Ne treba previše predstavljati Bogdana Diklića koji je u Bjelovaru uvijek rado viđen gost. Makar, izraz gost možda i nije najtočniji jer Bjelovar je zapravo Diklićev grad i on privrženost njemu nikada nije krio. Iskoristili smo, stoga, priliku i zamolili legendarnog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca za kratak razgovor ne bi li s njim uskočili u vremeplov, piše MojPortal.hr.
Početna trema, jer ipak razgovaram s čovjekom koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri snimio više od 145 filmova i serija, vrlo je brzo splasnula. Bogdan je, unatoč postignućima koji ga čine nadaleko poznatim, iznimno skroman čovjek ugodnog, nenametljivog karaktera. Pa vrlo brzo uviđam zašto ga Bjelovarčani toliko vole. Ima nešto šarmantno i nedorečeno u tom odnosu između grada i glumca koji je iz svojeg gnijezda ispao sad već davne 1972. godine, kada je Bjelovar zamijenio Beogradom.
Gospodine Diklić, kada ste svoj rodni grad zamijenili Beogradom?
- Maturirao sam 1972. godine i potom sam upisao Akademiju u Beogradu. Budući da su moji roditelji i daje živjeli u Bjelovaru, svako ljeto sam dolazio nazad u Bjelovar. Svaku Novu godinu i svaki praznik koji je trajao više od jednog dana provodio bih u svome rodnom gradu. Tu su ostali moji prijatelji iz djetinjstava, a ti su se odnosi odnjegovali sve do današnjih dana.
Biste li izdvojili koga od njih?
- Bit će mi žao ako koga zaboravim. Ima ih dosta i neka mi oproste ako sam koga izostavio u nabrajanju. Hrvoje Horvat, mi se znamo više od 50 godina, bili smo susjedi na Logoru. Pretprošlo ljeto sam odsjeo 10-ak dana kod njega i nažalost, preminule Dunje. Tu su Nikica, Vida, Božo, pa još jedan Božo, Ozren, Miro Bajec, ja ću ih po nadimcima nabrojati, oni će se prepoznati. Pa Bonja, Štef rukometaš… Ja ovdje imam i brata od strica, Radomira, on ima dvoje preslatke djece tako da imam koga obići kada dođem u Bjelovar.
Ima li neko posebno mjesto u gradu, birtija kako Bjelovarčani vole reći, bazen, kino… Nešto što vas posebno veže i podsjeća na dane djetinjstva i odrastanja u Bjelovaru?
- Sve ste sami rekli. Naravno, bazen i kino su kultna mjesta koja se ne zaboravljaju. Sjećam se kada sam išao u gimnaziju, otvorila se Adria. Tu sam popio svoj prvi espresso u životu. Prvo kino u kojem sam bio je bivše kino Partizan, prvo kazalište u kojem sam bio kao gledatelj je današnji Dom kulture. Nekada se taj prostor uistinu nazivao kazalištem, a nakon što su ga preimenovali u Društveni dom, čini mi se 1959. godine, mi smo ga i dalje zvali kazalištem. Kada smo objašnjavali prijateljima gdje ćemo se naći govorili smo „prođeš kraj kazališta pa lijevo, ili vidimo se ispred kazališta“. Cijeloj mojoj generaciji i danas je taj prostor kazalište. Bazen je, pak, Goran Tribuson lijepo opisao u svojoj knjizi Legija stranaca. Tu su krasne pojedinosti o brojnim događanjima vezanim uz bazen koji je nama, iskreno, bio sve. Nekada ljudi nisu baš svake godine redovito išli na more, tako da smo ljetne dane u cijelosti provodili na bjelovarskom bazenu koji je nama bio poput Havaja. Tu sam proplivao, sam sam naučio plivati, bio sam tada osnovnoškolac. Pa treba spomenuti i ORK Partizan jer je Bjelovar u to doba, prije svega, bio poznat po Cvebi, Rabanu, Albinu… Kad sam s mamom ljeti vlakom putovao u Vojvodinu na selo jer je ona bila iz Bačke, čim bi spomenuli da smo iz Bjelovara, ljudi su odmah znali za ORK Partizan, Koestlin i Sirelu. To su oduvijek bili sinonimi za Bjelovar. Moram se prisjetiti i speedway utrka, one su bile ljeti, znači jednom godišnje. To je bio jedan od velikih događaja za Bjelovar.
Gdje ste odrasli, u kojem dijelu grada, u kojom ulici?
