Kornelija Livaja posljednjih pet godina svaki dan živi kao da joj je posljednji, govori to u jednom trenutku razgovora s novinarom Slobodne Dalmacije. Urednica i voditeljica Vijesti na Radio Dalmaciji teški moždani udar pretrpjela je 2016. Došao je potpuno neočekivano. Te je listopadske večeri bezbrižno gledala televizijski program u udobnosti svog doma, a jedna je sekunda bila dovoljna da joj se život u potpunosti promijeni. I više nikad nije bio isti...
- Sad je stanje korektno, postala sam samostalna, i kako ja to volim kazati rehabilitirana. Znate, nakon teškog moždanog udara ljudi ostanu prikovani za krevet do kraja života. Da se razumijemo moj hod nije savršen i moja lijeva ruka nema dobru motoriku, ne mogu s njom ništa. Drugačija sam i sporije hodam, ali prihvatila sam da više nikad neću biti ona Kornelija otprije. Tek kad to posložite u glavi, možete krenuti dalje. Međutim, morala sam se suočiti s tom stravičnom i teškom istinom, koliko god me boljela. Pošto sam po prirodi energična mislila sam kako ću se oporaviti kroz godinu dana. Tada je neurologija ipak rekla svoje, jer cijeli taj proces ne ide lagano i onako kako sam zamislila. Kod mene je trajao pune tri godine.
Najteže joj pada što više ne može plivati onako kako je nekad znala pošto joj je lijeva strana tijela u hemiparezi. Još više od toga žalosti je što su joj mnogi prijatelji otkako je bolesna okrenuli leđa doslovno preko noći.
- Osječanka sam koja je zbog ljubavi došla u Dalmaciju. Moji pravi prijatelji su ostali u Slavoniji, u mom rodnom zavičaju, i oni sa mnom nisu prekinuli kontakt. Znamo da se prijateljstva dugo grade. Međutim, ostavili su me ljudi koje sam upoznala ovdje, u Dalmaciji. Pa iako su to bila površna prijateljstva, žalosti vas. Od oko sto ljudi možda ih je tek dvoje ostalo uz mene. Kad su vidjeli da mi se dogodila nevolja, jednostavno su nestali. To nije floskula, već živa istina! Čak to ne bih pripisala karakteru pojedine osobe koliko stavu današnjeg društva o osobama s invaliditetom, priča Kornelija.
Kako je u tim teškim trenucima uopće pronalazila snagu za krenuti dalje.
- Ja sam svoju snagu našla u vjeri i prihvaćanju svog križa. Nisam bila praktična vjernica, a kad mi se ovo dogodilo doživjela sam obraćenje. Sad ne mogu više zamisliti da nedjeljom u deset ipo nisam na misi. Što više u životu bježite od neke nevolje koja vas zadesi bit ćete sve nesretniji i jadniji. U jednom sam trenutku prelomila i rekla sebi: 'Okej Kornelija, od jedne onakve žene rakete (slovila sam za jednu prilično uočljivu i sposobnu ženu koja je dobivala mnoštvo komplimenata), sada si postala žena s invaliditetom!'
Unatoč lošim, pa i onim najcrnjim prognozama, Kornelija je već nakon dva mjeseca ustala iz bolesničkog kreveta.
- Pola mog tijela bilo je odsječeno od mozga. Gledala bih se u zrcalo i vidjela samo pola sebe, lice mi je bilo potpuno izobličeno. Učila sam opet piti, govoriti, hodati, ići na WC... Krenula sam doslovno od nule, kao beba, mijenjaju vam pelene... Često sam znala stajati u parku i promatrati bebe kako hodaju. Naučila sam se poniznosti, za mene je velika stvar kad mogu sama otići u trgovinu ili spremiti stan. Liječnici su mi govorili kako nema šanse da se oporavim. Teško da ćete sjediti, a kamoli da se krećete... Zamislite kad tako nešto čujete... Na to sam poludjela u sebi i namjerno se zainatila. Moj doktor opće medicine ne može doći k sebi. Suprugu mi je svojedobno otvoreno rekao da će biti sretan ako budem samostalno držala hodalicu ispred sebe.
Upravo je suprug Zdravko cijelo vrijeme bio uz Korneliju i posvetio svoj život u potpunosti njenom. Sve s ciljem da mu se voljena žena što prije oporavi.
