Dok je Kruno Lokotar u subotu u oronuloj hali nekadašnjeg tvorničkog diva Dalita radio završne pripreme za izložbu "Dalit, after party", Goran Kovačić i Slavko Račić Raca, dva bivša radnika Dalita u sedmom desetljeću života, stajali su visoko na jednom daruvarskom krovu kojeg je trebalo popraviti. Oni su poznati majstori, Dalitovci, i legenda kaže da gotovo nema kuće u Daruvaru i okolici gdje oni nisu nešto u posljednjih 30-ak godina popravili ili novo napravili. Pogledali su na sat, vidjeli da je ostalo još sat vremena do izložbe o njihovom bivšem pogonu, spustili se s krova i uputili prema kući.
Goran se istuširao i na brzinu obrijao. Ne može na izložbu o Dalitu, koja se još odvija u prostoru gdje je proveo najbolje godine svog radnog vijeka, doći neuredan i zaprljan od posla. I danas, 30 godina nakon što je počela Dalitova propast, prema toj industrijskoj teritoriji koja se prostirala na nevjerojatnih 18 hektara, svi bivši radnici osjećaju veliko poštovanje, piše mojportal.hr.
Dalit je bio simbol grada i uspjeha, radnici koji su tamo radili, oni pravi majstori, bili su cijenjeni u gradu, plaće su im bile dobre, a život je bio ispunjen smislom.
Sveže obrijani Goran i Raca, nekih sat vremena nakon što su se spustili s tog daruvarskog krova, zakoračili su u prostor Dalita. Goran je posljednji put tu bio prije nekih 30 godina dok u još svi strojevi bili na svojim mjestima.
Susreću se s bivšim kolegama, svi su svježe obrijani, osim Race kojemu je brada zaštitni znak. Svi su tu proveli barem desetljeće ili nekoliko njih. Emocije su ih malo ukočile. Tamo gdje mi, gosti izložbe, vidimo borere koji vire iz betona, oni vide stroj i kolegu kako radi s njim. Tamo gdje mi vidimo prašnjavu i popucalu kućicu poput portirske, oni vide sebe, 40-50 godina mlađe kako unutar nje, skriveni posterima golih djevojaka na prozorima, piju vino u pauzi da ih šefovi ne vide. Znali su unutra i na brzinu zakartati - govori Josip Račić Raca.
- Nismo mi te postere lijepili po prozorima da gledamo gole žene, nego da nas izvana ne vide što radimo. A i ljepše je da te gole tete skrivaju, kad se već nešto mora lijepiti - smije se Raca, izlazi iz drvene kućice i pogleda prema hrpi šute pokraj kućice. Sagne se i izvadi prašnjavu i iskrzanu kartu za belu i okrene je prema nama.
- Evo, vidiš da nisam lagao. To su bile naše karte.
Lokotar se, naime, prije dvije godine poluilegalno uvukao u prostor Dalita i fasciniran oronulim industrijskim prizorima ispred sebe izvadio je mobitel i počeo fotografirati. Tako je nastala njegova izložba "Dalit, after party" koja je otvorena u petak u sklopu Fra Ma Fu festivala.
Izložba je održana u prostoru nekadašnje alatnice, velike hale u kojoj se nalazi i neobično visoko postavljen kontejner iz kojeg je glavni u toj hali vjerojatno mogao sve lakše nadzirati, ispod kontejnera nalaze se police za alat koje sežu sve do poda tako da je prostor bio maksimalno iskorišten. Sada su u tom kontejneru Stajali Kruno Lokotar, novinar Ivan Žada i daruvarski kroničar Mato Pejić spremajući se održati prigodne govore o Dalitu i izložbi. Ispod njih okupili su se posjetitelji, gosti Fra Ma Fu festivala i bivši Dalitovci.
Svi su okružili hrđavu kućicu izdignutu nekih dva metra i nešto od poda, čekajući govor organizatora. Svi osim Dalitovaca.
Oni su redom stali sa strane, uza zid i prozore s mutnim i popucalim staklima. Većini bi se oči povremeno napunile suzama pa bi ih diskretno obrisali.
- Tu sam proveo 28 godina svog radnog vijeka - kaže nam Goran.
- Je li vam naviru emocije? - pitamo
- Naviru... - odgovori nam tiho nakon nekoliko sekundi šutnje klimajući glavom. Malo smo ga još pričekali jer nam se učinilo da želi još nešto reći, a onda smo vidjeli da gleda pokraj nas.
