Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.
Ovo su njihove priče.
- Zemlja je previše nisko i čovjek često treba pogledati prema zvijezdama! Tako kažemo mi u Italiji, a ja često gledam u zvjezdano nebo - govori Paolo Mari, oduševljeni hobistički astronom, na solidnom hrvatskom s neizbježnim, simpatičnim talijanskim naglaskom.
Paolo je Rimljanin, muška trećina OPG-a u Radučiću, između Kistanja i Knina, naslovljenog na suprugu Brankicu Borović, a imaju trogodišnju kćerkicu Viktoriju. Lani proglašeni najboljim OPG-om Šibensko-kninske županije, potom konkurenti za Zlatni OPG Hrvatske postali su finalisti našeg natječaja za najboljeg mladog poljoprivrednika. Proizvode prirodnu, dermatološki ispitanu kozmetiku s mirisom smilja i bademova ulja, raritetnu po tome što su im pripravci istinski hand made, trud njihovih ruku i znoja od polja, preko košnica i prirodnog voska, do suvremenog laboratorija.
Linija od zasad 13 proizvoda nazvana je Viktorija, kako drugo nego po razigranoj malenoj, "trećoj trećini" obitelji, koja je na Veliki petak dvorištem lijepe obiteljske kuće podignute 2013. gazila bosa, kao prava, čvrsta Bukovičanka.
Školovanje
Viktorija pohađa vrtić u 15-ak minuta vožnje udaljenom Kninu najviše radi socijalizacije, inače se ne odvaja od svojih životinjskih prijatelja, kazuje majka. Imaju dva psa, osam magaraca i par harrisovih jastrebova. Grabljivice su nekad radile u rimskoj zračnoj luci s jednim sokolarom rastjerujući jata ptica koja ulijetanjem u avionske motore mogu prouzročiti kobne nesreće; sada lete leta radi i nitko od njih ništa ne zahtijeva, kao što ni s čim ne terete magarice, osim što ih muzu i skupljaju blagotvorno mlijeko za skori početak proizvodnje nove kozmetičke linije.
Zvijezda koju su prije desetak godina ugledali na Brankičinoj djedovini svijetlila im je pute da iza sebe ostave užurbani, neurotični Rim gdje se po cijeli dan radi, a da se ne stigne uživati gotovo ni u čemu što pruža sjajni, višemilijunski Vječni grad, uglas definiraju što je oboma bilo odlučujuće da kažu zbogom poslovima i zvanjima za koje su se mukotrpno školovali na fakultetima i kasnijim specijalizacijama, no život im se na kraju sveo jedino na bjesomučni rad sa sve manje životnog zadovoljstva.
Brankica je profesorica engleskoga, školovala se u SAD-u, a u Italiji je završila poslijediplomski studij za međunarodne odnose i radila u Rimu na europskim projektima kulture za područje Balkana. Tamo su se ona i Paolo upoznali 2009., da bi koju godinu poslije hrabro promijenili život iz korijena posvetivši se poslu koji su bili prinuđeni učiti u hodu. Neko vrijeme su iz Radučića svoje stare poslove radili online, no smart working, kako mu se tepa, ubrzo je zamijenio hard working na vlastitom gospodarstvu. Oboje su se dodatno školovali u oblasti farmacije i fitoterapije.
Od usta do usta
- Kada smo se pozdravili s Rimom, uhodanim poslovima i prijateljima, proglasili su nas ludima, no mi smo znali da nas u Radučiću čeka život koji ćemo udisati punim plućima. Na početku smo živjeli u kući s djedom i bakom, dok nismo izgradili vlastitu, kada smo definitivno odlučili da ostajemo. Uostalom, jednom se živi i ta nas je vizija vodila - govori Brankica.
