Ljudi nazovu centralu, objasne im problem s kućnim ljubimcem i ostave svoj kontakt. Centrala šalje broj na pager veterinara. On zatim odlazi do govornice, najbliža je dosta udaljena. Zove vlasnika pacijenta, sluša problem i razmišlja o tome što sve od lijekova i pratećeg materijala treba pripremiti za odlazak na intervenciju. Sjeda u auto, uzima mapu grada u ruke i odlazi na teren. I tako svakoga dana, 365 dana u godini. Godišnje 50 tisuća prijeđenih kilometara gradske vožnje. Tako je prije 30-ak godina izgledao posao veterinara privatne prakse, a dio onoga što je od tada do sada proživio jedan veterinar, ispričao nam je dr. vet. med. Igor Marković.
On je svoj život podredio veterini. Taj je poziv odabrao još 1979., kada je u rodnom Splitu upisao srednju Veterinarsku školu. Nastavio se razvijati upisom na Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1983. godine te poslijediplomskim studijem i kontinuiranim educiranjem i usavršavanjem u oblastima rada male prakse u veterini.
Prva ambulanta
- Nakon studija u Zagrebu, gdje sam dobio dobre temelje što se tiče i znanja i vještina, posvetio sam se volontiranju u veterinarskoj stanici i tako dobio prvi doticaj s pravom praksom. Bilo je to 1990. godine. Želja mi je bila izgraditi se što prije i početi koristiti sve mogućnosti koje mi je studiranje donijelo - objašnjava nam doktor Marković.
Dvije godine kasnije otvorila se mogućnost osnivanja privatne prakse za male životinje i bez razmišljanja ju je iskoristio. Cilj i velika želja su mu bili, kako sam kaže, da utječe na što brži razvitak veterinarske male prakse u Hrvatskoj i da pacijentima omogući još bolju i dostupniju uslugu.
- Novi zakon stupio je na snagu 25. srpnja 1992. godine, u kojem se prvi put spominje praksa za male životinje, a do tada su velika i mala praksa bile objedinjene. Samo dva dana kasnije, 27. srpnja, otvorio sam veterinarsku ambulantu. Moram priznati da u to vrijeme nisam imao podršku ni od koga. Nitko nije imao viziju o maloj veterinarskoj praksi, iskreno, niti ja. Jednostavno sam počeo raditi ono što sam volio i najbolje znao i probao sam se nekako izboriti. Vjerojatno, da je bilo mogućnosti zaposlenja u segmentu veterinarske službe, to bih i uradio. Međutim, tada, u vrijeme Domovinskog rata, bilo je gotovo nemoguće zaposliti se u struci. Skupio sam hrabrosti i krenuo u tu avanturu sam - otkriva doktor Marković.
Danas se prisjeća prve operacije koju je obavio u tada potpuno novoj ambulanti. Bila je to kastracija domaće tigraste mačke. To je i operacija koju će zauvijek pamtiti, kaže, a bila je teška jer je bila prva.
- Operacija je bila uspješna, ali ne mogu ne pomisliti na to, na primjer, kako se današnji aparati i lijekovi za anesteziju ne mogu usporediti s onima koje smo koristili prije 30 godina. Tada nas je bilo dvoje, a danas nas je deset, pa je sve utoliko i lakše.
Briga o dobrobiti
- Ljubav prema životinjama odredila je moj životni put. Oduvijek sam im nastojao pomagati. U ovih trideset godina, koliko vodim svoju privatnu malu veterinarsku praksu, naučio sam da ljubimci u ambulantu dolaze kao članovi svoje ljudske obitelji, čije se emocije nikako ne smiju zanemariti.
Svaki ljubimac je priča za sebe, svakom se posebno posveti i uloži osjećaje i trud. No, ističe da mu je u zadnje vrijeme jedan slučaj utisnut u pamćenje. Riječ je o psu, mješanki. Došla je zbog, kako su vlasnici mislili, bolova u kralježnici, no dijagnosticiran joj je, a potom i operiran tumor bubrega. Tijekom oporavka dobila je i torziju slezene, koja je također uspješno izliječena. Ona je sada dobro, zdrava i sretna.
- Uvijek morate računati da se mogu dogoditi neke neočekivane situacije. Svaki slučaj morate uzeti s dozom sumnje. Svaki zahvat, pa i onaj koji neki smatraju rutinskim, iako takvih nema, može biti jako težak i kompliciran. Nitko ne počinje zahvat ili liječenje u namjeri da naudi životinji, ali koji put su bolesti toliko kompleksne da se gubitak ljubimca ne može izbjeći - objašnjava doktor Marković.
- Najljepši dio mog posla je činjenica što sam dobio mogućnost, znanja i vještine da poboljšam kvalitetu života pacijenata, a time i živote njihovih vlasnika, i sretan sam svaki put kad u tome uspijem. Sretan sam da su mi se kolegice i kolege koji dijele iste vrijednosti tijekom ovih godina pridružili u poslu i postali članovi tima.
Smirivanje nježnošću
Osim što se moraju nositi s bolesnim, događa se da se moraju nositi i s opasnim pacijentima koji nemaju ili su izgubili povjerenja u ljude.
- Bude opasnijih pacijenata, ali nježnim pristupom pridobijemo i njihovo povjerenje. Rijetko se dogodi, ali znaju nas i ugristi. Iza takvog ophođenja pacijenta obično stoji strah i nepovjerenje u ljude koje je, nažalost, u puno slučajeva opravdano.
Iza njihova ponašanja stoje njihove životne priče, kao i kod nas ljudi, samo što naši pacijenti ne govore - objašnjava doktor Marković. U radu sa životinjama najvažnije je ophođenje prema njima, tvrdi. Psihološki pristup jako je važan u ovom poslu, taj dio edukacije najbolje se dobiva u praksi.
"Emocije nosim doma"
S posla svakodnevno odlazi pun emocija, dobrih i loših, s nekima se nosi lakše, a s nekima teže, no sve je to cijena veterinarskog posla. U svojih 30 godina rada prošao je mnogo, radio s raznim pacijentima i bio u direktnom kontaktu s mnogim ljudima. Kada bi mogao sve ponovo, kaže, opet bi isto napravio.
- Mi živimo ovaj posao ili, bolje reći, poziv. Netočno bi bilo reći da nam ne utječe na život. Nosimo emocije, i pozitivne i negativne, s posla kući i s njima se nosimo najbolje što možemo, a da im ne dozvolimo da nadvladaju razum. Osim s ljubimcima, moramo se znati nositi i s emocijama vlasnika, jer je naš pacijent njihov član obitelji.
Za svakog svog pacijenta se vezao, najviše ga dirne kada ga životinja pogleda očima punima zahvalnosti, no trenutačno je jedna trogodišnja mješanka Lina velikim dijelom vlasnica njegova srca.
- Odrastao sam s kućnim ljubimcima, otuda i ta ljubav, uvijek sam im nastojao pomagati i rijetko sam imao samo jednog. Sada mi je ljubimac i miljenica ambulante Lina, neodoljiva trogodišnja mješanka, apsolutni obožavani član obitelji - govori za kraj Marković.