Jeste li umorni od svega, tužni i trebaju vam proljetna terapija i druženje, primjerice, na Dunavu? Onda bi baš Dinka Juričić (68) iz Šarengrada, pitoresknog mjesta u Vukovarsko- srijemskoj županiji, mogla biti osoba za vas.
Dinka je, naime, veliki hit na Facebooku. Njena objava u kojoj nudi besplatni apartman na obali Dunava ubrzo je postao viralan, pa smo joj se javili kako bismo doznali tko je žena koja je raznježila Hrvatsku.
"Najdraže bi mi bilo da mi dovedete svoju mamu, tetu, tatu... ili roditelje zajedno... Pazit ću ih kao da su moji... Bit će oduševljeni, puni doživljaja i dobre vibre kad vam se vrate. Mogu mi doći već krajem ovog tjedna. Zašto pozivam? Zato što mi fali tata, mama, svi moji dragi kojih više nema ili su predaleko. Pa vas pozivam da mi na mjesec dana posudite svoje..", napisala je u objavi.
- Ja sam svoje odživjela, čega bih se imala bojati? Nemam ja zlato i materijalne vrijednosti. Skupljam dunavsko staklo kojem rijeka zaobli rubove, radim suncolovke. To su moji dijamanti. Ljudi se ne bojim. Jedino čega se treba bojati je da ti život uđe u rutinu i da truneš u njemu - odgovara Dinka na pitanje kako to da se ne boji stranaca u svojoj kući. Ona svoj Šarengrad voli svim srcem, a doselila se u njega, kaže, tek prije tri godine.
Za radnog vijeka bila je profesorica hrvatskog jezika i radila je u osnovnim i srednjim školama, podučavala je čak i američke vojne pilote, a mirovinu je dočekala u Školskoj knjizi. Uz sve to, na noge je podigla dvije kćeri i dva sina.
Od svojih četrdesetih maštala je o kućici u šumi.
- Godinama sam sređivala drvenu kućicu na Kupi, moj dom iz bajke. Uvela sam u nju centralno grijanje, donijela tkalački stan. I onda sam bila tamo tek koji mjesec godišnje. Tata je obolio od demencije i trebao mu je smještaj u staračkom domu jer nije više mogao sam. Umjesto doma, spakirala sam kofer i došla k njemu - priča nam Dinka.
Jednoga dana tatu je nazvao prijatelj Tomislav i pitao bi li on mogao "pobjeći" iz doma i doseliti se k njima.
- Tata je rekao: ‘Kći će brinuti o nama. Samo dođi‘. I tako sam ja živjela s njih dvojicom. Oni su zapravo brinuli za mene. Tomislav je svakoga dana pekao domaći kruh, a ja sam ih vodila na izlete. Prvo jednog u kolica i auto pa drugog. Bilo nam je lijepo - prisjeća se Dinka. Vodila ih je i na panoramski let iznad Osijeka zmajem. Tata joj je tada imao 89, a Tomislav "sitnih" 83.
- Zuji vjetar, sajle lete... Oni su bili oduševljeni. Do zadnjeg svog dana su pričali o tom danu.
Nažalost, lani su obojica u kratkom vremenu umrla. Dinka nam kaže da zbog toga nije usamljena, ali joj neke stvari više nemaju smisla. Tako više ne kuha kad je sama, spremi samo jetricu i rižu za svoje ljubimce. Ima četiri psa i mačku. Jedan od pasa je od tatinog prijatelja, kaže sa smiješkom da ga je naslijedila.
- Pas se vodi kao vlasništvo staračkog doma, ali je kod mene.
Njezin otac je obožavao društvo. Stalno ju je ispitivao kad će im doći gosti. - Ali nema nikog - govorila bi mu ona, a on bi odvraćao: - Pa nađi nekog.
Toga se Dinka drži i danas. Za svojim ocem žaluje, ali tako da pokušava živjeti kako bi on živio da je još tu. Iako je kraj njene kuće sedam, osam kuća koje zjape prazne i nekad nitko ne prođe danima, ona ima puno prijatelja. Dolaze joj i prijatelji i poznanici, ali i mnogi s kojima se tek upoznala online.
Morala se čak ispisati iz planinara, priča nam veselo, jer joj svaki vikend netko dođe pa za brda više nema vremena.
Njezina kuća je, inače, smještena uz biciklističku stazu. Ondje, naime, prolazi velika europska, dunavska biciklistička ruta Atlantik - Crno more. Dužine je 3653 kilometra i ta biciklistička staza povezuje 10 europskih zemalja.
- Cijelo ljeto mi netko staje. Primam putnike koje zatekne kiša ili koji, primjerice, vuku prikolice s djecom. Dođu k meni odmoriti, najesti se, prespavati - priča nam.
Jesenas je tako sklopila prijateljstvo s obitelji iz Švicarske. Obitelj je s djevojčicama prolazila biciklističkom rutom, a kad se spustila kiša, odlučili su otvoriti šator na obali uz njenu kuću.
