Ona je karakterna duša koja na drukčiji način prenosi emociju pred publiku. Obilježio ju je sevdah, čija je vrhunska interpretatorica. Pravi je nomad, rijetko je na jednom mjestu, a glazbeni izričaj odveo ju je u poznate, ali i neotkrivene kutke svijeta. No, Amiru Medunjanin put sada dovodi u Pulu, gdje dolazi zbog Backstage festivala.
Koncert u pulskoj Areni, na jednoj od najljepših otvorenih pozornica na svijetu, zakazan je za 3. kolovoza, kad će čarobnim ambijentom odzvanjati zvuci gudača iz Norveške, Trondheim Solistene, glazbenika koji su pet puta bili nominirani za nagradu Grammy. Za publiku je to jedinstvena prilika, čuti vrhunske muzičare koji nemaju običaj izlaziti iz uobičajenih okvira. No, Sarajka im se osobito svidjela nakon što je norveška ekipa glazbenika igrom slučaja čula njezin nastup sa Zagrebačkim solistima. Javili su se za suradnju i na festivalu u Trondheimu nastala je kemija.
Dogodila se kemija
- To je gotovo neopisivo, svi smo imali osjećaj da sviramo 20 godina. Vrhunac je snimanje zajedničkog repertoara koji će izaći na CD-u, a sve se poklopilo i s mojom obljetnicom - petnaest godina od prvog albuma. U samo tri dana u studiju trondheimskih solista snimljen je album pod budnom paskom Olija Jacobsa, Britanca koji radi u Real World Studios Petera Gabriela, miksao se u Engleskoj, a mastering potpisuje Mandy Parnell, čudo od glazbenice koja surađuje s mnogim svjetskim facama, među ostalima, radila je za Bjork.
Osamnaest glazbenika stvorilo je vrhunski glazbeni doživljaj - priča Amira ne skrivajući zadovoljstvo zbog događanja posljednjih godina. No, reći će, ništa se ne bi dogodilo da nije bilo aranžmana Ante Gele koji se cijeli dao u projekt.
- Upravo su njegovi aranžmani bili presudni za suradnju. Norvežani su baš u njegovu radu prepoznali nešto jedinstveno, moćno, što im se neopisivo dopalo.
Kad dotaknemo financije, uhvati se na glavu, kroz smijeh napominje da je uložila toliko da je mogla biti ponosna vlasnica nekoliko stanova u Londonu. No, nimalo ne žali.
Proželi je osjećaji
“Ma ta moja priča vrijedi svakog centa. Svemu se tome veselim poput malog djeteta. Jednostavno, pokreće me ta priča i nisam od onih koji se vole uzdizati na pijedestal. Kad vidim da na moje koncerte dolaze sve generacije, oduševljena sam. Na jednom od njih ‘snimila’ sam s bine punkera s krijestom na glavi. Već se na prvu vidi da sluša Sex Pistols. Od onih sam koji vole komunicirati s publikom. Razgovaramo, izmjenjujemo iskustva, komuniciramo putem Instagrama.”
Tijekom razgovora ne zaboravlja spomenuti svoju glazbenu ekipu, jake persone koje su dio njezine priče. Izvedbama, ističe, oni daju posebnu čar. I zato će napomenuti da niti jedan njezin koncert nije isti.
“U našoj ekipi ima puno improvizacije, glazba se jednostavno odgađa. Volim taj direktni i otvoreni kontakt s rajom. Za klavirom već deset godina sa mnom nastupa Bojan Zulfikarpašić, tu su vrhunski gitaristi Ante Gelo i Boško Jović koji je sa mnom i počeo te Nikola Stajić koji živi u Bostonu. Na kontrabasu je Zvonimir Šestak.”
Poziv da nastupi na samostalnom koncertu u pulskoj Areni u sklopu festivala ugodno ju je iznenadio. Iza nje ne stoji nitko, nema mašineriju koja bi je gurala naprijed. I to je upravo ključ uspjeha, ljudi su to znali prepoznati.