- Taj moj šarmantni Dalmatinac. Pokazao je i dokazao koliko mu je stalo do mene. Neizmjerno sam mu zahvalna na tome. Da nije njega ne znam bi li mogla sama... Iako sam mu u početku zamjerala što me ostavlja i ide na posao, jer od nečega smo morali nastaviti živjeti. Kasnije se to pokazalo kao najbolja moguća stvar. Jer sam bila prisiljena da se dižem, perem zube, uzimam jesti. Tako sam zapravo i najviše napredovala, radeći sama, iz dana u dan.
Kaže kako joj se u glavi polako slaže cijeli mozaik, ali još nema pretpostavku zbog čega je dobila moždani udar.
- Prvo sam mislila da mi se možda ništa od toga ne bi dogodilo da nisam iz Osijeka došla u Split. Sudar je to dviju različitih kultura i konflikata. Bila sam bijesna čak. Govorila sam: 'Bože moj, je li mi ovo Dalmacija napravila, ljudi, tko...?' Sad se slika polako slaže... Nije to uvijek u fiziološkim razlozima, ističe.
- Ne biste vjerovali na koliko prepreka nailazi osoba koja je doživjela moždani udar, nisam samo ja u pitanju... Prije svega, zdravstveni sustav tu ne funkcionira najbolje. Ti pravilnici uopće ne prate modernu medicinu, napisani su još u doba bivše Jugoslavije. Da ne govorim o injekciji koju moram primati svaka tri mjeseca, a koja dođe pet tisuća kuna. Pomaže mi da smanjim nekontrolirane grčeve koji se javljaju u ekstremitetima nakon moždanog udara. Eto to je jedan od propusta našeg zdravstvenog sustava. Kao da vas tjeraju da odustate od borbe. Najžalosnije je što 99 posto njih i odustane od borbe sa sustavom, ja sam ipak drugačijeg karaktera. Kad god bih naišla na neki zid u meni bi proradili prgavost, inat i volja za životom. Pa tako i kad sam morala čekati na terapeuta pola godine. U međuvremenu sam iz svog džepa plaćala vlastitog. Što je strašno! Ako vas, ne daj Bože, strefi moždani, budite sigurni da ćete u Hrvatskoj za rehabilitaciju potrošiti novca u vrijednosti jednog dobrog stana u Osijeku. Sustav vas jednostavno ignorira.
Kornelija je još uvijek na bolovanju, ali pomalo razmišlja o povratku na Radio Dalmaciju gdje radi već punih 18 godina.
- Zahvalna sam direktoru Hrvoju Turiću na pomoći i razumijevanju za moju situaciju. Također i svim kolegama koji su se bili uključili u akciju 'Korni nisi sama' kojom se prikupljala pomoć za moj oporavak. Plakala sam od sreće u kolicima u nemoćnom i jadnom stanju gledajući kako mi novci stižu na račun. Čak su mi uplaćivali i ljudi koji me nikad nisu vidjeli. To su mi bili najdriljiviji trenuci. Voljela bih se uskoro vratiti, govorno sam čista, jer ne bismo sada mogli voditi ovaj razgovor. Sigurna sam da ću dati svoj maksimum kao i uvijek što sam davala u radijskom poslu. Strašno mi nedostaje taj posao, radio je dio mog života, počela sam na Radio Osijeku još kao srednjoškolka, na Slavonskom radiju sam bila najmlađa ženska urednica u Hrvatskoj...
Posljednju riječ o njenom povratku na posao ipak će imati liječnička komisija koja joj svakih šest mjeseci prati napredak. Na prvom idućem sastanku Kornelija se nada kako će iz njihovih usta čuti riječi: 'Spremni ste za povratak u eter!'
- Čovjek snuje, Bog određuje. Osam milijardi ljudi na svijetu misli, neš ti, imat ću cijeli život dvije ruke i dvije noge. Eh, ali ima jedna kvaka tu, ne mora bit da ćeš ih imati cijeli život. S tim mojim inatom na kraju dana bude i tužnog tona da nekako dobije potpuni prizvuk inspiracije i motivacije. I kad vam kažu da je sve gotovo i nemoguće, ne vjerujte, nego uprite iz sve snage. Stav koji vrijedi za mnogo toga u životu, ne samo za ovo. Ja volim reći ako to možeš sanjati, možeš i ostvariti uz Božju pomoć, zaključuje hrabra Kornelija, piše Slobodna Dalmacija.