- Izletjela sam van i rekla im da dođu kod mene prespavati i da ne moraju biti u šatoru. Ostali su dva dana kod mene, pa smo otišli i na izlet u Vučedol. Prije 12 godina su odlučili prodati sve i putovati. Gospođa piše knjige, njen muž fotografira i žive od pisanja o svojim putovanjima. Ispričali su mi kako im se u Maleziji rodila jedna kćer. Kada je gospođa ponovno ostala trudna, ponovno su otišli u Maleziju kako bi im se tamo rodila i druga kćer. Htjeli su da djevojčice to imaju zajedničko. Redovito se čujemo - govori.
Goste prima u Lukinu i Petrovu sobu, kako se zovu apartmani. Dinkin je brat gradio apartmane za svoje sinove koji su se tako zvali. Nažalost, strašnom sudbinom obojica su tragično preminula u mladosti.
- To je tragedija do neba. Brat se povukao od svega i otišao živjeti k meni na Kupu. Ja želim da ove sobe žive, to je najmanja stvar koju mogu učiniti u sjećanje na nećake. Bolje se osjećam kad znam da sam nekog tamo usrećila - govori nam tiho.
Obiteljska kuća u Šarengradu svjedočila je nekoliko tragedija.
Dinkin pradjed bio je kapetan na riječnim brodovima i budući da je često plovio Dunavom, 1926. je gledao kako se kuća gradi.
U nju su se tada trebali useliti Albina Palinkaš i jedan Zagrepčanin kojem Dinka nikad nije uspjela otkriti ime. On je bio strašno zaljubljen u Albinu i zbog nje je odlučio ostaviti veliki grad i doći živjeti uz Dunav.
- To je prelijepa ljubavna priča. Na kući je upisano ‘Vila Albina‘ i ‘1926. godina‘. Ona je umrla dva-tri dana prije vjenčanja i zaručnik se htio pošto-poto riješiti kuće. Moj pradjed je baš bio pristao u Šarengradu i čuo je što se dogodilo. Odmah ju je kupio i tamo je proveo mirovinu - otkriva Dinka. Dodaje da su svi njeni preci došli u Šarengrad naći svoj mir. I njezini roditelji su došli taman prije rata, tata joj je tamo bio ravnatelj škole. Nažalost, kasnije su ih prognali, ali su se vratili. Sada je na djedovini ostala Dinka.
Puno je gubitaka u njenom životu, ali njen vedar duh to ne otkriva.
- Imam skoro sedam banki, ali kao da sam zapela dvadesetak godina prije. Idem spavati kad se smrači, dižem se sa zorom. Puno šećem. Skupljam kamenčiće, fotografiram, uzgajam ljekovito i začinsko bilje, pravim čajeve. I miksam predivne začine. Stavljam ih u minijaturne flašice da ih mogu svakom dati - smije se.
Ima i puno biljaka koje razmjenjuje s ljudima u selu, a voli spašavati i zaboravljene vrste. Strašno puno čita, a piše i roman.
- Pisala sam stručne knjige, a moja knjiga ‘Hrvatska bajka‘ ušla je u lektiru za treći razred - ističe.
A kako je učila američke pilote u Arizoni?
- To je bilo 2000. godine. Dobili su zadatak da brzo nauče hrvatski i balkanske jezike. Bio je veliki natječaj, javili su se sveučilišni profesori, veliki stručnjaci u ruskom, engleskom, informatici. Svi su bili bolji od mene, profesorice u osnovnoj i srednjoj školi, ali ja sam valjda imala najbolju kombinaciju.
Djeca su tada već bila veća, najmlađi su bili srednjoškolci, a njezina američka avantura trajala je tri ljetna mjeseca.
- Strašno sam puno tamo naučila. Moj je zadatak bio da napravim materijale preko kojih će njihovi piloti učiti - objašnjava.
Kasnije je radila kao motivacijski govornik za učitelje, i to s velikim uspjehom.
Vodila je i stranicu na temu kako motivirati učenike. Kaže da bi cijele noći "gutala knjige" da može ujutro napisati tri pametne rečenice kako bi svi rekli "vau".
Sada je, smije se, baka u penziji koja voli život i ljude. Ima dvije unučice, blizanke, koje idu u 3. razred. U Zagreb ne ide jer nema kome ostaviti životinje na čuvanje. Dva do tri puta godišnje joj dođu djeca.
Zanimljivo, priča nam, nije uvijek bila ovako zadovoljna i pozitivna.
- Bila sam štreberica koja nikad nije išla u diskač. Prije nego što su djeca stala na noge bila sam zabrinuta mama. I onda, kad su odrasli i vidjela sam da su divni i dobri, rekla sam: ‘Jupiii, sad je došlo moje vrijeme‘.
Mislili smo da nema muža pa smo oprezno pitali o njemu, a Dinka je veselo uzvratila.
- O ne, ne. Moj je muž pomorac. On živi u Brelima, ima masline i apartmane i ne voli rijeku. Ali redovito se čujemo i živimo u sretnom braku.
Dodaje da bi mogla kukati cijeli život kad bi htjela, ali ona radije bira biti radosna nego tužna.
- Ja imam muža, ali mi ne smeta. Namjestim se tako da sve bude dobro. Onda je život ljepši - smije se.