Reportaže novinara Sportske redakcije HTV-a Edina Mahmuljina sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji pobrale su silne pohvale. Mahmuljin je sada ponovno na terenu, od samog početka prati Euro, a nakon dva tjedna prvenstva u okolnostima pandemije razgovarali smo o njegovim iskustvima s terena.
Već ste više od dva tjedna na Euru, međutim i prije samog starta morali ste mijenjati planove, prilagođavati se situaciji...
- Da, bilo je bezbroj promjena koje su najviše glavobolja zadale našem voditelju projekta Euro 2020. Stjepanu Balogu. Planirane su prvotno dvije ekipe i komentator tijekom cijelog prvenstva. Potom je otkazan kamp u St. Andrewsu i prebačen u Rovinj. Jedna ekipa preseljena je tamo. Zbog covid-restrikcija, papirologije, viza... aktiviran je dodatni broj novinara, pa su tako i Marko Šapit i Boris Jelavić u jednom periodu pratili reprezentaciju u Rovinju, a Robert Jelečević javljat će se iz Kopenhagena, a nadamo se i St. Peterburga. Moja ekipa pratila je dio priprema u Rovinju, onaj uoči otvaranja prvenstva, nakon toga odradili smo grupnu fazu Eura i sada smo ponovno u Rovinju, odakle dalje izvještavamo o svim novostima iz kampa reprezentacije.
Je li vam ovo, zbog svih ograničavajućih okolnosti, najteže prvenstvo?
- Definitivno će biti najteže ili, bolje reći, najstresnije. Jedna poprilična doza nelagode uvuče se u vas kad postanete svjesni da se u bilo kojem trenutku vaša ugodna svakodnevica može potpuno preokrenuti. Ili direktnom zarazom ili samoizolacijom ako vas proglase bliskim kontaktom osobe koja je zaražena. Dobar primjer toga bili su odlasci po hranu u Velikoj Britaniji. Naprimjer ne možeš pojesti pizzu ili hamburger u nekakvom restoranu jer se moraš registrirati na ulazu kako bi oni mogli pratiti goste u slučaju da netko oboli. Znači, čak ne moraš biti ni pozitivan, nego ti se može dogoditi da si bio istovremeno u restoranu pored nekog tko se zarazio i, ni kriv ni dužan, završiti u izolaciji. A utakmica je za nekoliko sati... Tako da smo sve uzimali za van i jeli u sobi u hotelu.
Kako vam izgleda radni dan kada igra naša reprezentacija?
- Odmah da napomenem, radni dan i ono što tu večer izađe na malim ekranima ne mora se podudarati. Jer nekad snimimo prilog dan prije, a nekad tri tjedna prije i objavimo ga na dan utakmice. Također, sve ovisi kad se utakmica igra - protiv Engleske je to bilo u 15 sati, što je 14 sati u Londonu. Nakon doručka išli smo provjeriti situaciju s navijačima, ima li ih, koliko i gdje su. Snimili ih, javili se za podnevni Dnevnik, otišli na stadion, ovisno o dogovoru, ili komentator ili reporter javlja se i za emisiju Europeo, snimamo pomoćnog trenera i skauta uoči utakmice, također za emisiju. Nakon utakmice snimamo reakcije igrača i, naravno, trenera te se javljamo u središnji Dnevnik i, po potrebi, večernji. I sad, ako je večernja utakmica, sve se prilagodi, ali procedura je manje-više ista.
Gdje ste smješteni i koje sve restrikcije morate poštovati?
- U Londonu smo bili smješteni u neposrednoj blizini Wembleyja. U Glasgowu smo bili u centru grada. One najstrože restrikcije su se odnosile na ograničenje kretanja, uz pozivna pisma Uefe nismo morali u obaveznu desetodnevnu karantenu, nego smo smjeli obavljati posao tako da boravimo u hotelu i odlazimo na stadion uz nekakve smjernice da se smijemo kretati i na druga mjesta ako je to nužno za naš posao. Pa smo to, uz veliku dozu opreza, i koristili. Laički rečeno, snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Izbjegavaš mjesta gdje je puno ljudi, zatvorene prostore, ne voziš se liftom s drugim ljudima, naravno svagdje nosiš masku i trošiš valjda jedan dezinficijens dnevno. Dakle, svagdje gdje si prošao registriran si i možeš završiti u samoizolaciji ne samo kao pozitivna osoba nego i kao bliski kontakt s pozitivnom osobom. Od vožnje avionom, taksijem, pa i boravka na samom stadionu gdje se nalaze stotine zaposlenika koji nešto obavljaju uoči utakmice. Život u tim gradovima odvija se prilično slično kao u Hrvatskoj. Gotovo identične su epidemiološke mjere. Svi poštuju nošenje maski, a o održavanju razmaka, pogotovo pri okupljanju većeg broja ljudi kad se gleda nogomet, teško je govoriti.
S novinarske strane, kako vam se čini taj koncept da se Euro održava u 11 zemalja?
- U trenucima kada covid i dalje predstavlja opasnu prijetnju diljem svijeta konfuzan i nepotreban.
Koja vam je najdraža reportaža, prilog koji ste tamo uspjeli snimiti?
- Svaki mi je drag na svoj način. Možda je najsimpatičniji bio o kiltovima u kojem smo pokušali pokazati što Škotima znači taj odjevni predmet, ne samo kao kulturno naslijeđe nego i kao dio svakodnevnog života. Probali ga sami i dobro se zabavili.
Koja je najbizarnija situacija koja vam se dogodila na Euru?
- Meni su prilično bizarne situacije bile kad smo se morali sami testirati nakon drugog i osmog dana boravka u Velikoj Britaniji. Osjećaš se kao spoj lošeg liječnika i neukog biokemičara koji nešto tu radi, a zapravo ne zna što. Znači, doslovno dobiješ komplet za testiranje i sam štapićem uzimaš bris iz usta i nosa, to stavljaš u epruvetu s nekom tekućinom, sve to zapakiraš i poštom šalješ na testiranje...
S obzirom na sve, jeste li zadovoljni koliko ste od ovog terena dosad uspjeli izvući?
- Da, bez obzira na sve nedaće i osjećaj nesigurnosti, uz veliku dozu sreće i uvijek prisutnu dobrotu i razumijevanje ljudi koje snimaš, napravili smo puno zanimljivih priča.
Nakon Eura slijede Olimpijske igre. U Tokiju su zbog korone još gore restrikcije. Što očekujete?
- Očekujem još strožu situaciju, što znači teže uvjete za rad, ali i sjajnu priliku da novinarskom snalažljivošću sve to okrenemo u svoju korist, što znači da u svaki kutak Hrvatske kroz male ekrane donesemo nešto što će istovremeno informirati i zabaviti publiku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....