Siniša Bodrožić, četrdesetak mu je godina, ne odgovara stereotipnoj predodžbi arhitekta odjevenog u crno od glave do pete. Na gradilište ide na biciklu i u kariranoj košulji. Ima i poveću bradu. Nedavno je sa svojim kolegama dovršio osnovnu školu u Gani.
Kako je došlo do gradnje u Africi, objašnjava: “Projekt je započela arhitektica Laura Gómez Agudelo, koja je, inače, supruga mojeg partnera u firmi Ivana Rališa. Ona je Kolumbijka čija je obitelj emigrirala u Španjolsku kad joj je bilo jedanaest godina. U Madridu je završila arhitektonski fakultet na Sveučilištu CEU San Pueblo pa je putovala svijetom i volontirala. Među ostalim, bila je u Gani gdje je nadzirala gradnju sirotišta u selu nedaleko od glavnog grada Accre.
Nakon što je na terenu vidjela u kakvom je lošem stanju lokalna škola, odlučila je preko nevladinih udruga skupiti novac i pokrenuti inicijativu za novu školu. Dogovorili smo se da to učinimo zajedno. Ivan i Laura žive u Berlinu, tako da smo razmišljanja razmjenjivali iz različitih gradova. Prvo smo nacrtali idejni projekt u kojemu nam nije još bilo sasvim jasno mnogo toga, čak ni od kojih materijala ćemo graditi. Iako je Laura, koja je i prije bila u Gani, otprilike znala kakvi su uvjeti, budući da nam je to prvi posao ovog profila, ipak smo doživjeli šok nakon što smo došli na teren.”
Ivan Rališ i Siniša Bodrožić surađuju, inače, na natječajima još od fakulteta. Kako Rališ često putuje, posljednjih je godina živio po više mjeseci, pa i godina, u Portugalu, u Tajlandu te u Berlinu, naviknuli su se i inače raditi online. Sudjeluju na natječajima i u Hrvatskoj. Nedavno su, podsjetimo, dobili natječaj za novu ambulantu koja će se graditi u Španskom.
A tim koji je gradio u Gani su Siniša Bodrožić, Masafumi Oshiro, María Sastre Ramos, Laura Gómez Agudelo, Melissa Gómez Agudelo i Ivan Rališ.
Ideja na papiru
Nakon prve ideje ovi su arhitekti otišli su na teren u Ganu, u selo Damang, gdje su boravili nešto manje od mjesec dana kako bi provjerili može li njihova ideja s papira profunkcionirati u stvarnom životu.
Ivan Rališ koji je trenutačno zaposlen u jednoj berlinskoj firmi priča: “Da sakupite novac, morate prvo osnovati udrugu. Pa nakon što smo osnovali udrugu u Berlinu koja se zove We Building (we-building.org), otišli smo u Ganu. Meni je to bio prvi susret s ovom zemljom. Odlazili smo doslovce od dućana do dućana hodajući po prašnjavim cestama kako bismo saznali koliko košta materijal. Među lokalnim smo stanovništvom tražili zidare, stolare i slična zanimanja koja su nam bila potrebna za gradnju, mogućnost s kim ćemo surađivati. Došli smo i u kontakt s čovjekom koji radi zemljane blokove.”
U Damangu i u okolici prije njih je već nekoliko sličnih projekata izgradila londonska tvrtka Arup, a u njoj su arhitekti, dizajneri, robotičari i inženjeri koji se često bave dobrotvornim projektima. Kako govori Siniša Bodrožić: “Znali smo, preko Arupa koji je radio za Sabre Trust, koje su otprilike cijene gradnje. Oni su nam poprilično pomogli, pa su i njihovi izvođači kasnije izgradili našu školu. Kako u Njemačkoj postoji drugačiji sustav za sakupljanje novca za zemlje kojima je to potrebno, među ostalim i na području obrazovanja. Budući da žive u Berlinu, Laura i Ivan naš su projekt prijavili nevladinim organizacijama.
Pokrenuli smo i crowdfunding kampanju. Naši su počeci bili naivni, puni grešaka učili smo malo-pomalo. Naposljetku smo novac dobili od jednog fonda. Bio je to iznos od pedeset tisuća eura, a još smo nešto skupili od drugih sponzora, tako da smo na kraju bili na cifri od sedamdeset tisuća. U ugovoru je stajalo da moramo započeti gradnju u istoj godini. Među zahtjevima koje smo trebali ispuniti bilo je i da netko od nas bude na terenu da bismo mogli kontrolirali novac.
