VELEPOSLANICA MISAKO

Japanka u Zagrebu: ‘Imam jedan savjet za sve koji se plašite potresa, bit ćete malo smireniji...‘

 Neja Markicevic/Cropix
Njezina ekselencija Misako Kaji za Jutarnji je ispričala svoj doživljaj razornog zagrebačkog potresa

Misako Kaji, japanska veleposlanica u Hrvatskoj, dočekala nas je sjedeći na kauču rezidencije japanskog veleposlanstva u Remetama, okružena maskotama Olimpijskih i Paraolimpijskih igara koje bi se trebale održati ove godine u Japanu. Lice joj je, osim nasmijanih očiju, skrivala crna maska.

Vesele maskote jarkih boja na prvu su privlačile pozornost, no odmah do jedne od njih nalazilo se još nešto - ruksak na kojem su bile zakačene bijela kaciga i malena ručna baterija, naznaka ozbiljne teme koja će dominirati našim razgovorom: potresi.

Iza Kaji je više od 30 godina rada u diplomaciji. Kao profesionalnu diplomatkinju, karijera ju je odvodila na sve strane svijeta, među ostalim i u Ujedinjene narode u New Yorku. Upravo u toj organizaciji surađivala je ponekad, i to dobro, naglašava, primjerice u sklopu UN-ove Svjetske konferencije za žene ili odboru za budžet, i s hrvatskim diplomatkinjama, no nikada, govori uz smijeh, nije ni mislila da će jednog dana i sama postati japanska veleposlanica u Hrvatskoj.

Upravo to se dogodilo.

U Hrvatsku je stigla prije godinu i pol dana, krajem svibnja 2019. Njezin tadašnji dojam naše zemlje, prisjetila se, bio je potpuno drugačiji od onog koji je stekla tijekom svog prvog, vrlo kratkog posjeta ratnoj Hrvatskoj, kada je radila u Bruxellesu.

"Bio je kraj svibnja, pravo proljeće, sjećam se da sam se divila predivnim povijesnim zgradama. Bilo je doista mirno i prilično drugačije od dojma koji sam stekla kad sam bila u Zagrebu tijekom rata. Zemlja se transformirala, izrasla je u prosperitetnu, mirnu, životnu, ljubaznu državu", prepričava veleposlanica Kaji.

image
Neja Markicevic/Cropix

Prvi mjeseci njezina mandata kao veleposlanice - sve do veljače, odnosno početka ožujka prošle godine, bili su živahni. Održavala su se, govori, primanja i događanja. Povodom rođendana japanskog cara japanski su majstori pripremali tunu, nosio se tradicionalni kimono... Vrlo ugodno se iznenadila činjenicom koliko su ljudi u Hrvatskoj upoznati s različitim aspektima japanske kulture, pa čak i statistikom prema kojoj je Hrvatska, iza samog Japana i SAD, treća zemlja na svijetu po udjelu ljubitelja ili autora haikua u ukupnoj populaciji.

No, onda se dogodio potres. Bio je to, kako ćemo kasnije iskusiti na vlastitoj koži, tek prvi u nizu...

Za vrijeme onog prvog, koji je u ožujku devastirao glavni grad Hrvatske, priča nam, bila je ovdje. Za vrijeme drugog, koji je razorio Petrinju i okolicu, bila je u Japanu. I ovaj prvi je, tvrdi, bio šokantan.

"Remete su tri kilometara od epicentra pa se poprilično ozbiljno treslo", prisjeća se. Magnituda za Japan i nije toliko velika. No, u Hrvatskoj, posljedice su bile razorne. Šteta u gradu je bila velika. I sama rezidencija i ambasada imale su pukotine u zidovima.

Nakon tog iskustva, odlučila je da stvari neće prepustiti slučaju.

"Kad sam stigla u Zagreb mislila sam da mi ruksak za evakuaciju, kojeg u Japanu svi imaju, nije potreban. Ali nakon potresa u ožujku shvatila sam da smo se morali bolje pripremiti", govori. Ruksak koristi za planinarenje, no sada je u njega spakirala stvari koje bi mogle biti potrebne u slučaju nove trešnje. U njega je stavila i mali prijenosni radio i ručnu bateriju.

"Smirenija sam kada je to spakirano. Ne trebam trčati okolo i skupljati stvari, osjećam se lagodnije kada spavam", objašnjava, pokazujući nam na oglednom primjeru ruksaka za evakuaciju što bi sve trebalo biti u njemu. I male stvari, ističe, držeći u rukama maramice iz ruksaka, mogu napraviti razliku. Ili primjerice dekica, ako morate boraviti vani. Ona vas može utopliti i spriječiti rizik da se razbolite.