- Dobro, hvala - kažemo mu gaseći diktafon i u tom trenutku ponovno nas pogleda.
- Jeza... Jeza me hvata - kaže, dok se oči pune suzama.
- Ovo sad izgleda grozno, a nekad je bila puno strojeva, lijepo je izgledalo. Evo, radili smo ovu halu i znali smo da je radimo za našu djecu. A sad tu nema ništa... - zaključio je.
Tamo gdje mi, gosti, vidimo prljavi betonski podest, poslovođa vidi stroj koji je vrijedio milijun i pol njemačkih maraka. Mi svugdje vidimo samo tragove nečega što je postojalo, a tih nešto više od desetak radnika Dalita koji su došli na izložbu Krune Lokotara vide svoj bolji dio života, vide kolege, prijatelje, onog jednog što je uvijek gledao kako da se neko vrijeme sakrije i ne radi, a i onog drugog koji je bio vrijedan i dobar kao malo tko. Vide i one kojih više nema među njima.
Usred izložbe u toj oronuloj hali koja je nekoć bila potpuno ispunjena alatima, cijeli Dalit je u njihovim očima oživio onakav kakav je nekad bio. Velik, ponosan i uspješan.
- U cijeloj Jugoslaviji nije bilo ciglane bez daruvarskih strojeva, a tunelski pasterizatori sa znakom Dalita instalirani su u mnogim prehrambenim industrijama i u pivovarama ne samo kod kuće, nego i po cijelom svijetu – od Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza do Indije i Pakistana, Kube i Australije - govorio je okupljenima daruvarski kroničar Mato Pejić objašnjavajući veličinu i značaj Dalita za Daruvar i Daruvarčane.
- I ja sam na neki način vezan za Dalit - rekao je Kruno Lokotar koji je prije dvije godine snimio danas izložene fotografije oronulog diva.
- Mama je radila u ambulanti, a živim u Svačićevoj ulici koja se nastavlja na Dalit koja je naša najzanimljivija ulica jer spaja dvorac i alit. I znam što su bile te horde radnika, ti ljudi u plavom koji su prolazili kroz ulicu. Ruševine su, na žalost, fotogenične, ništa nije fotogenično kao propast, kada kroz ljevaonicu, kroz njen strop sine sunce ili plavo svjetlo na onaj mulj i čađ što je dolje ostao. Dijelom time, a dijelom i melankolijom i tugom sam se uvukao i u potpunoj euforiji okinuo par stotina fotografija. Ovo nije samo izložba. Htio sam da se malo suočimo s onim što smo možda imali, a sada nemamo s tim da je sada dio hala ipak reaktiviran i u pogonu. Želim vam, zapravo, svima reći - puno hvala! Dragi sugrađani, puno vam hvala, ali molim vas veliki aplauz za meni najvažnije goste - a onda je Lokotaru zadrhtao glas, a ruka krenula brisati suzno oko - bivše radnike Dalita!
Devastiranom halom prolomio se pljesak, svi su se okrenuli prema bivšim radnicima Dalita koji su stajali nekako stisnuti jedan pokraj drugog, leđima tik do kod tog zida s napuklim tvorničkim prozorima. Trideset godina kasnije dobili su snažan, iskreni pljesak koji je odjekivao akustičnom halom i poruku da ni oni kao i ono što su radili, nije zaboravljeno i da godine koje su tu utkali i danas imaju svoju vrijednost i značaj.
Bio je to najdirljiviji trenutak izložbe. Dalitovcima su oči ponovno zasuzile, emocije su nahrupile i taj prizor u gotovo apokaliptičnom okruženju bio je toliko snažan da su oči zasuzile i nekima koji s Dalitom nemaju nikakve veze.
- Žao mi je Paje Kojića, on je bio alatničar, bio je ovdje glavni. Pazio je na alat, bio je jako pedantan. Kad bi on sad ovo vidio... Plak'o bi ovdje... - rekao nam je Slavko Račić Raca nakon Lokotarova govora pa odmaknuo glavu jer je i njemu došlo da zaplače.
Na izložbu je došao i Zvonko Ančić koji je bio zaposlen u ljevaonici.