- Do svoje 11. godine živjeli smo u potkrovlju, bili smo podstanari, tada se ta ulica zvala Winterova, danas je Franjevačka, a mi smo bili na kućnom broju 15. Ulaz u dvorište bio je iz Livadićeve ulice. Nakon toga preselili smo na Logor. Mojih prvih šest mjeseci života bili smo u Novoseljanima, otkud je bio moj otac. Išao sam u tada Winterovu, danas Prvu OŠ Bjelovar. Sjećam se i bašte od Kavane u kojoj smo provodili puno vremena kada smo bili nešto stariji, tu se pojavio prvi fliper. Na tom prostoru je danas DM i trgovina Pepco. Kod Šime, preko puta tadašnjeg kazališta, išli smo kao gimnazijalci na biljar. To su bila važna mjesta u mojem djetinjstvu. Sjećam se i birtije Zagorje na placu.
Kako je tada izgledao plac? Tržnica je također jedan od sinonima Bjelovara. Sjećate li je se?
- Kako ne. Placa je sjećam kada sam bio skroz malen. Budući da je tata radio, mama me znala voditi sa sobom. Sjećam se košara koje su me udarale u glavu jer sam bio malen, svako malo me trknula u prolazu neka košara.
Jako vas lijepe uspomene, mogu po ovom uvodnom dijelu zaključiti, vežu uz Bjelovar?
- Rekao bih da ružne uspomene ne postoje. Kada čovjek pamti nešto ružno, to su ružna iskustva. Uspomene su po mome mišljenju isključivo samo lijepe. Ja gotovo sva ružna iskustva negdje potisnem i pamtim samo lijepo. Često su sa mnom u Bjelovar dolazili moji kolege glumci. Svi su Bjelovarom bili oduševljeni i evo, i sada jedna kolegica iz Sarajeva kaže da bi rado u Bjelovaru živjela.
Što mislite, što ih je toliko oduševilo?
- Sve skupa. Grad čine prije svega ljudi, mentalitet, ne samo zgrade ili parkovi. Bjelovar ima pitomost, neku svoju dobroćudnost. On je smiren grad, takav je bio i ostao, makar se s vremenom promijenio i naravno, više je prometa. No, Bjelovar još uvijek ima svoj isti karakter, ćud i šarm bez kojeg nije ostao kroz sva ova desetljeća.
Otišli ste iz Bjelovara s 19 godina. Jeste li ikada požalili zbog te odluke, koje mjesto smatrate svojim domom?
- Dosta vremena sam u Beogradu imao osjećaj privremenosti, sve dok se nisam priviknuo i na mentalitet i na veliki grad koji je tada imao dva milijuna stanovnika, sada ima i više. Mene je Bjelovar porodio, a Beograd „dorodio“, isklesao. Ja sam iz dva grada, znao sam to reći i ponosan sam na to. Beograd je moja kuća, živim tamo, radim i volim ga. Tamo mi je dijete, moja Sofija. No, cijeli studentski dio života prilagođavao sam se, naročito jer sam svaku prigodu koristio za povratak u Bjelovar. Tako da zaista mogu reći kako imam dva životna polazišta.
Spomenuli ste kćerku. I ona je s vama ove godine u Bjelovaru. Dolazi li redovito s vama?
- Da, Sofija je i ove godine sa mnom stigla na BOK fest, ovo joj je peti put da je ovdje. Ona kroz mene osjeća isto što i ja osjećam. Ne u tolikoj mjeri, ali ona zna sve moje prijatelje i zna puno anegdota iz djetinjstva i mladosti. A osim na BOK fest, zna se dogoditi da i kroz godinu koji put skočim i navratim do Bjelovara, makar na dan ili dva, naročito ako sam poslovno u Zagrebu.
Javnost već jako dobro zna da vas u dane održavanja BOK festa može vidjeti u Bjelovaru. Koliko vam je bitno doći i koliko vam znači pozivnica, želja Bjelovarčana da budete s njima?
- Jako mi je to drago i puno mi to znači. Gluma me rodila na toj pozornici. U trećem razredu gimnazije donio sam zrelu odluku da ću pokušati raditi to što već uistinu radim punih 46 godina. Sjećam se kako sam u osmoljetki bio u dramskoj sekciji, no izbačen sam kao nedarovit.
Izbačen? Stvarno? Ha, ha! Oprostite, no ovaj smijeh je nemoguće zatomiti.
- Znam, zato vam to i govorim. Možda riječ „izbačen“ ružno zvuči, no rečeno mi je nemam dara. Iz jednostavnog razloga jer nam je voditeljica uvijek govorila da ne smijemo publici nikada okretati leđa, a ja to nisam baš poštovao. I dan danas, ako ćete mi vjerovati, u profesionalnom radu u kazalištu ja to striktno ne poštujem. To u profesionalnom radu, naravno, nije ni zakonitost. No, ta me anegdota prati kroz cijeli moj staž jer kada i danas primjerice, na probi okrenem leđa publici, sjetim se toga da sam zbog toga izbačen.
Kada je, nakon ovog simpatičnog prvog iskustva s kazališnim daskama, započelo vaše ozbiljno putovanje ka onom što ste danas? Što je bilo ključno?