Malo-pomalo, dizali smo letvicu pa smo uspjeli isposlovati da se podigne šest umjesto pet učionica. Jedan naš volonter bio je na gradilištu sve vrijeme gradnje. On bi nam poslao dnevnik, a mi bismo flomasterima iscrtali detalje s potrebnim promjenama i sve to njemu poslali natrag. Tako je funkcioniralo šest mjeseci dok se nije izgradila škola i ispalo je u redu. Kako je selo relativno blizu Accre, nismo imali problema u nabavi materijala.”
Ivan Rališ priča: “Škola u Africi košta sedamdeset tisuća eura, da bi se podigla neka škola na Zapadu, zna se uložiti i deset milijuna eura. A bude jednak broj djece.”
Inače, vezana je uz ovaj novac i jedna anegdota: “Novac smo dobili preko jedne njemačke banke. Da smo sve odjednom podigli, provizija bi bila velika, nekoliko tisuća eura, što nismo željeli izgubiti. Shvatili smo da je najbolje pomalo dizati novac s bankomata, puno se uštedjelo. Pa je jedan naš čovjek jednom tjedno odlazio u Accru, gdje je bio jedini bankomat te banke u čitavoj zemlji.”
Stabilna zemlja
Gradeći u južnom dijelu Gane, inače tik do rudnika zlata u vlasništvu jedne južnoafričke kompanije, naš se sugovornik Siniša Bodrožić informirao o političkim prilikama u ovoj zemlji: “Gana je za afričke prilike prilično stabilna zemlja, u šali znam reći da je to Afrika za početnike. Po površini i po broju stanovnika ekvivalent je bivšoj Jugoslaviji s dvadeset i nešto milijuna ljudi. To je prva afrička zemlja koja je stekla nezavisnost, prije toga bili su britanska kolonija.
Njihov predsjednik Kwama Nukrumah bio je prvi zagovaratelj panafrikanizma i važan partner u Pokretu nesvrstanih. Gana je bila dosta vezana uz istočni blok i 1961. je Tito bio u posjetu ovoj zemlji. Neki su arhitekti iz ovih krajeva i tada gradili u Gani. Stabilnost su postigli tek devedesetih. I po stupnju pismenosti bolje kotiraju od okolnih zemalja.”
Nastavlja kako su u Gani s vremenom shvatili kako je najveći njihov problem predškolsko obrazovanje.
“Uveli su pravilo da je vrtić obavezan i gradnja je vrtića prioritet. Naime, kako je porast stanovnika visok, nemaju novca za gradnju tolikog broja tih odgojnih ustanova i djeca su dugo vezana uz majke. Praktički ih one nose na leđima do njihove četvrte godine. Mnoge od njih rade na poljima i djeca su stalno s njima, pa među njima nije bilo nikakve socijalizacije.”
Kako je Gana najstabilnija u svojem okruženju, nastavlja, puno ljudi ekonomski migrira u Accru. Accra mu se, sa svoja dva milijuna stanovnika, na prvi pogled učinila kao jedan vrlo kaotičan grad. “A standardi koje morate zadovoljiti izvan tih velikih gradskih centara bazični su.”
Na pitanje kako ih je lokalno stanovništvo prihvatilo kad su prvi put došli graditi školu, Bodrožić odgovara: “Dolazite graditi bez ikakva vlastitog profita, sve je na dobrotvornoj bazi. Njima je to sasvim jasno, tako da smo bili dobro prihvaćeni. Važna je njihova plemenska struktura. Trebali smo tražiti odobrenje plemenskih vođa, odnosno plemenskog saveza u selu.
Oni su obavezno morali znati što se tamo gradi i pod kojim uvjetima. Sve je prošlo glatko, a kako je riječ o malom mjestu, komunikacija je bila vrlo neposredna. Po mojem je mišljenju najveći problem mobilnost koja je jako loša. Tamo gdje jeste, u pravilu i ostajete. Mobilnost je jako skupa za njihove pojmove, tako da nema uopće situacije u kojoj putuju na posao. Zato je i velik pritisak na velike gradove gdje ima više poslova.”