“Kad su me nazvali da nastupim u Puli, na trenutak sam zastala, duboko udahnula, ali i vrlo brzo odlučila. Malo sam bila zaprepaštena, a onda sam shvatila da je to divno i da se takvo što ne propušta.”
Ne krije da su je proželi osjećaji. U Areni nikada nije slušala niti jedan koncert, a budući da je osoba koja nikad nema mira, s puno smijeha i anegdota vraća se u dane prije glazbene karijere, kad je radila u računovodstvu i administraciji.
Bijeg iz birokracije
- Uistinu se ne vidim u službenom odijelu i bijeloj košulji, s papirima oko sebe. A godinama sam bila dio toga i baš kad je stigla ponuda da se iz Sarajeva preselim u ured u Bruxellesu, u meni se nešto prelomilo. A ruku na srce, tamo sam mogla biti do mirovine i svakog prvog u mjesecu primati sigurnu plaću, imati radno vrijeme. I da, uistinu bi većina rekla - neprocjenjivo.
Možda za nekog drugog. No, ja nisam razmišljala, dala sam otkaz bez previše mozganja. Ionako sam osoba ‘na prvu’. Osim toga, moji najbliži prijatelji, obitelj, dugo su mi govorili da nije fer da svoj glas i emocije ne podijelim s drugima. Zato sam jedno vrijeme slobodne dane i godišnje odmore čuvala za odlazak na koncerte. Ipak, u jednom trenutku više nisam mogla tako. I nikada, baš nikada nisam požalila zbog toga - iskrena je Amira.
Pitamo je pati li joj zbog načina života, koji je za prosječnoga građanina zasigurno atipičan, neki dio života, a ona spontano odgovara: Ne.
“U privatnom životu imam punu podršku. Da nije tako, sve to ne bi moglo funkcionirati. Samo je važno živjeti pozitivu i sve je odmah lijepo, i tebi i drugima. Imam vremena za ljude koji su mi dragi, prekrasna putovanja, i taj je život povlastica. Ponajprije mi je cilj dijeliti dobru energiju s publikom diljem svijeta.”
Važno joj je da ne kompromitira pjesme koje izvodi jer ne bavi se glazbom da bi odrađivala koncerte i uživala ‘kvazi’ slavu.
Prolaznost života
Na njezinu su glazbenom popisu, među ostalima, tradicionalne pjesme koje bude emocije. I ne pada joj na pamet zataškati ih. Ako joj se kojim slučajem plače, bez suzdržavanja pusti suzu, a tada će se usporediti s Robertom Smithom iz legendarnog benda The Cure. Voli pjesme koje pjeva, no ipak će izdvojiti one od kojih joj zadrhti tijelo.
“To je svakako ‘Emina’, koju smatram malim remek-djelom, a druga je ‘Zajdi zajdi’, oda života, podsjetnik da je sve u životu prolazno i da treba istinski uživati u svakom njegovu djeliću. Na to gotovo uvijek pustim suzu.”
Čavrljajući uz kavu Amira spontano, onako iznebuha, kaže da joj se ne sviđa riječ publika. Svi ljudi za nju su raja, a osim toga, u njezinu Sarajevu ne postoji riječ zvijezda, jer ako se nekim slučajem netko “ufura” sam u svoj status, u vrlo kratkom roku uguši se u tom istom statusu.
Sebe će karakterno opisati kao vrlo tvrdoglavu osobu koja katkad ide glavom kroz zid.
“To najbolje znaju Ante Gelo i Bojan Zulfikarpašić s kojima provodim najviše vremena. Kad ja nešto naumim, u stanju sam sve okrenuti naglavačke samo da dobijem ono što sam si zacrtala. Ako je pak riječ o muzici, ni tu ne dam nikome da se petlja. Svjesna sam svoje tvrdoglavosti, ali isto tako znam da nikad ne štetim drugima, nego isključivo sebi.”
Ne voli sukobe, prepirke, svađe...
“Ako se takvo što dogodi, ja sam k’o otrovana, bolesna dok ne riješim situaciju. Iako znam puno toga otrpjeti, kad sam ljuta, kažem u lice sve.”
