Kada je izbila pandemija koronavirusa, u medijskom se diskursu često krivo upotrebljavala sintagma "socijalna distanca". Većina se ljudi brzo ispravila i počela koristiti termin "fizička udaljenost", koji je prikladniji time što naglašava da razmak od jednog i pol metra ne mora značiti ukidanje društvenih veza i bliskosti među ljudima.
Ipak, za jednu je društvenu skupinu socijalna distanca možda ipak postala objektivna činjenica. Radi se o najstarijoj populaciji, oko koje su svi već više od pola godine na posebnom oprezu. Zabranjivane su posjete staračkim domovima, a i oni koji žive u svojim kućama i stanovima barem su djelomično reducirali svoje kontakte s ljudima.
Starije osobe i inače su osjetljivije na razvijanje osjećaja usamljenosti od ostatka populacije, objašnjavaju psiholozi. Usamljenost se događa zbog smanjenog intenziteta njihovih društvenih kontakata, smanjenih mogućnosti za uključivanje u društvene aktivnosti, prestanka obavljanja smislenih aktivnosti te u nekim slučajevima zbog gubitka neovisnosti o pomoći drugih. Koronakriza sigurno nije pridonijela ublažavanju tog problema, dapače, rizik od usamljenosti je i veći s obzirom na to da većina starijih osoba zbog epidemiološke situacije više ne može na tržnicu, na partiju šaha s prijateljima, po svoje lijekove, na nedjeljnu misu ili u šetnju parkom.
Usamljenost je povezana sa smanjenim osjećajem sreće, manjim zadovoljstvom životom, povećanim osjećajima depresivnosti i anksioznosti te razvijanjem pesimističnog pogleda na svijet. Osobe koje su usamljene doživljavaju više stresa kada se suočavaju s poteškoćama te se lošije nose s problemima. Povećani i produljeni doživljaj stresa dovodi to slabljenja organizma, odnosno slabi imunitet tijela te su osobe koje osjećaju veću razinu usamljenosti u većem riziku za razvoj bolesti.
Usamljenost kod starijih ljudi povezana je s češćim posjetima doktoru te većim brojem dana provedenih u bolnici. Usamljeni pojedinci češće razvijaju kronična oboljenja te se sporije oporavljaju od bolesti, što je posebice važno za starije ljude koji su u velikom riziku od razvoja raznih kroničnih bolesti.
Kako onda pomoći starijima u svojoj okolini? Tako što ćemo zajedno s njima raditi na tome da se smanji njihov manjak samoučinkovitosti. Treba ih poticati da što je više moguće obavljaju razne zadatke i poslove. Da, ako im to zdravlje dozvoljava, sami održavaju svoju i higijenu prostora u kojem borave, da se bave svojim hobijima i poslovima oko kuće, da osmisle svoju dnevnu rutinu koja je raznolika, da njeguju svoje interese. Da uživaju u malim aktivnostima koje im uljepšavaju dan.
I, možda najvažnije, starijoj populaciji treba omogućiti da sve te male pobjede imaju s kime podijeliti.
O odnosu samoće i usamljenosti, njihovim nadanjima i problemima, obiteljima, ali i životima općenito i mi smo pričali s troje starijih ljudi. Očekivali biste da će u tim razgovorima biti suza, kukanja i prepričavanja liječničkih dijagnoza. No, ispalo je sve samo ne tako. Ovi su nas ljudi nasmijali do suza svojim šalama, ispunili neviđenom pozitivom, iznenadili vedrim pogledima na život i činjenicom da im je malo toga teško.
Ako se posvetite nekoj starijoj osobi, bilo nekome tko vam je u rodu, u volonterskoj udruzi ili nekim drugim kanalom, jedno je sigurno - time nećete pomoći samo toj osobi nego i sebi jer ćete dobiti drukčiju perspektivu na život. A stariji ljudi jedva čekaju s nekime podijeliti svoju mudrost.
