Gospođo Milka, deseta Paraolimpijada i deseto mjesto u bacanju koplja. Jeste li zadovoljni ili razočarani?
- Pa, sve u svemu, zadovoljna sam. Da sam bacila svoj rezultat, možda bih ušla u finale, ali to mi ne bi baš pretjerano značilo. Znate kako je, nakon nastupa su me zezali da sam za desetu olimpijadu namjestila deseto mjesto, a da mi je bila prva, osvojila bih prvo mjesto.
Kako je bilo u Riju?
- Ovo mi je bio prvi put da sam u Riju i nemam nikakvih primjedbi. Vidjeli smo najvećeg Isusa na svijetu i s tog mjesta se doista pruža prekrasan pogled. Bili smo na Copacabani, ali se nismo kupali jer bi nam kotači zapeli u pijesku pa se ne bismo mogli izvući, ha-ha... Sada se šalim da sam počela trenirati košarku na Copacabani, igralištu u Kraljevici, i karijeru završila također na Copacabani, ali u Riju.
Čega se sjećate sa svojih prvih Igara 1972. u Heidelbergu, kada ste kao 17-godišnja djevojčica bacali koplje?
- To su bile moje prve Igre i ja tada nisam bila svjesna koliki je značaj te moje bronce u koplju i srebra kolica na 60 metara. Tek kada smo došli kući i kada su me dočekali i čestitali u Kraljevici, vidjela sam razmjere tog uspjeha.
Vrhunac je bio 1988. u Seoulu, gdje ste osvojili zlato i srušili rekord u bacanju kugle. Kojim ste se sportovima bavili u karijeri?
- Vozila sam 100, 400, 800, košarka, bacanje koplja, bacanje kugle, vozila sam i petoboj (100, 400 metara, kugla, koplje i disk). Bila sam dosta brza i voljela sam se natjecati. Svaki moj uspjeh me tjerao naprijed. O tom putu ćete više moći pročitati u knjizi koju pripremaju novinari Vlado Vujnović i Igor Duvnjak.
Krešo Ćosić vas je želio upoznati jer ste dali koš s centra. Kako je protekao taj susret?
- Ne, to je bilo kada smo 2014. slavili 50 godina paraolimpizma u Rijeci. Ondje je bio i predsjednik Međunarodnog paraolimpijskog odbora, Philip Craven, koji me se sjetio jer sam 1974. postigla koš s centra u posljednjoj sekundi utakmice s Francuskinjama. Na toj utakmici je bio i Krešimir Ćosić i njemu je to bilo nevjerojatno. Pitao me kako sam pogodila, a ja sam mu rekla da sam ‘bacila kao da bacam koplje’.
Nakon što ste sa 13 godina pali sa 13 metara visoke trešnje, kako ste se nosili s invaliditetom?
- Onda nisam bila ni svjesna da ću ostati vezana uz kolica. Tek poslije 15 godina sam shvatila da ću stalno biti u kolicima. Tada je bilo teško jer nije bilo pristupa invalida zgradama, dućanima... Sada je pjesma u odnosu na ono vrijeme. Našla sam neki dan jednu bilježnicu u kojoj sam tada zapisala: ‘Nemam ništa, ali sve dok se mogu smijati imam sve. Želim u svakom danu nešto lijepo naći’. Svako nosi neki svoj problem i za njega misli da je najveći. Ja sam po prirodi optimistična i želim u svakom danu pronaći nešto lijepo. Jedem li trešnje? Da. Ne optužujem ih za svoj pad. Trešnje jedem, i omiljena mi je pjesma - “Još i danas zamirišu trešnje”.
Što danas savjetujete mladima kojima se dogode slični problemi?
- Uvijek im kažem da, ako se to čovjeku dogodi, najveća medalja koju može osvojiti je da prihvati sebe takvog kakav jest. Znam, to je lako reći, ali teško napraviti. Najteže je raditi na sebi, ali treba biti uporan jer ponekad je dovoljna neka sitnica da vam uljepša dan. Kažem im i da se bave sportom jer kad se čovjek popne na postolje, taj osjećaj, to više ničim nije mjerljivo. Kad dokažeš sebi i drugima da može nešto što ti se činilo nezamislivim. Važno je što čovjek želi u životu i nadam se da sam i ja nekoga motivirala.
Na dočeku paraolimpijaca u Zagrebu spomenuto je da vas zakidaju u dodjeli stipendija. O čemu je riječ?
- Ne dobivam stipendiju i ne znam sve detalje problema. HPO brine o svojim paraolimpijcima i vjerujem da će se taj problem riješiti. Željela bih zahvaliti njima, Hrvatskom atletskom savezu osoba s invaliditetom i svima koji su mi pomagali. Osjetim radost života kada ih se sjetim.
‘Kako Zagorci štrajkaju glađu? Tako da se zatvore u klijet i odbijaju vodu.’ Ovaj vic ste ispričali i Titu i Tuđmanu. Koji biste ispričali Kolindi Grabar-Kitarović?
- Već sam joj ispričala vic jer su mi moji Primorci rekli da joj moram ispričati jedan. Ali nije baš za javnost. Ne, nije prost, ja ne pričam takve viceve. Evo, ali nemojte zapisivati: ‘Pita Eva Adama u raju Jel ti mene voliš? A on će na to: Zar imam drugu opciju. Eva mu odgovori: Imaš, Most’.
Imate osam olimpijskih i još 34 svjetska i europska odličja. Biste li ih sve mijenjali za odlazak iz kolica?
- Ponekad ne mogu vjerovati da sam to sve napravila. Nekoliko puta sam rekla da bih, kada bih se ponovno rodila, sve ovo ponovila, pa i svoj invaliditet. Ima to dosta prednosti. Vi gdje god dođete morate tražiti stolicu, a ja svoju nosim sa sobom. Curama kažem kad idu u kafić da i mene dečki gledaju jer kad dođem u kafić, kolicima razmičem stolice pa me svi gledaju. I tako, volim se šaliti, jezik mi je najjači mišić, zato se valjda još nisam ni udala, ha-ha...