Pitamo je kako provodi slobodne trenutke u svom sarajevskom domu.
“Obično sam u svom filmu. Nisam baš kućni tip koji provodi vrijeme za štednjakom. Zapravo, uopće ne znam kuhati tradicionalna jela. Ali u nekim trenucima volim eksperimentirati u kuhinji. Opasno sam hiperaktivna i spavam samo ako sam umorna. To je obično u četiri ili pet sati i zato počinjem funkcionirati tek negdje iza 11. Volim čitati, biti na mailu, pogledati filmske trilogije koje mogu trajati i 9 sati. Takve stvari obožavam.”
Nakon koncerta u Puli ostaje nekoliko dana u Istri na odmoru. Kaže, možda joj se ljetni predah produlji “čak” na četiri ili pet dana. Jednog bi dana, dodaje, kad bude u mirovini, voljela preseliti se upravo u Istru, u kuću uz more. “Sada to pričam, a zapravo se uopće ne vidim u penziji.”
Život bez mesa
Nešto novo se ‘kuha’ u njezinoj glazbenoj karijeri, neke autorski nove pjesme. Kako ih bira?
“Bitna mi je priča. Moram shvatiti poruku. Nikada pjesmu ne gledam kao cjelinu, melodija mi se uopće ne mora svidjeti, ali važne su mi te tri sekunde koje će me oboriti, neki keč od kojeg će u meni sve proraditi, nešto što će me duboko dirnuti.”
Ipak, postoji u njezinu životu jedna stvar koju ne može prežaliti.
“Nikad nisam otišla na koncert Davida Bowieja i zbog toga osjećam žal. Obožavam Nicka Cavea i nemam ništa protiv što je otpjevao duet s Kylie Minogue, ali to sam trebala učiniti ja. Volim te neke crne pjesme iako nisam mračan tip, ali kad ih slušam, osjećam se bolje. Meni je svaki dan praznik, baš kao što bi moja mama rekla: Tebi je svaki dan rođendan.”
Ako se, pak, osvrne na glazbu koja dolazi s ovih prostora, kaže da voli balkanski štih, spontane muzičare s jedinstvenim karakterima. Prati gotovo sve što se zbiva u glazbi, a posebno je veseli izvlačiti stare snimke, 50-ih i 60-ih godina.
- Od nove ekipe volim Dinu Šarana koji je sjajan autor. Kad on napiše tekst, odmah se zapitaš za sudbinu, a Letu štuke su mi divna raja. Drago mi je što se vratio Edo Maajka, a Dubioza mi je odlična, imaju super energiju.
Proputovala je puno, no fascinirana je Japanom. Iako nikad nije imala priliku posjetiti Zemlju izlazećeg Sunca, još od djetinjstva fascinira je ta kultura, gastronomija, njihov način života.
- Cure su obično u toj dobi čitale romane, a ja sam bila nindža. Pokušavam dogovoriti suradnju preko veleposlanstva, da me put konačno odvede u tu zemlju. Budući da na mom jelovniku nema mesa, njihova kuhinja mi je najdraža. Osim toga, htjela bih se vratiti na Tajvan, gdje sam imala tri koncerta. Oni su neki drugi planet, a sviđa mi se to što cijene tradiciju. Oduševila me i Indija iako mi njihova klima nikako nije sjela - kaže pjevačica.
U Amirinoj priči postoji zanimljiv fetiš. Voli aerodrome, to čekanje satima u zračnoj luci dok ne dođe vrijeme za novi let.
- Izađem iz tranzitnog dijela, sjednem i gledam situacije, manijakalno, lica ljudi, pa neke i oplačem.
Ova Sarajka po mnogočemu je posebna, drukčija, zato i posebna. Kratko razmišlja s kojom se ekipom druži i tko su joj prijatelji.
- Kad zavrtim film, moji prijatelji su pomalo pomaknuti ljudi i ne žive šablonski obiteljski život. No, znam ja otići i na dječje rođendane. Najdraži su mi najmanji klinci, negdje do 5. godine, dok mahnitam i glumim glavnog klauna, a oni se odlično zabavljaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....