Kako zapravo izgleda agonija kad se čovjek zarazi koronavirusom, najbolje zna onaj koji je koronu ''uhvatio'', preležao, borio se s tom gnjusnom zlicom i na kraju je pobijedio i vratio se životu. I to za ne ''faliti''- liječnik. Naime, riječ je o Breljaninu, 58-godišnjem liječniku ortopedu Josipu Bekavcu koji je do unatrag sedam godina radio na Ortopedskom odjelu kirurške klinike KBC-a Split, a nakon toga u poliklinici Analiza i na koncu u svojoj privatnoj ordinaciji u Brelima, piše Slobodna Dalmacija.
S Bekavcem se nismo mogli susresti, budući da još ''gazi'' tragove korone i nalazi se u samoizolaciji, ali nam je zato ispričao kako se 15 dana - i to od 30. ožujka - borio s virusom kojim se zarazila prvo njegova majka pa onda on i sestra. Kako nam je ispričao, otkad je korona zahvatila Hrvatsku, i on i njegova medicinska sestra pridržavali su se svih mjera zaštitite i nije imao gotovo nikakva straha da bi se mogao zaraziti, tim više što ortopedski pacijenti nisu rizična skupina, ali, kako kaže, nikad se ne zna.
Dakle, tri dana prije nego što je dobio povišenu tjelesnu temperaturu, morao je doći u kuću u kojoj mu žive majka i sestre, koje su ga i pozvale budući da je majka imala jako povišenu temperaturu te je jako kašljala. Kad je stigao kod majke, iz predostrožnosti je na lice stavio zaštitnu masku, a maske je podijelio i svojim sestrama.
Borila se za zrak
- Majka je bila u jako teškom stanju i nije prestajala kašljati pa sam je 'poslušao' i ustanovio da ima znakove upale pluća. Odmah sam otišao u svoju ordinaciju i donio bocu s kisikom, jer sam primijetio da se bori za zrak, pa sam odlučio liječiti je kod kuće jer onako stara s 89 godina i dementna i s tadašnjom organizacijom bolničkog prijema, sigurno to ne bi preživjela u bolnici, a nitko je ne bi više mogao niti posjetiti. Tako sam u sebi sve to prelomio i mada sam bio svjestan rizika, vjerovao sam da joj jedino tako dajem šansu za život. Ta borba trajala je danonoćno nekoliko dana s teškim napadajima kašlja i gubitkom zraka, a ja sam bio pored nje, davao joj kisik i držao je za ruku što bi joj na trenutke smirilo kašalj - govori Bekavac, dodavši da je majku liječio Sumamedom, Klorokinom, Klavocinom i Panadolom uz obveznu hidraciju.
Međutim, trećega dana i on je dobio temperaturu - dobro se sjeća da je bio ponedjeljak, 30. ožujka.
I dok je ispočetka prva dva dana imao samo par ''linija'', osjećao se relativno dobro, ali je potom počeo kašljati, a njegovoj majci se u međuvremenu stanje bitno popravilo. Međutim, trećega dana temperatura mu se popela na 38,7 stupnjeva, kašalj se pojačavao, ali gušenja nije imao, mada je počeo gubiti okus i miris, a malo zatim i apetit pa je i on uzimao terapiju koju je davao majci s time da je Panadol pio svakih šest sati kao i na litre čaja koji mu se zgadio.
Strašna gorčina
- Oko petog do šestog dana u ždrijelu sam zadobio strašnu gorčinu koja je bila nepodnošljiva i dodatno me provocirala na povraćanje, a nisam imao što povratiti jer sam jeo skoro isključivo juhu pa bih s nekoliko žlica tako na kratko isprao tu gorčinu, makar to bilo usred noći. I konačno deveti dan postao sam sav nikakav kao i moja sestra Irma pa smo otišli potvrditi dijagnozu testiranjem i izvaditi krv da bismo objektivizirali stanje. Svi su od nas bježali jer smo zaraženi, što me jako dodatno pogodilo jer sam se prvi put u životu osjetio kao gubavac na čistini. Nalazi su nam obećani za sat i pol do dva, a čekali smo ih stisnuti u autu na parkiralištu ispred zgrade Zaraznog odjela KBC Firule puna četiri i pol sata - priča Bekavac, dodavši kako je sreća što su i on i sestra ponijeli sa sobom po litru vode jer bi onako febrilni doslovce skapali.
