A gledaj, sedamsto pedeset, sedamsto šezdeset. Toliko ih je bilo prije dvije godine. Sada ih više ne brojimo. Jedva stanu, priznaje mi Franjo Glasnović u garaži uz njihovu obiteljsku kuću u zagrebačkoj Dubravi.
Garaža ima kojih 80 kvadrata i trenutno izgleda kao neka trgovina zlatnim i srebrnim peharima.
Franjo mi priča kako su prve medalje i pehare koji su njegovi sinovi Ante i Josip osvajali čuvali u kući, no vrlo brzo je ponestalo mjesta.
Pa je Franjo odlučio podignuti police uz jedan zid dugačak 8 metara i visok oko 3 metra. Kada ih je napravio, uhvatio se za glavu.
“Činilo mi se da sam pretjerao i da je to ipak previše mjesta. Nisam htio ponovno sastavljati, već sam rekao kako će gore biti pehari, a na nižim policama vino i alat”, priča mi uz osmijeh.
Police su danas dupkom pune pehara, kao i susjedna prostorija, a zbog količine odličja jedva se drži i drvena galerija uz plafon garaže napravljena samo za sve pehare koje su sinovi osvojili.
Vjeran pas
Nastave li mu sinovi istim tempom, svjestan je toga i Franjo, vrlo brzo će morati proširiti garažu.
Franjo Glasnović trenutno živi svoje najponosnije dane.
Josip je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Riju u disciplini trap i zauvijek obitelj Glasnović upisao u povijest. Da se sada svijet zaustavi, da nestane, Franjo bi bio zadovoljan svime što su njegovi sinovi učinili. Od osvajanja medalje prošlo je već tri tjedna, a iako se euforija oko obiteljske kuće stišala, Franjo mi priznaje da jedva spava.
“Srce i dalje kuca kao ludo. Puno je tu emocija i ne znam kada će to prestati. Još čekam da se sve to slegne”, govori mi.
Jedino društvo pravi nam kratkodlaki njemački ptičar pas Beni.Ide mu jedanaesta godina u obitelji Glasnović, došao je kao poklon nakon Josipove svjetske bronce u Italiji 2005. godine.
“Da može pričati, svašta bi vam rekao”, smije se Franjo dok ga gladi.
Ostali članovi obitelji nisu kod kuće. Josip je s obitelji na zasluženom odmoru u Zadru, Ante je sa svojom obitelji u Sesvetama, a supruga Marija na poslu, u zlatarnici pokraj tržnice u Dubravi.
Franjo Glasnović nije tip za kojeg bi rekli da pusti suzu iz oka. I sam za sebe kaže da je tvrd u stavovima, jako tvrdoglav, brzog jezika.
No, suze ponekad, kaže, same krenu.
Nedugo nakon što je Josip osvojio zlato, Franjo je prekopao staru kutiju i iz nje izvadio VHS kazetu koju je sam snimio 2000.. Bilo je to u Italiji kada je Josip osvojio juniorsku europsku broncu. Prvu za Hrvatsku.
Plakao kao dijete
“Plakao sam k’o malo dijete. Ta prva medalja i ova posljednja ne mogu se opisati. Znate, kada sin stoji uspravno, zlatna medalja oko vrata i zvuk himne dok se diže hrvatska zastava. Za mene su te medalje gotovo iste. Gledaš jednu, gledaš drugu i kroz glavu ti prođe što smo sve u ovih 16 godina prošli. Na Josipovu nesreću s okom, na vrijeme kada smo od svega digli ruke zbog nepravde prema Anti i Josipu, na borbu sa sustavom i birokracijom”, priča mi Franjo.
Klasično streljaštvo prvi su put probali na Velesajmu, no kako su ocu i priznali, pucanje iz zračnice bilo im je prestatično. Probali su i tenis i tae kwon do, no brzo su odustali. Nedostajala im je priroda u kojoj su često boravili s obzirom na to da je Franjo bio lovac. Dok je Franjo lovio divlje svinje, Ante i Josip bili su s njim.
Isto tako, obavljali su i ostale radne obaveze lovaca - postavljali čeke, izrađivali hranilišta, pilili drva.
“U kući je bilo puno oružja s obzirom da sam bio ratni dragovoljac. Imao sam takav odgoj da sam ih želio s time upoznati. Da znaju o čemu se radi, a ne da im branim pa da sami istražuju i da se onda dogodi, ne daj Bože, nesreća. I oni su to zavoljeli. Otišli bi na streljanu i tamo bi im sve pokazivao. I oni su pokazivali interes. Naučili su što je puška, naučili su što je priroda i kako se odnositi prema njoj. Obožavali su ići sa mnom, prisjeća se.