Darinka Filković (90)
Ja sebi pomoći ne mogu. U Božjim sam rukama, bit će onako kako On da. Ali se čuvam
- Zbog vas su mi otkucaji srca skočili na 90 u minuti! - riječi su kojima nas je u svojem domu u Jastrebarskom dočekala gospođa Darinka Filković. Njezin širok, iskren i živopisan osmijeh odmah je pokazao da ne misli time reći ništa loše; dapače, puls joj je porastao od uzbuđenja i iščekivanja. - Danas sam tak' radosna, puna mi je kuća ljudi - kaže nam.
Koliki su joj otkucaji srca, toliko joj je i godina - 90. Na svetog Nikolu, 6. prosinca, navršit će 91. godinu.
Gospođa Darinka bila je učiteljica razredne nastave. U mirovinu je otišla '81. - Od toga je sada već prošlo više godina no što mi je trajao radni vijek - uočava ova iznimno lucidna i bistra žena, dodajući da bi, da se ponovno rodi, ponovno odabrala biti učiteljica.
I njezin je suprug također bio prosvjetni radnik. Predavao je glazbeni. Oko njih je, priča, uvijek bilo veliko društvo. - To vam je tako jer muzika povezuje ljude - kaže, prisjećajući se da je njezin muž volio tamburice "i sve je oko sebe zarazio njima". Priznaje ipak s osmijehom da ga je bilo ljepše slušati dok bi svirao u društvu nego dok je doma vježbao.
Kao mladi učitelji njih su dvoje prošli puno mjesta po kojima su obrazovali, stalno su se selili po školama. Gospođa Darinka i sa svojih 90 godina precizno nabraja sva ta mjesta: Sunja, pa Mlinoga, Sveta Jana, zatim Kostanjevac, onda Krašić, Draganić, i u konačnici Jaska. Nekad se spavalo i u štalama, često toplijima no što su to bile kuće. Do škola se, ako treba, putovalo i biciklom. Od svih su se putovanja odmorili upravo u Jaski. Ulica u kojoj su podigli svoju kuću bila je ulica prosvjetnih radnika, živjelo ih je tu gotovo deset, a danas je, uz Darinku, ostala još samo i deset godina mlađa od nje Jelica. Tu su se skrasili i osnovali obitelj. - Ovdje je mirno i ljudi su tu najbolji - zaključuje Darinka.
Suprug joj je umro prije šest godina. Otada živi sama. Kći joj je u Australiji, jedan sin u Švicarskoj, a drugi u Zagrebu. Ima pet unuka, čije su fotografije uredno poslagane na polici, a čuvaju ih tri anđela.
Njezina joj djeca i unuci dolaze kad god mogu, a tu su i brižni susjedi. No, otkad je počela pandemija koronavirusa, posjeta je puno manje.
- Ljudi sami ne dolaze jer znaju da ne smiju posjećivati stare ljude. A meni to fali. Prije su mi znale doći susjede, donijeti nešto, popričati. A sada se to nitko ne usudi. Nije to za igru. Evo, prije koji dan smo imali više od 740 zaraženih. Ne bojim se ja ničega, pa ni korone. Ja sebi pomoći ne mogu. U Božjim sam rukama, bit će onako kako on da. Ali se čuvam - kaže gospođa Filković.
U veljači ju je preko programa Crvenog križa počela posjećivati gospođa Alisa. Jedan je tjedan posjeti tri puta, pa idući dva. I tako stalno. Postale su velike prijateljice. - Ja bih najradije da ona meni dođe svaki dan. Ili ona ili sin koji živi u Zagrebu donesu mi sve što mi treba iz dućana. Ona mi ode i u apoteku. Alisa je predivna, evo, prije koji dan je išla darivati krv. To vam govori koliko je dobra. No, nekad je i špotam, kaj toliko dela kad dođe k meni. Kažem joj: "Ostavi prašinu, daj se malo razgovaraj sa mnom!" - smije se Darinka, a i Alisa, koja je i u vrijeme našeg posjeta bila u obilasku.
Darinka ljeti ustaje oko sedam, a sada oko osam. Doručkuje, a Alisa joj je, ako je taj dan takav raspored, već u devet tu. - Nikad nisam dugo spavala, nisam mogla. Imala sam troje djece, a tu je bila i škola pa se uvijek trebalo pripremiti, ispravljati zadaće, sastavljati testove... - priča.