Josip Bekavac
U međuvremenu su u više navrata dolazili pred vrata Zaraznog, zvali preko mobitela za rezultate, ali ništa. Njegove sumnje da bi mu tu majka ''zaglavila'' tad su se pokazale točnima. I konačno, nakon četiri i pol sata, dobivaju svoje krvne nalaze, a njegov CRP bio je visok 90. Kako priča za Slobodnu Dalmaciju, kolega na prijemu mu je rekao da može ostati ako želi, ali s obzirom da nije bio neposredno respiratorno ugrožen, poručio mu je da može i ići doma, ali ako nastupi problem s disanjem da mu se javi.
I tako su dr. Bekavac i njegova sestra otišli kući i ušli u drugu fazu bolesti, a najteže mu je bilo između 10. i 12. dana borbe kad apsolutno ništa nije mogao jesti, a gorčina u ždrijelu bila je nepodnošljiva.
Nada u oporavak
- Kad sam mislio da bi mi trebalo biti bolje, meni je bilo sve lošije i to me mentalno lomilo, a počeli su se javljati i košmarni snovi što me dodatno iscrpljivalo. Zazivao sam Krista u molitvama da održim nadu u svoj oporavak, jer je medicina napravila svoje i nije bilo rezultata. Svaki dan smo molili krunicu da nam da snage da izađemo iz ovog strašnog ponora. Svi mi imamo svoje fizičke i psihičke granice i to su trenuci kad sagledavamo svoj život, što smo propustili, a što dobro, a što loše napravili. To su trenuci dubokog preispitivanja svoje duše koja stoji ranjena pred Bogom i moli za život. To su trenuci kad se ništa ne sakriva niti samom sebi, duboko svjestan da je i Isus rekao kao čovjek: 'Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša'. To su trenuci u kojima samo skrušeni čekamo na milost i pitamo se jesmo li je zaslužili - govori Bekavac.
I onda slijedi 13. dan kad se naš doktor danju i noću jako preznojavao, ali srećom, počela mu je padati temperatura. Isto je bilo i sutradan na Uskrs. I onda dolazi 15. dan. Sloboda. Milost. Izlazak iz tamnice, otrgnuti okovi. Nema više povišene temperature.
- Kao da je u moju mračnu ćeliju kroz mali okovani prozor ušlo sunce. Bože moj, bolje sam, bolje sam. Bilo me strah povjerovati sve dok se i sutradan nisam probudio afebrilan. Samo su mi suze kliznule niz lice. Bio sam ganut do dna duše i slavio uskrslog Krista koji me izbavio. Uzašao sam iz ropstva bolesti. Izašao sam iz mraka, vratilo se moje najveće blago - moje zdravlje - priča Bekavac, dodavši da se i njegova majka koja je bila za umrijeti, nevjerojatno oporavila, dok je sestri nakon 18 dana napokon pala temperatura.
Kako kaže, sve je ovo htio podijeliti s javnosti zbog enormne radosti koju sad nosi u svom srcu jer radosnu vijest uvijek treba podijeliti sa svim ljudima.
Zahvala nebesima
- Htio sam zahvaliti nebesima za svoj spas i svojoj obitelji jer bez svega ovoga ne bismo uspjeli. Htio sam zahvaliti svima na potpori i onima koji su mislili na mene. Sad nakon svega osjećam se još više čovjek. Ranjiv, ali postojan. Mnogi su imali ovu bolest, neki su pokleknuli, mnogi su ozdravili, a i u ovom trenutku mnogi se bore za svoje živote. U Italiji je umrlo više od 100 mojih kolega. Molimo za njih. Mi smo svi braća i jedni bez drugih ne vrijedimo puno. Cijela Makarska rivijera, mi smo kao jedna velika i raznolika obitelj koja je išla u istu školu, radovala se ili tugovala zbog istih događanja, ljubovala po šentadama, uživala na rivi i ćakulama ispod ovog predivnog Biokova i sve nam to tako fali. Svega toga čovjek postane svjestan u trenucima poput ovog i spozna kako male stvari čine naše živote ljepšim - govori Bekavac.
I zato ovaj doktor svima poručuje da ne smiju klonuti duhom te da trebaju imati vjere i zbližiti se u svojim obiteljima koje su nam najveća potpora, piše Slobodna Dalmacija.
- Budimo savjesni u mjerama zaštitite, osobito mlade generacije i djeca koji prenose bolest, a da toga nisu svjesni. I pobijedit ćemo samo svi zajedno, a onda, koja će to fešta biti - poručuje za kraj doktor, jer zdravlje je sve, jer bolestan čovjek ima samo jednu želju...