- U gimnaziji sam bio u recitatorskoj grupi koju je vodio profesor Edo Špoljar čija je prisutnost u mom životu veoma značajna. Ne samo zato jer je bio divan profesor i divan čovjek, već zato što je on mene spremao za prijemni ispit za glumu. On je bio redatelj u Bjelovarskom kazalištu. U trećem razredu gimnazije, tada sam imao 17 godina, radili smo Sofoklovu dramu Antigona. Ja sam igrao Tiresiju i dan danas odgovorno tvrdim kako je to u okvirima amaterizma bila odlična predstava. Imam živo sjećanje na tu predstavu, a nakon toga sam se okrenuo profesionalno ovome gdje sam i danas.
Znači, već ste tada bili izdvajani kao veliki potencijal?
- Kao veliki svakako ne, ali profesor Špoljar je u meni nešto vidio, što, pravo da vam kažem, nisam ni sam vidio. Ja sam samo silno to želio.
Vjerujete li da se sve u životu događa s razlogom?
- Jako lijepo rečeno, da. Sve što sam silno želio u životu još kao dječak, silno i iskreno s ljubavlju težio ka tome – meni se to i ostvarilo. Nisam nikada, napominjem, želio imati dvorac ili voziti Rolls Royce, ali želio sam biti glumac. Kao klinac sam, sjećam se, jako želio svirati bubnjeve. S 44 godine počeo sam učiti svirati bubnjeve, pa kad sam vidio da to ima smisla, kupio sam bubnjeve i na kraju imao i dva benda u Beogradu. S jednim bendom dva puta smo napunili Sava centar što nije lako. To je bio bend u okviru predstave koja se zvala Smešna strana muzike. To je bio hit, mi smo se tu „blesavili“, davali smo si oduška i publika je to prepoznala. Snimili smo CD i spotove, bili smo prvi s jednom pjesmom nekoliko mjeseci, a nitko od nas nije bio profesionalan muzičar. To je također svojevrsna anegdota jer ja bih u ono vrijeme bio platio da sviram bubnjeve, a sada se dogodilo obratno. Sjećam se kada sam 1968. godine silno želio sliku Beatlessa s potpisima, moj školski prijatelj Dražen Matuš ju je imao, ja sam žrtvovao špekule, privjesak, džepni nožić i dao sam još nekih 100 ili 200 dinara. I netko mi je tu sliku kasnije ukrao u Beogradu Ali, znači, sve što sam iskreno i realno želio, ostvarilo mi se, stiglo me u životu.
Jeste li se umorili od glume?
- Nisam se ja umorio od posla, ali svako vrijeme nosi svoje. Nekada je bilo drukčije. Ja sam čovjek, mogu slobodno reći, onog vremena kad je profesija u pitanju, kada nije bilo sve toliko užurbano. Mi smo imali velike glumce oko sebe, ugledali smo se u njihov odnos prema poslu. Tada je taj posao bio jako, jako zahtjevan, danas je ipak malo drukčije jer je vrijeme dominanta. Sve što duže traje je skuplje. Ne očekujem od mlađih generacija da se ponašaju kao ja, ali ne može biti niti obratno jer se ne mogu adaptirati na sve današnje trendove. U ono vrijeme mislim da su ljudi iz moje profesije bili studiozniji i temeljitiji. Tako da više nisam sposoban igrati u nekim scenarijima koje ne osjećam i čiji smisao ne prepoznajem. Današnje vrijeme je napornije od vremena koje sam ja živio prije 40 ili 50 godina, a zahtjevnost prema samome sebi razlog je zašto više ne želim igrati negdje gdje ne vidim sebe. Opet, profesionalac sam i živim od toga, no svejedno ne volim tu žurbu koja me umara. Iz toga razloga sam se malo distancirao. Ono u čemu ne vidim sebe, ja to jednostavno ne radim. S druge strane, sebe dan danas otkrivam u nekim stvarima koje mi to nude, a to su prije svega vrhunski tekstovi i redatelji.
Još prilikom otvorenja Doma kulture i prikazivanja prve predstave BOK festa ostali ste ganuti vidjevši novoobnovljeni Dom kulture. A odali ste nam i kako biste voljeli zaigrati na pozornici na kojoj ste napravili prve glumačke korake. Bi li to bio velik dan za Vas?
- Iskreno sam to rekao i volio bih ponovno stati na tu pozornicu. Ja se nudim za rekvizitera ili šaptača, ni to ne bi bio problem. Veliki dani su pred Bjelovarom i ja u njih vjerujem. Taj prostor je izvanredan i nudi sve uvjete za tu vrstu sadržaja, bilo da je riječ o predstavama, koncertima, izložbama… Nije to bilo lako napraviti, a još je manje lako sada u taj prostor unijeti prave sadržaje. No, ja u to ne sumnjam, Bjelovar ništa manje nije niti zaslužio.