Tijekom dana se po redu moli za svoje unuke. Ponekad se pridruži krunici na radiju Marija ili pak upali misu na televiziji. - Samo mi televizija nekad nema signala. Ali najdraže mi je slušati misu iz Karlovca jer sam tamo išla u školu, pripadala toj župi. Čujem neka prezimena koja sam nekad poznavala. Te ljude danas ne znam, no opet me vrati u djetinjstvo - kaže Darinka, koja se rodila u Krašiću.
Kad je gladna, ručak si naruči iz restorana ili si sama skuha. - Imam problema s nogama i boli me lijevi kuk jer sam uvijek čuvala desno koljeno koje sam jednom uganula. Tako da, ako treba, krumpire gulim sjedeći. Navikla sam kuhati sa zaprškom, jela su mi prevodena ako je nema. Pa je napravim za više dana i onda samo dodam kad kuham. Volim jesti cušpajze, pa si i to priredim, blanširam povrće pa ga samo završim kad budem gladna - priča.
Zatekli smo je i pred kraj čitanja knjige. Kaže nam da čita o Oluji, priče boraca i oficira. - No, nisam mogla više čitati kad sam čula da ćete vi doći - opet priznaje da je uzbuđena, no Alisa nam odaje da je pred dva tjedna Darinka već govorila i za televiziju povodom Svjetskog dana starijih osoba. - Reći će ljudi da sam političarka koliko sam po medijima! - usklikuje.
Priznaje da joj samoća ponekad jest teška. - Ali strpljivo to podnosim. Jednostavno ne dam da mi to stvara poteškoće. Ako nemam s kime pričati, ja se, ako treba, mogu svađati i s komarcima - zaključuje kroz smijeh.
Ana Dedoš (77)
Svako se jutro čujem s bratom. Samo da je moj sin Ivica živ, sve bi onda bilo u redu
Ana Dedoš (77) iz Ivanićgrada od ožujka je tek jednom izašla iz kuće u grad. Što zbog koronavirusa, a i zato što je u proljeće prilikom odlaska frizeru pala i na dva mjesta ozlijedila zdjelicu. Oporavak je bio dug i težak, no gospođa Ana danas hoda bez problema. Osloni se samo na jednu štaku, samo iz predostrožnosti, jer joj se nekad znalo dogoditi da joj se zavrti u glavi, pa da ne bi izgubila ravnotežu. Kad je pitate za zdravlje, odgovara: - Ma, dobro sam. K'o tvrđava!
Živi sama u kući na periferiji Ivanićgrada. Ako je tko treba, dođe k njoj. Posjećuje ju stariji sin, koji živi u njezinom rodnom selu Šimljanici, često dođu i susjedi, a svaki dan joj i njene cure iz Crvenog križa donesu ručak. Svako se jutro čuje sa svojim bratom, koji živi u Slavonskom Brodu.
Kad pitate kako je, kaže: - Samo da je moj Ivica živ, sve bi bilo u redu.
Mlađeg sina Ivicu, koji je živio s njom, izgubila je prošle godine. Dok priča o tome kako se oporavljala od svoje velike ozljede, čini vam se da je to preboljela kao od šale. No, na spomen Ivice, oko joj svaki puta zasuzi. - Sve se dogodi i sve se preživi. Ali ne daj Bože nikome da mu dijete umre na rukama i da ga sahrani - kaže Ana, koju od milja zovu Ankica, pa objašnjava da joj je sin bio branitelj koji je bolovao od PTSP-ja, a kasnije imao i problema sa srcem i šećerom.
Njezin je kuhinjski stol poput malog oltara. Tu su slike i kipići Majke Božje i Isusa, jedna svijeća i puno fotografija, a sve stoji na heklanim stolnjacima koje uz pomoć dva para naočala još sama izrađuje. - Teško mi je kad pogledam te slike. Izjutra se probudim, izmolim i isplačem se. Nije mi teško zbog života samog, živjela sam nekad i u sirotinji. Nekada je bilo za jesti, nekada nije, to nije bilo važno. Ali samoća boli. Sanjam da me Ivica nešto pita. Onda se trgnem, a njega nema - priča Ana.