Seciramo sadržaj tog "japanski" spakiranog ruksaka za evakuaciju.

image
Neja Markicevic/Cropix

U njemu je niz stvari koje potencijalno, u slučaju najgoreg, mogu spasiti život ili uvelike olakšati snalaženje u slučaju katastrofe. Osim već spomenute male ručne baterije, odnosno svjetiljke, dekice, maramica te kacige, tu su redom: mali ručnik, rukavice i kabanica, higijenske potrepštine, nešto hrane (konzerve, grickalice i čokolada), voda, solarna putna baterija i punjač, blokić i penkala, prva pomoć, plastični pribor, dezinfekcijsko sredstvo i maske za lice te rezervne baterije. U njemu nedostaju još donje rublje i odjeća. Isto tako, dodaje, nemojte zaboraviti ni ključeve za auto i nešto gotovine, a dodaje nam i cjelokupni popis preporučenih stvari. Na njemu su još i svijeće i šibice, toplomjer, osobni dokumenti...

"Ne možemo smanjiti potrese, to je prirodna katastrofa. Ali, možemo smanjiti rizik koji dolazi s katastrofom, štetu ili patnju", objašnjava veleposlanica, dodajući kako se sada ljudi uče živjeti s potresima.

Pozorno je slušamo jer je njezina domovina - Japan - dobrano usvojila tu lekciju. Japan je vrlo sklon potresima i oni tamo nisu nikakva rijetkost.

"Na našu zemlju otpada samo 0,25 posto ukupnog kopna, ali statistički gledano u našoj se zemlji događa gotovo 20 posto svih potresa", objašnjava. Prema njihovoj statistici koju vode već 98 godina, u Japanu se godišnje zabilježi u prosjeku 16 potresa magnitude šest ili više. Primjerice, u 2019. godini bilo je čak 18 jakih potresa, no od tog ukupnog broja njih samo šest je uzrokovalo štetu i nije bilo smrtnih slučajeva. Navodi, primjerice, i potres iste jačine kao onaj u Petrinji koji je u prosincu pogodio sjever Japana. O njemu tvrdi, nitko nije čak ni govorio jer nije bilo gotovo nikakve štete.

Kako su došli do toga, zanima nas?

Definicija je sljedeća: izgradnja otporne države i zajednice kombinacijom "hard" (čvrstih) i "soft" (mekih) mjera. Prve su antiseizmička gradnja, otpornost na požare, mjere za sprečavanje odrona, infrastruktura otporna na potrese. "Meke" mjere odnose se na pripremljenost građana. Naravno, iza njih su godine i godine rada.

"Da bismo smanjiti broj žrtava, ublažili patnju i minimizirali štetu, uložili smo brojne napore. Jedan način je bio iznova graditi, ali bolje. Dakle, ne samo izgraditi, nego izgraditi bolje (Build Back Better)", objašnjava.

image
Neja Markicevic/Cropix

Prisjeća se i velike katastrofe koja je obilježila modernu povijest njezine zemlje, potres i njime uzrokovan tsunami koji su devastirali Japan 2011. godine. I Hrvatska, i ostatak svijeta, tada su im, naglašava, jako pomogli.

"Epicentar je bio usred oceana, jačine devet. Bila je to jako velika trešnja, ali kad je stigao do kopna bilo je oko sedmice u obalnim gradovima. Potres takve jačine dogodio se samo 1995. u području Kobe. To je bilo devastirajuće, umrlo je više od šest tisuća ljudi", priča.

"Kada se dogodio Fukushima potres ja sam išla na poslovni put, tako da sam uzletjela i nisam znala što se događa. Moja finalna destinacija je bila Ankara u Turskoj i kad sam mijenjala avione doznala sam što se dogodilo. Pokušavala sam nazvati svoju obitelj, rođake i onda vidjela na TV-u veliki tsunami... Bilo je to uznemirujuće. Šteta od tsunamija je bila veća nego od potresa", prisjeća se.

Važno je, kaže, učiti iz situacija te poboljšati sposobnost odgovora i ublažiti ranjivost. Iz tog je razloga Japan odlučio podijeliti svoje iskustvo s drugim državama, među ostalim putem UN-ove konferencije o prirodnim katastrofama koje su se održale u Yokohami 1994. godine, pa 2005. u Kobeu i 2015. u Sendaiju. Svaki je puta, dodaje, bilo više sudionika. Ostatak svijeta je shvatio koliko je bitna dobra gradnja i koliko ona ublažava štetu, pogotovo jer prirodne katastrofe mogu ugroziti proces razvoja u nekim zemljama. No, Japan, naglašava, nije uvijek bio tako spreman.

"Do 1950. godine smo sustavno i redovito patili, imali smo velike štete, ne samo zbog potresa nego i velikih tajfuna i stvari poput toga. No, tada se krenulo u izgradnju nacije u smislu pripremljenosti protiv prirodnih katastrofa", objašnjava. Cijela administracija je strukturirana u smislu otpornosti na njih, među ostalim potrese, a svake godine 1. rujna obilježavamo dan borbe protiv prirodnih nepogoda, u smislu obuke i podizanja nacionalne osviještenosti i pripremljenosti, sastaju se i premijer i svi članovi kabineta", govori.

Na njezine se riječi nadovezujemo opaskom kako se stječe dojam da Hrvatska nije bila spremna na ovakve događaje. Kaji ističe kako to može razumjeti.

