Hrvoje Jurić, čovjek koji je biciklom obišao svijet, ima novi projekt kojim će ucrtati novu, najdulju biciklističku rutu u Hrvatskoj, koja će, gdje to bude moguće, paralelno pratiti Via Adriaticu, prvu hrvatsku long distance trail stazu. Via Adriatica duga je 1100 kilometara i obuhvaća planinski put od Prevlake do Savudrije. Ta ruta je odabrana upravo zbog velikog broja prekrasnih vrhova koji se nižu jedan za drugim, a dobar dio njih savršen je vidikovac s kojeg se može vidjeti i more.
Jurić planira voziti svoj električni bicikl šezdeset dana, što bliže ruti Via Adriatice, krećući se po lokalnim cestama i makadamima. Usput će, kaže, ispenjati i nekoliko vrhova na ruti poznate trail staze, koju je ranije ucrtao njegov kolega i prijatelj Srećko Vukov.
Za Jutarnji, Hrvoje Jurić u svom putnom dnevniku s Vie Adriatice opisuje dogodovštine sa svog novog biciklističkog pothvata:
Vrijeme od ideje do realizacije često se rastegne unedogled, a mnogi projekti zbog vremenskog ograničenja osuđeni su na propast. Srećko i ja smo sjeli na kavu nedugo nakon mog povratka s putovanja oko svijeta i rekao sam mu da bih htio Via Adriatica Trail proći biciklom. "Gdje se može bajkom, a kad ne ide, onda ruksak na leđa, Enu na povodac i na vrh." Srećko me gledao tako smireno i samo rekao: "Znaš ti, Hrvoje moj, koliko već dugo ja tu ideju držim u ladici?".
To je bilo dovoljno.
Dva čovjeka, koje povezuje neizmjerna ljubav prema prirodi, vrlo brzo su našla istomišljenike – Josipu Tadić i Jelenu Ružić – djevojke koje zapravo čine glavnu logističku sponu između Srećka i mene te svih pratitelja ove priče. Kao šlag na kraju, odlučio sam da će mi se na ovom putovanju pridružiti i moj pas Ena. Biti bez nje tijekom putovanja oko svijeta bilo je preteško. Zato sam si zacrtao da me na idućem projektu mora pratiti i Ena, pa kako bude, bude.
Njenu prikolicu zamijenio sam novom, prijateljevom koja mu je stajala doma, uzeo sam stare bisage, koje sam koristio još davne 2016., kad sam po zimi putovao od Osla do Nordkappa (velikog su kapaciteta), pripremio ljetnu i zimsku odjeću za bicikliranje, isto tako i za planinarenje i sve rasporedio na bicikl. Šator je stao u Eninu prikolicu, a u posebnu torbu stavio sam vodonepropusne vrećice u kojima se nalazila kava i čaj. Ideja je opskrbiti planinarske domove i skloništa s pripremom za tople napitke, tako da se planinari, kada se spuste s kojeg vrha ili se sklone od nevremena, mogu okrijepiti toplim napitkom.
Mogao sam birati odakle krenuti - od Premanture prema Prevlaci ili od Prevlake prema Premanturi. Odabrao sam ovo drugo jer se nisam htio naći na Biokovu u kasnu jesen, a i zbog lakšeg transporta doma nakon završetka putovanja. Svu opremu, prikolicu i bicikl stavio sam u auto i s Enom se zaputio prema Prevlaci, gdje su nas čekali momci iz biciklističkog kluba Konavle i prijateljica Tanja s obitelji, kod kojih smo i prespavali.
Ono što mi najteže pada je polazak i strah da nešto zaboravim, ne ponesem ili izgubim je vrlo opravdan. Zato mi je i trebalo više od dva sata da na Prevlaci pripremim bicikl kako bismo krenuli s prvim kilometrima najduže biciklističke rute u Hrvatskoj.
Moj "posao" u ovom projektu je terenski - vozim po ruti koja je okvirno postavljena u dogovoru s lokalcima, ali je svakako trebam prilagoditi da je, danas-sutra, može biciklima proći i obitelj s djecom. To znači da će Via Adriatica Bike ruta pratiti uglavnom manje ceste, sporedne, asfaltirane, ali ponekad i makadam. Na primjer, za vrijeme izvan sezone, upravo sada dok vozim, promet na Jadranskoj magistrali je slab i nije toliko gust. Sve od Dubrovnika do Stona, pa i od Ploča do Makarske mogao sam voziti bez problema ili kakvog straha. Međutim, što kada počne sezona i turisti dođu? Kad krenu gužve i kolone?
U tom slučaju koristit će se alternativna ruta, koja dobrim dijelom obilazi magistralu i vozi po brdovitom dijelu, više u unutrašnjosti. Takve rute sam provjerio s lokalcima, tako da iz prve ruke imam sve bitne zanimljivosti.
Od velike pomoći su nam bili i trail angeli Via Adriatica Traila. Naime, u Dubrovniku, točnije Mokošici, spavali smo u HGSS-ovom skloništu, zahvaljujući Vlahi Koprivici, koji je trail angel za zadnju dionicu Via Adriatice, od Srđa do Prevlake. Tu smo se sreli i s Francuzom Thomasom, koji već više od dva mjeseca hoda stazu života, kako mi je rekao, cijelu Via Adriaticu.
Dolaskom na Pelješac "pod svoje" su nas uzele Ani i Tanja, članice HGSS-a, tako što su nam osigurale smještaj, nahranile nas i pribavile ključ za planinarsku kuću podno svetoga Ilije (931 m), najvišeg vrha Pelješca, na Zmijinom brdu.
Osim ucrtavanja rute, koju kroz vožnju bilježim s posebnim uređajima, cilj mi je napraviti što više foto i videomaterijala. Jedan dio objavljujem na svojim društvenim mrežama, kao i na društvenim mrežama Via Adriatica Bikea, a drugi dio dostavljam partnerima koji su prepoznali ovu priču i podržali projekt. S obzirom na to da u sedam dana, otkako smo krenuli na putovanje, imam više od 80 GB videomaterijala, po povratku će taj materijal biti editiran i montiran u kratak dokumentarni film.
Zahvaljujući iskustvu koje sam posljednjih 10 godina skupljao doslovno po cijelom svijetu, u suradnji s Via Adriatica Bike timom htio bih napraviti nešto korisno za sve ljubitelje biciklizma i prirode uopće. Potencijal koji Via Adriatica Bike i Via Adriatica Trail zajedno ostvaruju je ogroman i možemo biti sretni što imamo tako lijepe i dostupne prirodne ljepote. Već sad, nakon samo sedam dana, reakcije na projekt su fenomenalne. Mnogi ljudi su nas pitali da im dostavimo gpx trag vožnje i ucrtane rute, ali dok sve ne bude ucrtano, nećemo ništa ni objaviti. Puno je posla u pripremi jer bi svaka dionica trebala imati informacije koliko je duga, koliko ima visinske razlike, gdje se može prespavati ili gdje je najbliži servis za bicikle. Zahvaljujući mom psu Eni, koja je najveći dio vremena u svojoj prikolici, rutu koju ucrtamo moći će proći svatko - od rekreativaca do profesionalaca.
Bez obzira na to što će se ruta još mnogo puta modificirati, ovo je prvi i najvažniji korak kojim ćemo sve staviti na noge, a onda... onda će ju ljudi sami "držati". Jer, kako je Srećko rekao, "staze su ljudi" i ne mogu se ne složiti s tim.