Stariji je sin, kaže, zove da dođe živjeti kod njega u Šimljanicu, no, pripovijeda ona, tamo nema ni doktora ni autobusa, u brdu je, pa joj je teško doći i do tamošnjeg groblja, gdje počiva njezin Ivica. Još štedi za nadgrobni spomenik, koji planira napraviti iduće godine, ove je to odgodila radi korone.
- Vele mi, ide ta korona. Ma, da znam đe je, otišla bih i ja tamo. Ali, neće me, djeco, neće - priča i polagano se osmjehuje, pa nastavlja: - Ne da mi moj sin, kao što mi nije dao ni Ivica, da rečem da mi nije žao da umrem. Ma, neće to ni čuti. A ni moj doktor. Rekao je da mi daje barem još 15 godina. Pitala sam ga: "Doktore, jeste li vi ludi ili ste pametni?" - govori dok joj osmijeh postaje sve veći.
Iako Ankica oplakuje sina, snažna je to žena, borbena, koja mora reći što joj je na duši bez susprezanja. - Evo, sama sam sebi počistila dvor. Imam u vrtu tikvice, salate, mahune... Ne volim kada mi netko drugi mora nešto raditi - kaže, na što primjećujem da ispred kuće ima i predivno cvijeće. - Da! Eto, reci mi, dijete, jel' meni trebalo cvijeće? Nije. Ali nešto mi ne da mira - govori. - Meni bi ti dosadilo da mi netko drugi svaki dan ovdje zuji - kaže, na što joj kažem da i ja živim sama pa je potpuno razumijem. - I ti si isto sama? Pa ti se moraš udati. Ali, pazi tu što radiš, zlato - savjetuje iz vlastitog iskustva, pa dodatno objašnjava.
Njezin je suprug, poljoprivrednik, poginuo na putu 1976., dok su im djeca još bila malena. Iste joj je godine umrla i svekrva pa je otišla svojoj majci. Odlučila se udati i drugi put. - No, vidjela sam da on nije onakav kakav sam htjela da bude prema mojoj djeci. Meni možeš reći sve, no mojoj djeci ni riječ! Rastali smo se za šest mjeseci. Taj za mene više ne postoji - čvrstog je stava gospođa Ana.
Nedavno ju je i jedan prijatelj njezinog pokojnog sina pozvao da dođe k njemu na tjedan dana. Ona ga je pitala: "Što tebi, Berislave, je?". - Već sam spomenula i da mogu otići kod starijeg sina. No, ne mogu ostaviti svoje mačke. Imam dvije, bijelu i šarenu. Donio ih je moj Ivica, netko ih je bio bacio pod auto. Koštaju me 60 kuna svaki mjesec, za to bih mogla kupiti dvije kile mesa. Ali neka ih - govori.
Stjepan Dujlović (88)
No još ne pričam sam sa sobom. Iako to uopće nije loše. S pametnim je dobro progovoriti
Gospodin Stjepan Dujlović prepun je šala. Jednako voli i one na tuđi i one na vlastiti račun. - Ja sam vam već 13 godina u samoizolaciji - kaže nam, misleći na činjenicu da je toliko vremena prošlo otkada mu je umrla supruga. Preminula je od srca, iako s time nikad nije imala problema. Sjela je na kauč i zamolila ga da joj donese vode i šećera. Tako je i učinio, a potom je pozvao Hitnu, koja je stigla, sjeća se, u sekundi, no i dalje prekasno. Otada živi sam u svojoj kući u Petrinji.
On se rodio u mjestu Mišin Han kod Banja Luke. Pitam ga prije koliko godina je to bilo. - Više od 25 - kaže vedro, pa nastavlja: - Šalim se, naravno. Uskoro ću navršiti 89 godina - govori. Iz sela se preselio u grad, a u Banjoj Luci je živio 48 godina. 1989. je došao u Hrvatsku. Najprije u Korenicu, gdje je sa sinom šest godina držao kafić, a potom i u Petrinju. - Svašta sam radio u životu, no još hodam. Gledam travu odozgo. Kad bude odozdo, onda neće biti dobro - govori.