"Zato što se dogodilo nakon 140 godina. I zatim pretpostavljate da neće biti još jedan, a onda se ponovno dogodio jedan veliki. Tako da se sada brinete može li se dogoditi za 140 dana. Ali, mislim da to možete iskoristiti i pokušati graditi iznova na bolji način kako bi se osiguralo ljude da žive te da se čak i potresi jačine pet ili šest mogu premašiti", dodaje.

"Potresi nisu lijepa stvar, no ne brinite se. S njima se može živjeti", poručuje.

S obzirom na sve navedeno upravo tu leži ključ aktualne japanske podrške i pomoći, mimo donacija koje su japanske tvrtke već uputile u pogođena područja nakon udesa.

Japan, pojašnjava veleposlanica Kaji, može pomoći svojim iskustvom, znanjem i ekspertizom. Naravno, dio tog know-howa poput protupotresne izgradnje zahtijeva budžet, no dio je nevidljiv i potpuno besplatan, obzirom da se radi o načinu razmišljanja i navikama koje vode boljoj pripremljenosti.

image
Neja Markicevic/Cropix

"Jedna od stvari je da se, unutar obitelji, dogovorite gdje ćete se naći u slučaju potresa, na nekom trgu ili nekoj drugoj lokaciji. Vaš mobitel možda neće raditi, ali znate da će vaši članovi obitelji biti tamo te odmah možete krenuti u tom smjeru", pojašnjava. Ili, primjerice, namještaj u stanu.

"On može biti pravo oružje, djecu može ubiti ako se na njih sruši", dodaje. Ljepljivom trakom mogu se oblijepiti i vrata ormarića u kojima se nalazi primjerice suđe ili čaše. Poželjno je maknuti i automobil na neko sigurno mjesto.

"Ne biste smjeli trčati okolo...", objašnjava veleposlanica.

No, tu su i mnogo sustavniji aspekti pripremljenosti, primjerice obrazovnog sustava.

"U Japanu se održavaju vježbe u školama, još od vrtića, osnovne škole. Radi se obuka kako se uredno evakuirati, kako učitelj kaže koja vrata i koji put koristiti, gdje je mjesto okupljanja...", prepričava.

Što se tiče dijeljenja tih znanja i ekspertize, između ostalog i u kontekstu obnove i rekonstrukcije, veleposlanica Kaji ima konkretne prijedloge i ideje. Predlaže uspostavljanje komunikacije s japanskim stručnjacima, kroz online konferencije na temu administrativnog planiranja, ali također na teme inženjerstva i izgradnje u smislu ekonomičnije izgradnje, npr. izgradnja građevina otpornih na potrese u budućnosti. Te je ideje podijelila s gradonačelnikom Petrinje kojeg je na njegov poziv posjetila u danima prije ovog intervjua.

No, cilj joj je uključiti i središnje hrvatske vlasti jer, kako govori, nije pogođena samo Petrinja i okolica, nego su oštećenja zabilježena i u Zagrebu. Kontaktirali smo i Sveučilište u Zagrebu, a dobra je stvar oko web konferencije, govori, da možete pozvati mnogo ljudi u isto vrijeme.

image
Neja Markicevic/Cropix

Navodi isto tako i primjer japanskog grada Sendaija, koji je 2011. godine pretrpio veliku štetu, no sada se transformirao u futuristički grad otporan na potrese. Tamošnji ljudi voljni su podijeliti svoja iskustva s pogođenim područjima i nisu zaboravili ono što je Hrvatska napravila za njih kad su se oni hrvali s tragedijom, a kada je Split primio pogođenu dječicu s njihovog područja. To je, naglašava Kaji, još jedan primjer odnosa Japana i Hrvatske kao dvije zemlje koje si međusobno pomažu, kako u dobrim tako i u lošim vremenima.

Što se tiče same gradnje, naglašava kako Japan ima vrlo oštre sankcije u slučaju nepoštivanja propisa.

"U slučaju nezakonite gradnje za tvrtke je kazna do 100 milijuna jena, odnosno milijun dolara, a za pojedince tri milijuna jena, odnosno 30.000 dolara ili tri godine zatvora. To su vrlo stroge kazne za kršenje osnovnog zakona o kriterijima izgradnje", navodi.

Najavljuje i suradnju znanstvenih zajednica dvije zemalja, kako bi se pitanje potresa proučavalo na sveobuhvatan način - od geografije, do vrste materijala kojima želite graditi do uloge lokalnih i centralnih vlasti pa sve do psihologije ljudi koji pate.

"Kako se nositi s potresima je interdisciplinarno i dugoročno pitanje. Ako planirate projekt sada, možda dobijete neke plodove za dvije godine, 20 godina ili čak 50 godina... No, Hrvatska, koja ima visoki akademski standard i sposobne stručnjake i inženjere kroz razmjenu s japanskim kolegama može pronaći dobro rješenje i primijeniti neke japanske ideje na Hrvatsku. Ne treba biti sve kao u Japanu, ali treba učiti na japanskom primjeru i raditi na svom vlastitom sustavu", zaključuje veleposlanica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 20:11