- Da se razumijemo - dodala je - radimo po cijele dane, na zemlji, farmi magaraca, plantaži bajama i u laboratoriju. Klima je zimi vrlo oštra, ljeta znaju biti paklena, selo nema tekuću vodu i nije to baš uvijek jednostavno. Nekad jedva dospijem skuhati ručak, no to je napor nakon kojeg se zdravo osjećamo i, naposljetku, svoji smo gazde. Mukotrpno je što sve radimo sami - od polja do osmišljavanja proizvoda - a još uvijek ne možemo izdvajati za marketing te nas reklamiraju od usta do usta. No, vesele nas ti koraci i uvjereni smo da smo na dobrom putu - kažu Brankica i Paolo.
- Mislili smo kako mora postojati neki drugačiji život od onoga u Rimu koji nas je gušio - nastavlja Paolo, inače nekadašnji marketinški menadžer u IT sektoru. U Italiji više nije bio načisto kamo ide, gdje će zanoćiti, a gdje će se probuditi.
- Ovdje znam kada je hladno a kada je vruće, živimo s ritmom dana, noći, prirode i životinja. Hrvatska je generalno zemlja velikog potencijala, a ovaj kraj idealan je za turizam i razvoj OPG-a, koji mogu biti temelj ovdašnje mikroekonomije nadomak zaštićenih područja - ističe Paolo.
Edukacije i koncerti
- U Italiju se vraćam isključivo kao turist; jako volim svoju zemlju, ali kriza je učinila svoje - u dahu govori Paolo. Ovdje se prvi put susreo s motikom i teškim fizičkim radom dok nisu nabavili neke poljoprivredne strojeve. Dotad je jedino učio, jedrio i odlazio u ribolov, no čovjek se na sve navikne, naročito ako pred očima ima sliku života kakav želi za sebe i obitelj. Nažalost, primjećuje, ovu ljepotu domaći ljudi ne vide tako, a mnogi se u taj opustjeli kraj povlače jedino pod starost.
- Mi smo ovdje na neki način pioniri, naročito otkako smo u zadnje 2,5 godine realizirali dva europska projekta ruralnog razvoja, svaki vrijedan bespovratnih 50 tisuća eura. Izgradili smo laboratorij, zasadili plantažu od 360 stabala bajama kasnih sorata da imamo vlastito ulje za kozmetiku i kupili cisternu nužnu za navodnjavanje plantaže - iznosi Brankica. Održavaju također edukacije za djecu i odrasle o prirodnoj kozmetici, a u suradnji s udrugama priređuju čak i koncerte glazbenih sastava usred polja, zorno pokazujući kako bi se trebale odvijati aktivnosti OPG-a za ekonomski napredak kraja nadomak dvaju zaštićenih prirodnih područja.
Paolo je, govori supruga, mirniji tip i voli razrađivati poslovne ideje, dok je ona, smiju se, obiteljski "caterpillar", no odlično se nadopunjuju. Europski novac doslovce ih je "ispalio" deset godina naprijed pa kolegama, vlasnicima OPG-a najtoplije savjetuju da sastave dobar, realan razvojni plan i prijave ga na europske fondove.
- Velika je stvar kada imate čvrst pravac kojim trebate ići kako vas obvezuje projekt. I to održivi smjer, bez lutanja, jer je svaki korak sa svrhom i razlogom - govori Brankica, zadovoljna što su u teškoj godini epidemije ipak uspjeli ostvariti prihod dovoljan "da se pokriju". Uspijevaju ponuditi konkurentnu cijenu zato što su glavni sastojci njihov proizvod, a vlastiti cjelodnevni rad ne računaju. Premda u laboratoriju još uvijek nemaju automatiziranu liniju za punjenje krema, nasmijala se Brankica.
- Na tržištu smo tek godinu dana i taman kada smo trebali postati vidljivi na sajmovima, došla je korona. No, sudjelovanje u natjecanju za Zlatni OPG dovelo nas je u web shopove dvaju istaknutih trgovačkih lanaca, Hrvatske pošte, u nekim biljnim apotekama na karlovačkom području, a u suvenirnici NP Krka. Prodajemo i u inozemstvu i, vjerujte, kupci se stalno vraćaju, prepoznajući kvalitetu - ističe Brankica.