Po struci je bravar, pa je jedno vrijeme radio u struci. Vozio je i bager pa kasnije bio poslovođa u jednoj tvornici čak 33 godine. U tih je nekoliko desetljeća na posao zakasnio tek nekoliko puta. Ako treba, po banjalučkom je polju išao do posla i pješke, makar došao cijeli mokar i u blatu. Najljepše mu je u životu bilo, priča, upravo u tome periodu dok je radio tamo. Umirovio se s 40 godina, tri mjeseca i 17 dana radnog staža. Perfektno pamti datume i događaje. Vjeruje da je to nužno za čovjeka koji želi i u starijoj dobi ostati vitalan. - Čovjek mora znati sam sebe kontrolirati i na neki način stalno vraćati točak historije ili vremena. Povezivati stvari jedne s drugima, prisjećati se svega što se zbilo. Ja se, recimo, tako još jako dobro sjećam prvog puta kad sam od tate dobio batine. Bila je to šiba od breze, one su najgore, tanke su i uvijaju se. Još od tada ne volim breze - sjeća se kao da je bilo danas.
Život mu se od početka pandemije, priča, nije pretjerano promijenio. Ni prije nije previše izlazio, a sve što mu treba mu iz dućana donese gospođa Jasminka, koja mu pomaže u kućanstvu preko udruge Naš život. Obiđe ga nekoliko puta tjedno, spremi mu kuću, pomogne oko drva za grijanje, i sve ostalo što mu je potrebno. - Jasminka je iznimno vrijedna – kaže, pa ga pomisao na ovu dobru ženu podsjeti na to da je njegova kuća zapravo kroz cijeli njegov vijek bila puna muškaraca. - Supruga i ja smo imali tri sina, a s nama je živio i njezin brat. Uz to, u dvorišnoj smo kući u najmu imali dvojicu studenata. Kako nismo imali ženske djece, mogu vam reći da mi je najsretniji dan u životu bio onaj kad mi se rodila prva unuka - ponosan je Stjepan.
Ima tri unuke i dva unuka te tri praunuka, a već je i četvrti na putu. Jedan mu sin živi u Njemačkoj, drugi u Švedskoj, a treći u Zadru. Dvojica iz inozemstva ove ga godine nisu previše posjećivali zbog koronavirusa. Sin iz Švedske je bio došao, skupa su bili u Zadru, no morao je otići relativno brzo zbog zatvaranja granica.
Stjepan uvečer odlazi spavati oko 22 ili 23 sata, ovisno o raspoloženju. Na nogama je oko pola 7 ujutro. Pije kavu, pa između devet i deset doručkuje. Voli dobar doručak. A onda popije jednu čašicu "soka od višnje". - Je li to onaj destilirani sok? - pitam ga. - Je - smije se. Oko podneva mu dolazi ručak, na koji se pretplatio u tamošnjem staračkom domu. Popodne napravi nešto oko kuće, pogleda televiziju, malo se odmori. A za večeru su na meniju obično šalica mlijeka, kompot ili neki jogurt.
- Nekad vam ja sam i zapjevam - kaže, pa nastavlja: - No još ne pričam sam sa sobom. Iako to uopće nije loše. S pametnim je čovjekom dobro progovoriti - smije se.
Poslijepodne ga nekad posjeti njegov "rođo". - A susjedi mi slabo dolaze otkako je ovo počelo. Mislio sam u početku da je to šala, no sada se vidi da nije - kaže.
Samoća mu, govori, ne smeta. - Čuj, meni je jako dobro. Nemam se s kime svađati, nit se tko ima svađati sa mnom - zaključuje. Mogao bi, da želi, otići kod sina u Zadar. - Živio bih bolje nego da sam u Sheratonu. No, ne paše meni ta klima. Sjećam se i danas kad sam prvi puta iz Banja Luke tamo 60-ih išao na more. Bio sam tamo tri dana, a već četvrti sam rekao da ću, ako treba, pješke krenuti doma – priča.
Sa svojom se djecom čuje svake nedjelje. - Glavno što pitaju je hodam li. Kažem im da hodam. Po kući nekad uz malu pomoć štapa. Ali njega ne nosim van. Što da naiđe neka baba pa me vidi sa štapom. Odmah bi rekla "ovaj je gotov" - zaključuje, kako drugačije, nego u šali.