Tako su se jednog dana zaputili na jedno lovište i streljanu kod Karlovca gdje se održavalo natjecanje u gađanju glinenih golubova.
Bilo je to 1998. godine.
“Nije za njihov talent bio odlučan neki pogodak pa da sam ja rekao da će oni to trenirati. Mislim, oni su prvi put kada su stali pogodili jednog od deset goluba. Mene je više fascinirao njihov odnos prema sportu, prema prirodi, prema ljudima, oružju. Oni su upijali, učili, to je bilo strašno. Vrlo brzo su oni bili ispred mene. I možda ja to nisam odmah prepoznao. Meni su dolazili moji prijatelji lovci i govorili kako su mi djeca talentirana. I tako je krenulo”, kaže.
Nepoznati troškovi
Ante i Josip prvo su trenirali u drugim klubovima, a onda je 2000. Franjo osnovao svoj klub G.A.J. - Glasnović Ante i Josip. I vrlo brzo počeli su stizati pehari i medalje, kako s klupskih, tako i s reprezentativnih nastupa.
S uspjehom počeli su stizati i troškovi, sukobi sa sustavom, s institucijama, s nepravdom.
O troškovima ne želi govoriti.
“Da znamo koliko smo potrošili novca, odmah bismo odustali. Molim vas, nemojmo o tome”, kaže mi.
Umjesto njega na papir sam troškove stavljao ja.
Franjo je diktirao. 700 kuna košta jedan trening. Za jednog sina. Treniraju tri puta tjedno. Sami ti troškovi, bez troškova puta i hrane, stoje tjedno 4200 kuna. Na mjesečnoj razini to je oko 17 tisuća kuna. Ako se zna da treniraju 10 mjeseci, samo ovi troškovi, u koje su uključeni meci, mete, prostor za treniranje, iznose 170 tisuća kuna.
Treniraju 15 godina. Puška stoji između 8 i 10 tisuća eura. Jedna. Prsluk i naočale stoje ukupno 340 eura. Za jednoga.
“Molim vas, nemojte više. Sad bih vam najradije taj papir s računicom zapalio. Mi smo znali da ako počnemo računati, odustat ćemo. Sve je to trebalo proći dok nismo počeli ostvarivati uspjehe. Tada su stigle stipendije od Saveza, od Olimpijskog odbora kojima zahvaljujem. No do tada, trebalo je izdržati”, kaže Franjo.
Čudne stvari
Još se sjeća Antina poziva 2003. godine s reprezentativnog natjecanja u Brnu kada nisu imali streljiva.
“Zovu me dečki i kažu da im reprezentacija nije osigurala dovoljno streljiva. Pa to je isto kao da general pošalje vojnike na prvu frontu bez metaka. I što da radiš? Uzmeš ušteđevinu, posudiš od prijatelja i Marija i ja u 3 ujutro u automobil i za Brno dati im streljivo. Savez nam je to kasnije refundirao, ali to nam je bilo čudno. Djeca su bila na prvome mjestu. Žena i ja smo se vodili računicom da njima ništa ne smije nedostajati. Pa makar vozili isti automobil godinama i ne išli na godišnji. Oni su bili na prvome mjestu”, kaže Franjo.
Priča mi kako je već tada osjetio kako se u Streljačkom savezu događaju čudne stvari. U savezu su, naime, smatrali kako bi što više natjecatelja trebalo nastupiti na prvenstvima i kupovima, a ne samo oni najbolji. Franjo je smatrao da trebaju nastupiti samo najbolji jer trap nije momčadski sport pa da se na temelju izbornikove vizije slaže momčad. Te 2004. nije sinovima dao da nastupaju za reprezentaciju.
Vratili su se 2005., no i tada se, kaže Franjo, dogodila nepravda.
Josip je, naime, osvojio prvu seniorsku broncu na Svjetskom prvenstvu. Te 2005., priča Franjo, ulazilo se u olimpijski ciklus za Igre u Pekingu 2008. i Josip je broncom direktno izborio nastup na finalu Svjetskog kupa te godine.
