskve, svečano je otvorena Aleja poznatih ruskih aviokonstruktora koja se sastoji od 16 bista istaknutih znanstvenika, izumitelja i kreatora najpoznatijih zrakoplova i helikoptera, a među njima je i Roberto Bartini. U društvu je Olega Antonova, Georgija Berieva, Mihajila Gurevića, Sergeja Iljušina, Nikolaja Kamova, Semjona Lavočkina, Artema Mikojana, Mihajila Milja, Vladimira Mjasišjeva, Vladimira Petljakova, Nikolaja Polikarpova, Pavela Suhoga, Marata Tisšjenka, Andreja Tupoljeva i Aleksandra Jakovleva.
Bartini A-57
U Rijeci je, kako nam otkriva Nilović, Bartinijevo ime uvršteno na popis kandidata za dodjeljivanje ulica.
- Bilo bi sjajno da se ode korak dalje i da se po Bartiniju nazove, recimo, riječki aerodrom - kaže Svetozar Nilović, najavljujući “napad” Bartinijem za 2019. godinu. Nilović, naime, ističe da je stupio u kontakt s ekipom iz Žukovskija te da su voljni ustupiti odljev Bartinijeve biste. Želja mu je da se bista izloži i u Rijeci, kao i da se u Hrvatskoj prevede i objavi knjiga “Bartinijev svijet” koja, uz Bartinijevu biografiju, sadrži i njegove značajne radove. Tu je još i cijeli niz manjih inicijativa koje će kulminirati za dvije godine, sve s ciljem valorizacije jedne od najvećih i najvažnijih svjetskih figura koje je Rijeka dala u svojoj turbulentnoj povijesti.