- Radio sam u Dalitu, odnosno u onom OUR-u Ljevaonica željeza. Bio sam poslovođa za unutarnji transport. Žao mi je gledati ovakav naš Dalit. Ovo gdje smo sad je dio Tvornice strojeva. Vjerujem o ovaj prostor i mislim da će ljudi pojedinačno doći s nekim obrtom ili malom proizvodnjom kao što je dio već i krenuo, i oživjeti ga. Imamo u okolici Gradišku, Pakrac... Sjajne prostore za ponudu, za useljavanje, ali malo je poduzetnika koji bi to popunili. Ipak, vjerujem da će jednog dana dobar dio ovih hala biti popunjen. No, koliko god ovo sada ružno izgleda, uvijek se rado sjećam vremena iz Dalita, sjećam se dobrih prijatelja, sjećam se uspjeha... - kazao nam je Ančić. I on je bio svježe obrijan.
Fotografije je gledao i Nikola Kovačić.
- Radio sam 31 godinu kao strojobravar na montaži ciglarskih strojeva i opreme. Ovdje mi je sada malo tužno i ružno. Volim pamtiti samo lijepe dane. I ja se nadam da će se ovaj prostor iskoristiti za neku novu proizvodnju nečeg novog. Bilo bi najbolje da neki mladi ovdje nešto pokrenu.
Među Dalitovcima je bio i njihov najstariji član, Branko Lacković koji danas ima 86 godina, a izgleda kao da mu je barem 15-20 godina manje. Bilježio je i centrirao strojeve.
- Bio sam poslovođa 21 godinu. Loše se osjećam kada vidim sve ovo. Evo, tu sam ja radio - kaže i gleda prema hrpi nabacanog krša.
- Mi smo tu uživali, zarađivali novaca i novaca, družili se, radili smo dobar posao, bili dobri prijatelji. Volio bih i ja da se na neki način ovaj prostor ponovno oživi, da neki drugi ljudi tu počnu raditi neke dobre stvari, to bi mi bilo baš drago - kaže nam Branko sjećajući se još nekih anegdota iz pogona, svojih šegrta koji nisu više među živima kao i zezancijama koje se izvodili jedni drugima kada bi im se ukazala dobra prilika.
Za Čedu Medakovića po Daruvaru kruži legenda da je bio zadnji koji je izašao iz Dalita i "ugasio svjetlo". Od 2010. je u mirovini. Kaže, u mirovinu je morao otići.
- Radio sam 40 godina, mjesec i šest dan au Dalitu. Radio sam preko, u 2. brigadi s ovom gospodom koja su sad oko nas. Neću se rasplakati, ali mogao bih. Užas. Kada vidimo ovo, to boli. Mi tu sad vidimo strojeve koji su nekad tu bili, ljude koji su radili, a sad nema ništa, hodamo kao da hodamo po livadi. Teško je ovo gledati ovako uništeno...
I cijelu ovu priču o pogonu koji to više nije i radnicima kojih više nema možda je najbolje u tekstu pisanom upravo za izložbu "Dalit, after party" opisao bosanskohercegovački pisac Selvedin Avdić. A jedan dio tog teksta kaže: "Potragu za radnicima otežava činjenica da su oni protjerani čak i iz jezika. Prvo su nazivani proleterima, herojima rada i radničkom klasom, što se izgovaralo s posebnim patosom, kao da se radi o viteškom redu. Bili su i samoupravljači, što je trebalo značiti da sami biraju svoju sudbinu. Nakon tog neiskrenog tepanja svedeni su na radnike, a onda na radnu snagu pa na uposlenike i konačno na ljudske resurse, a svi resursi su potrošni i lako zamjenjivi. Kako da pronađemo nešto čemu je potpuno izmijenjen identitet."
Na jednoj fotografiji Krune Lokotara vidimo tablu s prekriženom siluetom čovjeka. Ljudi su ovim prostorijama davali smisao, njihovo odsustvo čini ih besmislenim , grotesknim... I tužnim. Znak zabilježen na toj fotografiji jedino je svjedočanstvo da je tu nekad bilo ljudi.
- Radnika, ako ih se još uvijek sjećate. Pokušajte ih pronaći na Lokotarovim fotografijama - stoji u Avdićevom tekstu.
Na fotografijama ih, naravno nema. No, dvojicu ste nedugo nakon izložbe mogli vidjeti kako se penju na jedan daruvarski krov kojeg, tako je gazda kuće rekao, pravi majstori trebaju popraviti.