Za kraj 2019. najveći i najljepši dar bio im je kad je Šimun prohodao. Cijela obitelj Stojanović tada je bila na Floridi, gdje se maleni Hrabri lav iz Županje oporavljao od teške operacije u bolnici West Palm Beach, koja mu je omogućila da napokon dobije protezu uz pomoć koje je učinio svoje prve korake. Božić 2020. i kraj te, mnogima nesretne, godine obitelj Stojanović proslavila je u svom obiteljskom domu, punom ljubavi, sreće i mira.
Kada se prisjete svega kroz što su proteklih godina prolazili, Šimunovoj majci Martini, ocu Tomislavu te braći Tomislavu i Noi Matiji najveća radost proteklih je dana bio široki osmijeh njihova mezimca, malog heroja koji je u svoje nešto više od tri godine života prošao kušnje pod kojima bi i brojni odrasli pokleknuli. No, Šimun je prava junačina.
Volja i želja
- Sretni smo, zajedno smo, ništa nam ne nedostaje i, što je najvažnije, Šimun hoda. Što više poželjeti? Otkako je on prohodao, nama je svaki dan Božić - rekla je presretna Šimunova majka na oproštaju od godine koja nas je u mnogočemu vratila na tvorničke postavke. Godina je to koju vjerojatno velika većina ljudi želi što prije zaboraviti i ostaviti iza sebe. Nije bila laka i jednostavna ni Stojanovićima, ali njima će ipak ostati u puno ljepšem sjećanju nego brojnim drugim ljudima.
- Bila je burna, ali kada sve zbrojimo i oduzmemo, nama je ipak bila lijepa. Šima je prohodao, krenuo je u vrtić, a i ja se vraćam na posao, tako da stvarno možemo biti sretni. Istina, imali smo i tužnih trenutaka, jer su u kratkom vremenu preminuli suprugovi baka i djed te moj djed, ali, s druge strane, bili smo sretni što su živi dočekali naš povratak iz Amerike, jer su silno željeli vidjeti Šimu kako hoda. Ta im se želja i ispunila, što nam je posebno drago. Te tužne trenutke moramo ostaviti iza sebe s uokvirenim svim onim lijepim što nam se dogodilo - rekla nam je Martina koja će 2020. ipak najviše pamtiti po Šimunovim prvim koracima.
- Iskreno, već je trenutak kad smo ga prvi put vidjeli da stoji bio neopisiv. Pogotovo jer su svi od prvoga dana tu mogućnost negirali, pričalo se čak i o amputaciji cijele noge ili stopala, a onda smo uz minimalnu amputaciju dobili dijete koje napokon hoda - govori presretna majka koju je najviše oduševilo kako je njezin sin sve to prihvatio i podnio.
- Šimun je sve nakon operacije, čak i u grčevitim bolovima koje je imao, dobro podnio, pa je sve i nama bilo lakše podnijeti. Protezu, hodalicu, sve je od prve prihvatio. Odmah je imao nagon za hod iako do tada nikada nije zakoračio, nego je samo puzao. Ekstremnom brzinom je pomicao granice, što je iznenadilo i terapeute u Americi. Njegova volja i želja, njegova hrabrost, nekakav inat koji je pokazivao i nama je dao dodatnu energiju - istaknula je. Proljetos im je bilo teško zbog neizvjesnosti hoće li se uspjeti vratiti iz SAD-a s obzirom na to da je sve u svijetu stalo.
Ipak su uspjeli uhvatiti jedan od posljednjih tadašnjih prekooceanskih letova i vratiti se kući, svome zavičaju, obitelji, prijateljima, svim ljudima dobre volje, koji su svojim donacijama, uz ono što je odobrio HZZO, pomogli obitelji da pokrije sve financijske troškove skupe operacije i terapija u SAD-u. Po povratku su tekli potoci suza radosnica zbog ponovnog susreta i u sretno okončanim okolnostima po malenog junaka, koji je nakon početnih peripetija u rujnu krenuo i u vrtić. I on i majka oduševljeni su prijemom i odnosom.
Ljubav u vrtiću
- Od početka sam govorila da će Šimuna u vrtiću svi zavoljeti, kao i on njih, a to se i dogodilo. Ima stvarno predivne tete koje mu pružaju neizmjernu ljubav i pažnju, a djeca su posebna priča. Na prvom roditeljskom sastanku, kada smo predstavljali djecu, ja nisam govorila o Šimunu, nego sam imala potrebu svima im zahvaliti. Kada dolazimo u vrtić, sva djeca ga dočekaju, grle ga, jako su pažljivi prema njemu, svi bi se igrali s njim, a kada odlazi iz vrtića, onda je kolektivna tuga. I drugi roditelji su super, čak su nas i zvali kada je nedavno bio u Zagrebu na terapijama, jer su ga djeca htjela čuti...
Sada je krenuo na pet sati, dobio je i asistenticu koja se zove Martina, kao i ja, i baš smo prezadovoljni kako sve funkcionira. Puno su nam dali, a smatram da su i oni dobili od Šimuna toplinu, dobrotu i ljubav - presretna je Šimunova majka. Maleni je nedavno bio i na fizikalnim terapijama u KBC-u Zagreb, u Božidarevićevoj ulici.
Nova faza liječenja
- Iskreno, nismo ni znali da ta ustanova postoji. Samoinicijativno nam se javio tamošnji glavni fizioterapeut Vedran Ružić i ponudio da dođemo sa Šimunom. To je za mene bilo jedno od najugodnijih iznenađenja u životu. Dakle, u toj ustanovi su ljudi kakve se samo poželjeti može. Toliko topline, ljubavi i podrške se rijetko gdje susreće. Mi smo već tri godine po bolnicama i svagdje smo bili lijepo primljeni, ali nigdje kao ovdje. Šima nije želio ići kući. Tamo je radio s divnim i stručnim protetičarima, fizikalnim terapeutima, fizijatrima, prošao je kroz prvu fazu škole hoda i postigli su da sada samostalno korača, dobio je na ravnoteži. Radili su tri tjedna osam sati dnevno s njim, jednu bolničku sobu su prenamijenili u igraonicu, jer je on bio jedino dijete na odjelu...
Nešto nevjerojatno. Neizmjerno smo im zahvalni. Početkom sljedeće godine opet ćemo ići na tri tjedna - ispričala je gospođa Martina. Šimunovo liječenje, dakle, i dalje traje. U svibnju bi trebao opet na Floridu kod dr. Drora Paleyja na korekcijsku operaciju desnog stopala i operaciju desnog kuka, koji je još dislociran. A, paralelno s tim, obavljaju se i pripreme za pregled u Boston Children Hospital, specijaliziranoj za liječenje spine bifide (rascjep neuralnog kanala), tethered cord sindroma (zapetljaj živaca u donjem dijelu leđa). Sada pripremaju nove nalaze koje će poslati tamošnjim liječnicima i čekati da se riješe problemi s pandemijom kako bi mogli prijeći i na tu fazu Šimunova liječenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....