Složit će se i Ivan Rališ: “Ponekad smo bili jedini bijelci tamo, pa smo znali biti i atrakcija. No, nije to prvi put da je netko iz Europe došao graditi u ove krajeve. A što se tiče mobilnosti, njima je to toliki problem da se zna dogoditi da se ljudi čitav život ne maknu iz mjesta u kojemu su se rodili.”
Na otvaranje je došlo cijelo selo, svi plemenski poglavari, ali i sam donator kojeg su upoznali tek tada: “Kako je fondacija preko koje smo dobili novac prije imala nekih negativnih iskustava, nismo znali tko je donator sve do samog otvorenja. On je njemački industrijalac srednje veličine koji ima tvornicu hrane za kućne ljubimce. To mu je bilo prvi put da je donirao novac od profita. Odabrao je nas jer je njegova kći jedno vrijeme volontirala u Zimbabveu. Uglavnom, bilo je sve simpatično s klasičnim rezanjem vrpce i govorom.”
Škola je smještena usred polja. Sastoji se od šest manjih, sasvim identičnih kućica poredanih ukrug, oko dvorišta u kojemu se djeca mogu igrati. Svaka kuća ima pedeset četvornih metara.
Dva su ulaza sa strane: “Škola je po dobi djece koja je polaze ekvivalent našoj osnovnoj školi. Godišta su različita, od šest pa do četrnaest godina. Ne poklapaju se uvijek po godištu u školi, jer jedni kreću ranije, a drugi kasnije. Osmislili smo i zajedničko dvorište jer smo gledajući druge škole u Gani zaključili da je u mnogim slučajevima prostor slabije osmišljen tako da djeca trče uokolo bez ikakva prostora koji bi ih povezivao.
Odnosno, nema nikakva osjećaja zajedništva, nego se samo rasprše. Inače je kod njih uobičajeno da ograđuju škole, no kako smo uvidjeli da je trošak veći za ogradu nego za sam rad, uspjeli smo dogovoriti da ograde nema.” Sama je gradnja trajala šest mjeseci, a nakon što su ukinuli ogradu, među najvećim je troškovima bio bager koji je prvo trebao raskrčiti teren.
Tehnika gradnje
Kad je riječ o samoj tehnici izgradnje, temelj je ove građevine beton. Ostalo je arhitektura od drva, lokalnog iz neposredne blizine. Zapošljavali su lokalnu radnu snagu.
“Ispunu zidova radili smo od zemljanih blokova kakvih ima i u Južnoj Americi i u Indiji. Vrećama punjenim drvnim otpadom koristili smo se za prigušenje zvuka. Kroz kalup se provlači cigla koja nije pečena i onda se suši neko vrijeme. To izgleda čisto i uredno. Za pokrivanje smo upotrijebili jeftin lim. Vodili smo računa o prirodnoj ventilaciji, poprečnoj, preko prozora. To se pokazalo dobrom odlukom. Mogli smo to vidjeti i u praksi. Naime, kako je tamo uvijek vruće, u pravilu su svi ispod stabala.
No, nakon što je škola izgrađena, boravili su u njoj jer je tamo najugodnije. U školi je stotinu i pedeset đaka. A u sklopu sirotišta koje je dvjestotinjak metara od škole otvoren je vrtić koji su prilagodili za malu djecu.” Na početku su, govori Bodrožić, lokalni stanovnici bili jako skeptični kad bi im predlagali zemljane blokove. “Ovdje postoji stav da je riječ o gradnji za sirotinju, iako nije tako. Mi smo gledali da se zadovolje potrebni uvjeti. Nakon što je škola izgrađena, svima se svidjela.”
Najavljuju i nove projekte. Gradit će ponovno u Gani, u većem mjestu Koforidua. Trenutačno se tamo crkva koristi kao škola za sedamdeset učenika, njihova je želja sagraditi školu, sada su na 80 posto prikupljenih sredstava. U Mozambiku pak, u sljedećih tri do pet godina, u sklopu ekološke farme na petnaest hektara planiraju izgraditi obrazovni centar za oko četiri stotine djece, prostore za smještaj za volontere i za radionice.
O ovim projektima i donacijama više na https://we-building.org/.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....