“No, osim prestiža i rankinga, to finale ne donosi kvote koje osvajaš kako bi sudjelovao na Olimpijadi. Tada je bilo prvenstvo Europe u Beogradu na koje je trebao ići Josip. Tamo su se osvajale i kvote. I onda su iz Saveza rekli kako je bolje da se Josip odmara za finale kupa i neka ne ide u Beograd. Na njegovo mjesto trebao je ići nečiji sin. Dečki su poludjeli”, kaže.
Malodušnost
On je do tada uvijek bio taj koji je galamio na Savez, koji je tražio svoju pravdu za sinove i svoj klub, no ovog puta sinovi su rekli - e sad je dosta.
“Mislio sam da će oni meni reći da se smirim jer je tako bilo i prije. No, sada su oni digli riječ i ja sam bio u panici da ne odustanu. To je bilo najteže vrijeme. Danima nisu trenirali, ulovila ih je neka malodušnost. Nisu htjeli čuti jedno vrijeme za puške. Derao sam se na njih, no ništa ih nije diralo. Mislio sam da je gotovo. I tada je majka spasila stvar. Ona ja u našoj obitelji uvijek bila dobri policajac, dok sam ja glumio lošeg. I onda je majka sjela s njima i rekla im da se moraju dignuti i nastaviti i da iz svih tih nepravdi moraju izaći još jači. Prolazili smo kroz nepravde, izaći ćemo iz ovog jači, govorila im je”, priča mi.
Kako su Ante i Josip nerazdvojni, Franjo je znao da majka mora nagovoriti obojicu da nastave. Da je jedan od njih odustao, uvjeren je, odustao bi i drugi.
Ipak, priznaje mi Franjo, on osobno najbliži odustajanju bio je 1997.. Bili su u lovu i dok su otac i sinovi provlačili kroz grmlje, jedna se grana zabila u Josipovo desno oko. Završio je hitno na operaciji, na oko danas vidi 90 posto.
“Tada sam sve oružje htio baciti iz kuće. Ja sam bio jedini krivac za to što se dogodilo. To mi je bilo najteži trenutak u životu. Dignuo sam ruke od svega. Rekao sam samom sebi, nikad više. I tvrdoglav kakav jesam, imao sam namjeru tako i postupiti”, priča.
No, supruga, ali i Ante i Josip, koliko god mladi bili, stali su uz oca.
Ministrova odluka
Franjo je rođen u Janjevu i sedamdesetih godina stigao je u Zagreb, u Dubravu. Poput njegova oca i on je završio za zlatara. Otac mu je bio zlatar u Prizrenu i Franjo još čuva njegove radove, vagu i čekić.
U Zagrebu upoznaje suprugu Mariju, prvu zlatarnu otvara u Bjelovaru, 1983. godine seli se na Klaku, da bi 1990. kupio lokal pokraj tržnice u Dubravi, gdje i danas ima svoj obiteljski obrt. No, dolazi rat, Franjo kao dragovoljac odlazi na bojište kao pripadnik 3. bojne 145. brigade. Od ljeta 1992. ponovno je na poslu. Očevim stopama krenuli su i sinovi koji su završili školu za zlatara.
“Pa Ante ima 11, a Josip 10 godina staža. Hm, tko je imao više sluha za posao? Obojica. Ante je pedantniji, s više inicijative, dok je Josip sve što mu se dalo odrađivao bez problema”, priča Franjo.
“Da stvar bude bolja, posao sa zlatom je počeo padati i mislili smo podići kredit kako bismo ih financirali. No, onda Božja providnost nastupi”, uvjeren je Franjo. Sinovi su počeli osvajati medalje. Prije zlata u Riju Josip je bio u finalu trapa na Igrama u Pekingu, dok je kao trener bio na Igrama u Londonu, na kojima je u finalu nastupio brat Ante. Njihov prijatelj i kolega Giovanni Cernogoraz, kojeg Franjo iznimno cijeni, tada je osvojio zlato.Sponzora nema puno. Tek dva službena. Pušku daje Bereta, a metke Clever. Gradonačelnik Bandić Josipu je 2005. kupio pušku, no 2013. kasnio je prema Josipu s gradskom stipendijom. Trenutno Josip i Ante primaju državne stipendije, Ante radi u MORH-u, a to bi želio i Josip.
“Zbog oka je on, kao, nesposoban. Sada kažu da je prestar. A ministar jednom odlukom to može riješiti. Nas zovu sa strane da dođemo pucati za drugu državu. Nude stan, posao u vojsci ili policiji, streljanu i metaka koliko hoćeš. No, teško bismo na to pristali, iako su ponude nemoralne”, kaže mi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....